Muslimanski zločini u općini Zenica (1992. – 1995.)

Četvrtak, 25 ožujak 2021 4:10
Written by: Michael Jukic

Foto: wikipedija

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Zenica imale je 145.517 stanovnika, a od toga je Muslimana-Bošnjaka bilo 55,22 posto, Hrvata 15,46 posto, Srba 15,41 posto i ostalih 13,89%. Hrvati su prognani ili su izbjegli iz općine Zenica pa ih je na popisu iz 2013. godine bilo za 63,22% manje (14.232 osobe).

U općini Zenica je nad 86 Hrvata počinjen ratni zločin. Počinili su ga Bošnjaci-Muslimani, pripadnici tzv. Armije BiH (Davor Marijan iu sur.).

Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Zenici je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 178 osoba hrvatske nacionalnosti (53 civila i 125 vojnika).

Kronologija zločina

Muslimanski zločini (Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom)

„Za vrijeme rata u Zenici je vladao muslimanski teror kojeg je provodila muslimanska vlast. U općini Zenica za sukoba Armije BiH i HVO-a na hrvatskim stratištima bilo je 156 žrtava, od toga ubijena su 82 zarobljena vojnika HVO-a, troje djece i 71 odrasli civil. U to vrijeme iz zeničke općine prognano je 14 tisuća Hrvata. U selu Dusini 26. siječnja 1993. bilo je 10 žrtava, u Čajdrašu 2. travnja 2, u Podbrežju 15. travnja 4, u Grmu 18. travnja 6, u Šušnju 18. travnja najmanje 30, u Stranjanima u travnju 3, u selu Zahdlijama 4, u selu Želju travnja 1993. 12, u Šušnju 5. lipnja 17 i u Čajdrašu/Talniku 24. prosinca 3 žrtve.”

Zbog nesnosnih prilika su u kolovozu 1993. hrvatske žene, njih 250, protestirala protiv svakodnevnog maltretiranja, tražile su susret sa zatočenim očevima, muževima i sinovima koji su bili zatočeni u zeničkim logorima i zatvorima. Zenička policija ih je rastjerala palicama, pucnjevima iznad glave i suzavcem.

Zbog teškog stanja katolički svećenici su se 28. travnja 1993. godine obratili zeničkoj i međunarodnoj javnosti priopćenjem. Izvadak iz priopćenja:

„Odvođenje iz kuće i stanova, pritvaranje, maltretiranje, ubijanje, paljenje domova, što se u pojedinim slučajevima još uvijek događa, unosi strah, nesigurnost i nemir među sve nas. Unatoč tomu potičemo vas na još žarču molitvu i pouzdanje u Boga, kako bi nam dao snage da izdržimo i prebrodimo sve današnje kušnje. Kao vaši duhovni predvoditelji, molimo vas da radije podnosite nepravdu, nego da je drugom nanosite, jer istina i dobro trajniji su od laži i zla“.

„Sve Vas, koji javno govorite, medijska sredstva, molimo da prestanete unositi nemir svojim rječima! Stavite se konačno u službu istine i mira, a ne u raspirivače rata! Vas koji imate moć i vlast u ovom gradu, molimo da zaštitite ove ljude, da na slobodu pustite nevino pritvorene, da učinite sve kako bi prestala zastrašivanja, pljačke, palež i ubijanja. Jedino na taj način možemo vratiti mir, sigurnost i vjeru u mogućnost zajedničkog življenja. Ukoliko to ne učinite što efikasnije i što prije, mi kao duhovni pastiri svojih župljana, bit ćemo dužni potražiti zaštitu od međunarodnih institucija, kako bi ljudi mogli živjeti na svojim vjekovnim ognjištima“.

