Integracija učenika s ADHD – om u redovnu nastavu, njihova potpora i razumijevanje je vrlo bitna tema današnjice i neophodno je da se uža i šira javnost upozna sa širokim spektrom ove problematike, a ujedno i da se probudi svijest i empatija kod svih građana o bitnosti sudjelovanja cjelokupne društvene zajednice u pomoći ovim učenicima.

Postavlja se pitanje kako zakonodavac regulira ovu problematiku? Pojam pomoćnika u nastavi je definiran Pravilnikom o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima (NN br.102/2018) koji u članku 2., stavku 1. definira slijedeće: Pomoćnik u nastavi je osoba koja pruža neposrednu potporu učeniku tijekom odgojno-obrazovnog procesa u zadacima koji zahtijevaju komunikacijsku, senzornu i motoričku aktivnost učenika, u kretanju, pri uzimanju hrane i pića, u obavljanju higijenskih potreba, u svakodnevnim nastavnim, izvannastavnim i izvanučioničkim aktivnostima, a sve prema izrađenome programu rada prema utvrđenim funkcionalnim sposobnostima i potrebama svakog pojedinog učenika te uputama učitelja/nastavnika, stručnih suradnika škole, odnosno stručnog tima. S druge strane, pojam učenika s teškoćama u razvoju je definiran u Pravilniku o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (NN br.24/2015) pa se u članku 2., st.2. navodi da učenik s teškoćama u razvoju je učenik čije sposobnosti u međudjelovanju s učenicima iz okoline ograničavaju njegovo puno, učinkovito i ravnopravno sudjelovanje u odgojno – obrazovnom procesu s ostalim učenicima, a proizlaze iz tjelesnih, mentalnih, intelektualnih, osjetilnih oštećenja i poremećaja funkcija i kombinacije više vrsta gore navedenih oštećenja i poremećaja.

Jedan od takvih poremećaja je i ADHD (ATTENTION DEFICIT/HYPERACTIVITY DISORDER). Što je ADHD i kako ga definirati? Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (Tena Velki: Priručnik za rad s hiperaktivnom djecom u školi) je razvojni poremećaj samokontrole, a kod kojeg su dominantni problemi s nedostatkom pažnje, impulzivnošću i hiperaktivnošću te takva djeca imaju teškoće sa sjedenjem na mjestu i praćenjem nastave, u stvaranju prijateljstava, a ponekad su i agresivna. Često sam sama sebi postavljala pitanja zašto je kod ove djece prisutan tzv. „bunt“ i asocijalnost te sam odgovor nalazila u prisutnosti njihove emocionalne nezrelosti, ali i nedovoljne zainteresiranosti razredne zajednice, tj. učenika o zdravstvenim problemima ove djece pri čemu su na jedan način stigmatizirana i izdvojena iz društvene sredine. Upravo je ovdje ključna uloga asistenta u nastavi koji kroz interakciju s drugim učenicima i njihovo upoznavanje s problematikom ADHD-a razvija kod ostatka razredne sredine visoku dozu empatičnosti i pridonosi socijalizaciji učenika s ADHD-om u školsku sredinu.

Nažalost, deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ima dugoročan utjecaj na školovanje djeteta, njegov uspjeh i društveno-emocionalni razvoj i osnovni simptomi su prisutni godinama. Ohrabrujući je podatak da kod približno 50% djece s tim poremećajem simptomi nestaju u odrasloj dobi. Istraživanja u Hrvatskoj su pokazala da ADHD ima 3-5 % djece školske dobi, kod 75 % djece karakteristični oblici ponašanja traju i u adolescenciji, a u 50 % slučajeva nalazimo ih i u odrasloj dobi. ADHD poremećaj karakteriziraju tri skupine simptoma: hiperaktivnost, impulzivnost i deficit pažnje. Primjeri za hiperaktivnost su da ta djeca često tresu rukama ili nogama ili se vrpolje na stolici , često su u stanju „kao da ih pokreće motor“, pretjerano pričaju itd. Simptomi impulzivnosti su da ova djeca često „istrčavaju“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje, ometaju ili prekidaju druge (npr. upadaju u razgovor), nestrpljiva su itd. Inače, radi se o emocionalno nestabilnoj djeci koja se često socijalno povlače, a po mojoj prosudbi uzrok ovome ponašanju je u stigmatiziranosti i nedovoljnoj edukaciji društvene sredine o složenosti zdravstvenih i psihosocijalnih problema učenika s ADHD-om.

