Komunističko-četnički mit o Jasenovcu
Slika 1. Naslovnica knjige Antuna Miletića
Stvaranja mita o Jasenovcu
Srpski mit o Jasenovcu poče se stvarati u ljeto 1941. godine. Srpska pravoslavna crkva izdala je 24. lipnja 1941. Valerijanov memorandum, koji je uručen Nijemcima. Bilo je to svega dva mjeseca nakon uspostave NDH, a pisalo je da je u lipnju 1941. ubijeno 100.000 Srba u NDH. Dana 8. kolovoza broj ubijenih Srba je narastao na 180.000, a već u rujnu 1941. ta brojka narasla na 300.000 ubijenih Srba u NDH.
Srpska izbjeglička vlada u Londonu je Valerijanov memorandum poslala savezničkim vladama (američkoj, engleskoj i drugima). O ponašanju izbjegličke vlade u Londonu, širenju memorandumske laži, pisao je Vojmir Kljaković (Vojnoistorijski institut, Beograd, Srbija): Jugoslavenska vlada u emigraciji i Saveznici prema pitanju Hrvatske 1941.-1944. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 3 No. 2-3, 1971.
Srpska pravoslavna crkva i izbjeglička jugoslavenska vlada u Londonu optuživali su hrvatske biskupe za vezu Katoličke crkve sa ustaškom vlašću. O tome je pisao Jure Krišto: “Navodna istraga Svete Stolice o postupcima hrvatskoga episkopata vezanima za vjerske prijelaze u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Croatica Christiana periodica, Vol. 26 No. 49, 2002..
Povjesničar Mirko Valentić u knjizi “Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995. Velikosrpski projekti od ideje do realizacije” na stranici 56 navodi:
“Američki Srbobran” je tijekom cijelog rata širio antihrvatsku propaganda. “o Hrvatima se pisalo isključivo kao o genocidnom narodu koji je izveo stravične pokolje Srba. Prema podatcima četničke propaganda, koja preko Londona stiže do SAD-a, svako malo javlja se kako su ustaše (Hrvati i Muslimani) još 1941. ubili navodno 382.000 Srba. Krajem veljače 1942. Ta se brojka povećava na 518.000, a u travnju 1942. Hrvati su optuženi za smrt čak 600.000 Srba, tijekom 1943. Taj je broj narastao na 800.000, a u studenom 1944. na više od 1.000.000, a na kraju rata iznosio je oko milijun i petsto tisuća navodno ubijenih Srba na području NDH, napose u logoru Jasenovac. Ratna stradanja Srba, dakako i Hrvata i Muslimana, nitko ne može nijekati. Napose se ne mogu nijekati stradanja u logoru Jasenovac. Ali, nitko nema pravo poigravati se s brojem žrtava u političke svrhe.”
Za ostvarenje velikosrpskog projekta poznata su dva srpska bloka. Prvi je projekt Stevana Moljevića, Homogena Srbija, okupljen oko četnika i izbjegličke Vlade u Londonu. Drugi srpski blok ima svoj vlastiti prijekt “Srpske zemlje” Milana Nedića s osloncem na fašističku Njemačku. Tvorac projekta “Srpske zemlje” je Milutin Nedić, brat kvislinga Milana Nedića, general i bivši zapovjednik zrakoplovsta u Kraljevini Jugoslaviji. Naziv projekta je: Srbi i srpske zemlje – etnografski problem srpskog naroda. Milan Nedić je izradio poseban memorandum i uputio ga ministru za vanjske poslove Trećeg Raicha Joachimu von Ribbentropu želeći prisvojiti tuđe teritorije pomoću nacističke Njemačke.
Komentar: Navedena je činjenica važna jer pokazuje da su izbjeglička Vlada u Londonu i kvislinška Nedićeva vlada radile na ostvarenju istog cilja, a to je Velika Srbija. Mitoman Antun Miletić u svojim knjigama objavljuje zapisnike koji su načinjeni u Nedićevu komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu. Pitanje je koliko su ti zapisnici vjerodostojni, istiniti. Prije bi se moglo kazati da se radi o propagandnom materijalu nego o istinitim pričama prognanih ili izbjeglih.
Srpski mitoman Milan Bulajić (Muzej žrtava genocida, Fond za istraživanje genocida) navodi slijedeće:
Iz raznih arhiva imamo dokumenta, izjave i napisane mnoge materijale, izveštaje, knjige, o logoru Jasenovac:
a.) Iz arhive u Vašingtonu, Serđo Krizma objavio je kartu Jugoslavije i prikazao „Pokolj nevinog srpskog stanovništva” od aprila 1941. do avgusta 1942. godine tj. za 16 meseci:
Nemci su ubili 78.000 Srba; Italijani – 20.000, Mađari – 30.000, Hrvati – 600.000, Albanci – 10.000, Bugari – 6.000. Za pomenuti period ubijeno je 744.000 Srba.