Kronologija zločina

U unakrsnoj vatri između muslimanskih postrojbi i JNA je 12. svibnja 1992. ubijeno dijete.
Dana 13. svibnja 1992. godine ubijena je Matea Jurić, a majku je ranjena. Pripadnici muslimaske armije su pucali na automobil Drage Jurića i usmrtili dvogodišnje dijete. Na automobil u kojem su bile majka i dijete ispalili su 17 metaka.
Postrojbe Armije BiH su 26. siječnja 1993. napale Hrvate Mjesne zajednice Lašva, sela Dusine, Brdo, Višnjicu i Rajiće.
Bošnjačko-muslimanske snage su u Dusini (općina Zenica) 26. siječnja 1993. godine izvršile ratni zločin, ubili su 10 osoba. Otet je zapovjednik HVO-a i 4 njegova pratitelja. Oteti vojnici su ubijeni, u njih je ispaljeno oko 500 metaka. Zapovjedniku HVO-a su nakon ubojstva izvadili srce. Također, još je ubijeno 5 civila. Ukupno je bez povoda ubijeno 10 osoba, 9 Hrvata i jedan Srbin. Ubijeni su: Vinko Kegelj, Draženko Kegelj, Mladen Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Zvonko Rajić, Franjo Rajić, Augustin Radoš, Pero Ljubičić (Hrvati) i Vojo Stanišić (Srbin, izbjeglica iz Zenice). Napade na Dusinu izvela je 7. muslimanska brigada i postrojba vojne policije 3. korpusa Armije BiH.
U noći između 28. i 29. ožujka 1993. napadnuto je hrvatsko selo Vjetrenica, ubijen je vojnik HVO-a (nije bilo borbe), na kontrolnoj točki su ubijena dva vojna policajca HVO-a (2. travnja 1993.).
Armija BiH je 17. travnja 1993. napala sela Bilivode i Kuber. Ubijena su četiri starca, a 200 Hrvata je protjerano. Selo je opljačkano, a kuće devastirana i minirane.
U naselju Kozarac, blizu Zenice, 18. travnja 1993. ubijena je djevojčica i 5 starijih osoba. Selo je opljačkano i zapaljeno, a stanovništvo protjerano.
U jednoj vikendici su 24. travnja 1993. nađena tri zapaljena tijela.
U zeničkoj bolnici od nečovječnoga ponašanja umrlo je novorođenče. Iz bolnice je nasilno izbačena rodilja E.Š. 24. travnja 1993. godine. Liječnik je odbio pružiti pomoć novorođenčetu i ono je zbog toga umrlo. Liječnik je odbio pružiti pomoć uz riječi: “Zato što je otac djeteta pripadnik HVO-a.”
Pripadnici 3. korpusa Armije BiH ubili su u selu Zalje, 24. travnja 1993., trogodišnju djevojčicu i njenog oca.
U selu Gavrine Kuće je 27. travnja 1993. zapaljena starica.
Krajem mjeseca travnja 1993. godine vojnici Armije BiH su zaklali staricu Maricu Lukić (70), a njenih 20 ovaca su otuđili.
Od travnja do lipnja 1993. mještani sela Bilivode su prognani, a oko 30 obiteljskih kuća u vlasništvu Hrvata je zapaljeno.
U selu Šušanj je 8. lipnja 1993. ubijeno 17 osoba. Pokolj u Šušnju učinili su pripadnici bošnjačko-muslimanskih snaga. Dana 5. travnja 1993 su ušli u selo Sušanj i ubili 17 hrvatskih civila koji su ostali u selu i dočekali Armiji BiH, nakon povlačenja HVO-a. Osim zločina u Šušnju zločini su počinjeni i u Ovnaku, Brajkovićima, Grahovčićima i drugdje. Izvršeno je etničko čišćenje, područja bez Hrvata.
U zeničkoj bolnici je 7. srpnja 1993. ubijen pacijent Rudolf Šušanj kojemu je bila amputirana noga. U bolničku sobu su došla 3 pripadnika Armije BiH koji su ga maltretirali i ubili.
Dana 9. studenoga 1993. na kućnom pragu ubijen je civil.
U selu Janjac je 12. prosinca 1993. ubijen civil.
U Zenici su pripadnik HVO-a i dijete (19. prosinca 1993.) natjerani u minsko polje gdje su smrtno stradali.
Na Badnjak, 24. prosinca 1993., u Zenici je ručnom bombom u njihovoj kući ubijen bračni par.
Na katolički Božić, 25. prosinca 1993., ručnom bombom je ubijen drugi bračni par, u njihovu domu.
U gradu Zenica su nakon prestanka borbenih djelovanja ubijena još 32 Hrvata (civila).

