Perunika
Slika 1. Perunika (MJ)
Perunika je hrvatski nacionalni cvijet!
Na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti perunika je 2000. godine proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom (izložba cvijeća Japan flora). Naziv potječe od imena grčke božice duge, glasnice bogova Iride (grč. – duga), a naš naziv perunika dolazi od imena vrhovnoga staroslavenskog boga gromovnika Peruna i njegove žene, boginje Perunike.
Kajkavski naziv za peruniku leluja ili ljeljuja proizašao je iz drugog imena boginje Perunike – Ljelja. Ostali hrvatski narodni nazivi prate božanske poveznice – bogiša, cvit ili kaćun nebeski. Hrvatska perunika Iris croatica jest endemska vrsta u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj raste dvanaest samoniklih vrsta perunike: hrvatska perunika (Iris croatica), patuljasta jadranska perunika (Iris adriatica), ilirska perunika (Iris illyrica), jadranska perunika (Iris pseudopallida) i druge.
Božena Mitić
Ljepota cvijeta perunike (lat. naziv Iris L.) od davnina je inspirirala ljude. Starogrčka legenda kaže da je glasnica bogova, božica Irida (Iris), prenosila poruke bogova na Zemlju s pomoću duge. Tamo gdje bi pak duga dotaknula tlo izrastao je nježni cvijet duginih boja – iris. Perunika je stoljećima diljem svijeta bila simbol kraljevskih moći i božanske zaštite, a tri dijela njezina cvijeta predstavljala su mudrost, vjeru i hrabrost. Indijska i egipatska kultura koristile su se ljepotom perunike da bi prikazale život i ponovno rođenje. U starom Egiptu perunika je bila simbol moći i uzvišenosti pa je postala prauzor žezla. Jedan od najpoznatijih faraona, Tutmozis III., dao je oslikati zidove svoje palače cvjetovima perunike. Hrvatski naziv te biljke – perunika – dolazi od imena vrhovnoga staroslavenskog boga Peruna i njegove žene – boginje Perunike. Kako su kajkavci boginju Peruniku nazivali Ljelja, jasan je i naziv ljeljuja za taj cvijet, a dubrovački naziv bogiša također je vezan uz Boga. Legenda kaže da bi perunika izrasla na onom mjestu gdje je munja gromovnika Peruna udarila u zemlju, a uvijek je bila drugačije boje. Osim tih naziva za tu lijepu i neobičnu biljku u Hrvatskoj postoji još niz narodnih imena (mačinac, sablja, sabljarka, strijelka, aleluja, lelija, koludrica, kavran, višća, cvit nebeski, nožan itd.). Cvijet perunike ima i svoje simbolično značenje prilikom darivanja. Ako ga poklanjate, to znači da nekomu hoćete reći da vam je prijatelj, da želite nekomu pokazati vjeru, nadu, mudrost ili hrabrost. Važno je značenje perunika i u pučkoj medicini i kozmetici, o čemu postoje mnogobrojni povijesni zapisi, ali i danas se perunike koriste i kao lijek i kao kozmetičko sredstvo (npr. sapuni, toaletne vode, kupke i sl.). Ljekovita je njihova podzemna stabljika – podanak ili rizom (Iridis rhizoma), koji sadrži eterična ulja, iridin, šećer, škrob, sluzi, smole i tanine. Zdrobljeni rizom dodavao se čajevima protiv kašlja, zubnim prašcima i puderu.
Samonikle perunike odlikuju se velikom raznolikošću, različitih su veličina, oblika i boja. Štoviše, od njih su uzgojem dobiveni još brojniji raznobojni kultivari, hibridi i varijeteti, koji se uzgajaju i prodaju širom svijeta. Diljem svijeta postoje mnogobrojna društva ljubitelja perunika, a u Hrvatskoj se svake godine, perunikama u čast, tradicionalno održavaju manifestacije vezane uz Hrvatski vrt perunika u Donjoj Stubici.
btr
Slika 2. Perunika (MJ)
Perunike u flori Hrvatske
Tipično razvijeni oblici hrvatske perunike pojavljuju se u svijetlim šumama hrasta medunca i crnoga graba. Za stanište bira dolomitne i vapnenačke obronke brdskih područja kontinentalne Hrvatske. Zauzima jugozapadni dio panonsko-pontskog areala koji je bitan po reliktnoj flori i vegetaciji. Najpoznatija su nalazišta Medvednica, Strahinčica, Samoborsko gorje i Ogulinsko polje. Također su staništa perunike na jadranskoj obali i otocima.
Ivo Horvat i Marija Horvat (supruga) opisali su novu vrstu irisa još 1953. te je prozvali Iris croatica ( hrvatska perunika).
Iris croatica rasprostranjena je u jugozapadnom dijelu panonsko – pontskog areala značajnog po bogatoj reliktnoj flori i vegetaciji. (Horvat,1961./62.). U Hrvatskoj ova vrsta raste u zapadno – panonskoj makroregiji i potkapelskoj mezoregiji (Mitić, 2005.). Poznata su nalazišta te vrste na Samoborskom gorju, Cesargradskoj gori, u okolici Josipdola i Vojnovca, na Strahinjčici, te Zagrebačkom i Žumberačkom gorju. Mnogi istraživači hrvatske flore, npr. Schloser J. (1869.) i Klinggräff H. (1861.) smatrali su tu vrstu kao I. germanica.
Izvori: Božena Mitić, Dinko Zima, Mirko Tomašević, Ivo Horvat, Marija Horvat
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