Najkarakterističniji simptomi deficita pažnje su: učestale teškoće učenika s održavanjem pažnje pri obavljanju školskih zadataka, nedovoljno posvećivanje pažnje detaljima pa zbog nepažnje griješe u školskom zadatku, izbjegavanje zadataka koji zahtijevaju trajniji mentalni napor, gubljenje stvari potrebnih za ispunjenje školskih zadataka, zaboravljanje dnevnih aktivnosti, zaokupljenost pažnje vanjskim podražajima itd. Pomoćnik u nastavi treba uložiti dodatni napor da bi kod učenika s ADHD-om stekao povjerenje, motivirao ga na rad i raščlanio mu složenije školske zadatke na više manjih te podržavao ga u njegovom nastojanju da ostvari željene rezultate, a s obzirom na činjenicu da je kod ove djece itekako prisutan manjak samopoštovanja. Poseban izazov je rad s učenikom u online nastavi gdje je ključno napraviti podsjetnik njegovih svakodnevnih obveza, a pri čemu je od velike važnosti suradnja razrednika, stručne službe-psihologinje i roditelja. Najčešći problemi koji se javljaju u školi kod učenika s ADHD-om su sljedeći: remećenje rada i mira, pričanje za vrijeme nastave, prebrz rad i činjenje nepotrebnih pogrešaka, a čiji uzrok nije neznanje.

Obično se radi o djeci natprosječnih intelektualnih sposobnosti i zato upravo pomoćnik u nastavi može svojim indirektnim i ljubaznim pristupom pružiti potporu i iskoristiti znanje ove djece usmjeravajući ih ka pozitivnom rješavanju svake situacije. Pravilnim pristupom, adekvatnom edukacijom i neprocjenjivom suradnjom s razrednikom, profesorima, stručnom službom i roditeljima se kod djece s ADHD-om mogu postići zavidni rezultati, koji su veoma važni za daljnji napredak u školskoj i općenito društvenoj sredini. Pri tome se često zanemaruje činjenica, a što sam vrlo brzo i uvidjela kod razgovora s učenikom, da ta djeca uglavnom imaju neugodna školska iskustva. Ako dožive neuspjeh, kritizira ih se i kažnjava, vršnjaci ih odbacuju te su niskog samopoštovanja s izraženim osjećajem nemoći. Ono što smatram bitno naglasiti je da svi sudionici u dotičnom procesu moraju shvatiti da je za promjene potrebno vrijeme jer neke obrasce ponašanja je učenik izgrađivao godinama i vrlo je vjerojatno da će u početku pružiti energičan otpor prema novim pravilima.

Za to je potrebna ustrajnost i dosljednost roditelja koji bi kod ovih učenika trebali vježbati nova poželjna ponašanja, pomagati mu kod školskih obveza, nastojati da budu pozitivni, razvijati samopoštovanje kod vlastitog djeteta, pružiti mu mogućnost sudjelovanja u obiteljskim poslovima, imati realna očekivanja, ne zaboraviti pohvaliti ga, pomoći mu u stvaranju prijateljstava, vježbati opraštanje… U Priručniku za rad s hiperaktivnom djecom u školi (Tena Velki) se također navode i savjeti za učitelje i višestruka korist koju imaju učenici s ADHD-om od individualiziranog programa pa se tako spominje niz korisnih savjeta za učitelje kao što su: razdijeliti gradivo na manje cjeline, složene upute pri rješavanju zadataka razdijeliti na nekoliko jednostavnijih, pokušati ne davati učeniku kratke vremenske rokove jer će rezultati biti mnogo slabiji ako učenik bude u žurbi i pod pritiskom, kod davanja uputa stati kraj hiperaktivnog učenika i upotrijebiti njegov pribor za objašnjavanje, naglasiti učenikove interese i snage u razredu, povećati duljinu kontakta s učenikom, bez obzira što ima asistenta, dodijeliti mu vršnjaka mentora kako bi mu osigurali veću podršku u školskim zadacima…