Zenički zatvori/logori

Bilo je više logora na području općine Zenica (KPD Zenica, u Gračanici, Starom kazalištu, Bristu, Staroj gimnaziji, Babinu i u zgradi Vatrostalne u Podbrežju) , u tim zatvorima/logorima boravilo je više od 1.000 Hrvata.
U prostorijama Muzičke škole u Zenici bio je logor za Hrvate u kojem je ubijeno 12 zarobljenih vojnika HVO-a.
U Kazneno-popravnom domu Zenica (KPD) bilo je zatočeno oko 600 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. Neki zatočenici su bili izolirani, za njih se nije smjelo znati pa ih Međunarodnio Crveni križ nije mogao evidentirati. Zapovjednik osiguranja logora bio je Fahrudin Skopljak koji se isticao u premlaćivanju i zlostavljanju zatočenika.

Etničko i vjersko čišćenje

Od 22.000 Hrvata u općini Zenica njih 17.000 je protjerano ili izbjeglo. Mnogi su ubijeni metkom u potiljak, priklani su ili izbodeni nožem, tupim im je predmetom razbijana glava, a nekima su glave odsječene. Progon Hrvata nastavio se i nakon potpisivanja sporazuma o prekidu sukoba (ožujak 1994. godine). Etnički su potpuno očišćena hrvatska sela i sela s mješanim stanovništvom: Dusina, Šušanj, Bilivode, Zmajevac, Gornja Zenica, Čajdraš, Janjac, Brode, Podbrježje, Raspotočje, Stranjani, Strnokosi, Konjevići. Kuće i gospodarski objekti Hrvata su opljačkani i spaljeni tako da se Hrvati nemaju gdje vratiti. U Zenici je u prosincu 1993. od gladi umro Jozo Zec. Ana Galić je prodavala svoju imovinu u bescjenje da bi mogla prehraniti djecu, kada više nije imala što prodati objesila se iz očaja! Tako je to bilo u područjima pod muslimanskom kontrolom.

Pripadnici Armije BiH su napadali i pljačkali župne urede (u Crkvicama, u Čajdrašu, u Podbrježju, u Stranjanima, u Zenici) te maltretirani crkveno osoblje.

Hrvati posebno optužuju zeničkog gradonačelnika Besima Spahića što nije štitio svoje građane. On je dopustio da se mudžahedini smjeste u Podbrježje i da zlostavljaju i ubijaju Hrvate. Za njegove vlasti Zenica je postala središnje mjesto islamskog fundamentalizma i političkog nasilja. Podnesene su kaznene prijave protiv: Ramiza Džafirovića, Fuada Džidića, Ervina Bašića zvanog Strela, Šerifa Patkovića, Mahmuta ef. Karalića i drugih.

Počinitelji nisu odgovarali za svoje zločine niti po zapovjednoj niti po osobnoj odgovornosti kao izvršitelji zločina.

Izvori:

Ivica Mlivončić: Zločin s pečatom,
hr; Zlatko Pintar (kamenjar.com); Vijesti HRT; Sud BiH S1 1 K 013146 15 Krž – Subotić Vehid, Denevnik.ba
Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.
Raspeta crkva u Bosni i Hercegovini. Uništavanje katoličkih sakralnih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini (1991. – 1996.). Banja Luka, Mostar, Sarajevo, Zagreb, 1997.
Ratni zločini muslimanskih vojnih postrojbi nad Hrvatima Bosne i Hercegovine. CPD, Sarajevo , 1997.
Dossier : Zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BIH 1992.-1994. / skupina autora. -Mostar : Centar za istraživanje i dokumentaciju, 1999.

Dr. Marko Jukić