Pošto ova djeca imaju problem u ponašanju prema ustaljenim pravilima, nužno je ponavljanje takvih pravila učeniku s ADHD-om, ali i pohvala za njegovo ponašanje koje je u skladu s utvrđenim pravilima. Savjeti koji se navode za asistente u nastavi je da imaju u vidu činjenicu da je svako dijete drukčije i posebno pa je sukladno tome ovdje vrijeme ključni faktor. Ono što sam zaključila iz vlastitog radnog iskustva pomoćnika u nastavi je da je neophodna suradnja s roditeljima, profesorima i stručnim suradnicima u školi i da treba jasno postaviti granice o tome što je posao asistenta u školi te obavještavati svakodnevno roditelja o učenikovim školskim zadacima. Vrlo je bitna i fleksibilnost u radu s učenikom, a posebno i da ga se pohvali i nagradi za svaki uspjeh jer mu se na taj način podiže razina samopoštovanja. Naša znanja i iskustva su od značajne koristi za prenošenje budućem asistentu, čemu pridonosi i dnevnik praćenja rada učenika, koji mi je od višestruke koristi i veoma bitan podsjetnik u radu s učenikom. Dakle, da bismo bili uspješni u onome što radimo, moramo znati što i koga trebamo pitati (komunikacija).

Tako npr. autori Lesley Hughes i Paul Cooper u svojoj knjizi „Razumijevanje djece s ADHD sindromom i pružanje potpore“ ističu da djeca s ADHD-om imaju različite potrebe, koje su fragmentarne i razvijaju se te stoga trebaju potporu više nego jednog pružatelja usluga. Međutim, u zajedničkom radu nije riječ samo o koordiniranju usluga, već također i o njihovu održavanju, posebno kad postoji potreba za dugoročnom potporom raznih profesija. Učenici s ADHD-om su učenici s izraženim kreativnim sposobnostima (sviranje instrumenta), ali i brojnim vještinama (npr. vožnja bagera, igranje balota) te upravo ljubav i potpora koju im pružimo u nastavi rezultiraju zavidnim rezultatima i otkrivanjem njihovih dodatnih mogućnosti. Također je bitna i temeljita i dugoročna edukacija asistenata u nastavi, a i profesora kako bismo zajedničkim snagama pružili kvalitetan pristup učeniku s teškoćama, a koja uopće nije u dovoljnom obujmu zastupljena.

Ako već nismo društvo jednakih šansi, kao odgovorni pripadnici društvene zajednice trebali bismo njegovati toleranciju različitosti. Ako je netko drukčiji od nas (po ponašanju, izgledu, zbog bolesti i dr.), ne mora biti „ružno pače“, već takvu osobu trebamo tolerirati, pružiti joj poštovanje i ljubav kako bi se osjećala dostojnim i korisnim pripadnikom društvene zajednice. Sukladno navedenome, postoje predivne riječi misionarke ljubavi, svete Majke Terezije: “Jedini kovčeg koji ćemo ponijeti na drugi svijet jest kovčeg ljubavi. Napuni ga, dok još imaš vremena jer to je jedini kovčeg koji ćeš ponijeti sa sobom“. Dijete s ADHD-om je dijete s jednakim pravima kao i ostala djeca i zaslužuje maksimalnu potporu prilikom uključivanja u društvo. Imam običaj da učenika s kojim radim često motivirati jednostavnom, ali dubokoumnom rečenicom koja glasi „Svi smo mi različiti, ali i jednaki u svojim pravima“, nastojeći kod njega razvijati osjećaj samopoštovanja .

Iskustvo me naučilo da su učenici s teškoćama u razvoju uglavnom tople i osjećajne osobe, koje ne znaju svaki put to i pokazati na odgovarajući način. Autori Lesley Hughes i Paul Cooper vrlo učinkovito objašnjavaju da u slučaju djece s ADHD-om zajednički cilj nastavnika, liječnika, roditelja i djeteta jest poboljšanje djetetovog ponašanja i promoviranje pozitivnog, socijalnog, emocionalnog i akademskog razvoja i funkcioniranja. Na kraju, da bismo uopće dobili predodžbu o ponašanju nestašnog dječaka, simpatično je citirati stihove odnosno dio iz pjesme „Grga Čvarak“ Ratka Zvrke:

„Što je takav?
Tko bi znao?
Čas je dobar,
čas je zao,
čas bi svakom srce dao,
a čas bi se s vukom klao,
mršav, tanak ko suharak.
-Grga Čvarak.“

Izvori:
TENA VELKI: Priručnik za rad s hiperaktivnom djecom u školi, NAKLADA SLAP, 2012.god.
LESLEY HUGHES, PAUL COOPER: “Razumijevanje djece s ADHD sindromom i pružanje
potpore“, NAKLADA SLAP, 2009.
Pravilnik o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima (NN br.102/2018)
Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (NN br.24/2015)

Marija Nakić-Alfirević, HUB

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save