Na osnovu američkih arhiva, objavljena je publikacija u Americi pod naslovom „Genocide in Croatia” (Genocid u Hrvatskoj) u kojoj je navedeno da je ubijeno 750.000 Srba, 60.000 Jevreja. Kada je to predočeno predsedniku Sjedinjenih Američkih Država Franklin Delano Ruzveltu, marta 1943. godine, izjavio je: „Hrvate treba staviti pod tutorstvo…”
Predsednik Ruzvelt je bio potrešen izveštajima o pokolju Srba u NDH, koji su po divljaštvu i svireposti prelazili i najgore nacističke zločine. Zato je ovaj velikan nagovarao, preko Fotića, ubeđivao Srbe, da ne bi trebalo ni da pomišljaju da posle rata žive u zajednici sa svojim ubicama! (Oslobođenje)
Srpske laži o logoru Jasenovac i o NDH nastavljaju se nakon završetka rata sve do današnjih dana.
Dr Eli Rosenbaum je na Prvoj međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu („New York 1997”), prezentirao izvještaj njemačke okupacijske komande od 6. prosinca 1943. o žrtvama hrvatskog genocida u Jasenovačkim logorima, čuvan u američkoj nacionalnoj arhivi (US National Archive), a koji je objavila državna skupština (Department of State): Jasenovac 120 000, Stara Gradiška 80 000, što čini ukupno 200.000 žrtava. Ovome broju treba dodati krvavi period, koji je trajao cjelu 1944. i 1945. godinu do 22. travnja 1945! Zemaljska komisija Hrvatske, u izvještaju međunarodnoj komisiji za ratne zločine od 1946., navodi broj jasenovačkih žrtava između 500 i 600 000. Enciklopedija Holokausta citira brojku od 600.000.
Slika 2. Knjige Milana Bulaića
Komunisti su podržali četničke laži:
Josip Broz Tito (Valter) šalje 4. travnja 1942. godine “Depeše Izvršnom komitetu Komunističke internacionale” u kojoj piše o 10.000 zatvorenih “najboljih sinova Hrvatske” u Jasenovcu od kojih je ubijeno 8.500, a u istoj depeši spominje i 500.000 ubijenih (većinom Srba) u NDH.
Zločinac Josip Broz Tito je 21. svibnja 1945. u Zagrebu, a 26. svibnja 1945. u Ljubljani, objavio da je u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu poginulo 1,7 milijuna osoba.
To je komunističkoj vlasti odgovaralo i stoga što je tako uvećavala svoj doprinos u pobjedi, kao i za dobivanje veće reparacije. Zato se pojavljuje famozna brojka od 1,700.000 žrtava rata, koju je Tito izgovorio još 1945. u Ljubljani, a Kardelj u Parizu 1947. Ali poslije popisa iz 1948. stručnjaci su mogli izračunati kolike su moguće žrtve. Ivo Lah je 1952. pokazao koliko je bio glup pokušaj direktora Saveznog ureda dr. Vogelnika da opravda ovako napuhanu brojku od 1,700.000 žrtava, a dvije godine kasnije u Američkom birou za popis stanovništva P. Mayers i A. Campbel došli su do brojke od 1,067.000. Zato je Jugoslavija do 1963. godine revidirala svoj zahtjev Njemačkoj na 950.000. Međutim, Nijemci nisu prihvatili ni taj podatak pa je izvršen popis žrtava 1964. godine koji je dao brojku od 597.323 žrtve, a u Jasenovcu – 49.874!
U knjizi Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača “Zločini u logoru Jasenovac” (Zagreb 1946.) piše (citati):
Str. 42.
“Koliko je žrtava progutao Jasenovac?
Ustaše su na svom paničnom bijegu iz Jasenovca koncem travnja 1945. spalili ili uništili sav materijal, koji bi mogao pružiti statističke podatke, da se utvrdi, koliko je zatočenika stradalo u Jasenovcu.
Tako su uništeni svi registri, imenici, kartoteke, knjige o ekonomiji, kao i svi službeni akti, koji bi nam, i ako su se prema iskazu svjedoka vodili netačno, neuredno i nesistematski, ipak mogli pružiti izvjesne podatke.
Nije stoga moguće da se odgovori na pitanje, koliko je žrtava stradalo u Jasenovcu. Ima vrlo malo zatočenika, koji su bili u logoru neko vrijeme i koji su pušteni na slobodu, a nema ih ni stotina, kojima je uspjelo da se u zadnji čas probiju iz logora.
“Navodimo niže nekih pedesetak masovnih zločina, koje su ustaše počinili u Jasenovcu, pa ako broju žrtava, koje su stradale kod tih pokolja, pribrojimo one zatočenike, koji su
stradali pojedinačno, dobit ćemo cifru od oko 500—600.000.”
Str. 43.
“Kako je istaknuto, nikada se neće moći utvrditi točan broj žrtava, koje je progutao Jasenovac, ali na osnovu svih ispitivanja, koja je provela Zemaljska komisija, može se zaključiti, da gornji broj odgovara stvarnosti.”
Odgovarajući na pitanje iz podnaslova “Koliko je žrtava progutao Jasenovac?” Komisija nije mogla dati tačan broj, ali na osnovu iskaza 62 svedoka, navedenih pedesetak masovnih zločina i dr. ističu brojku od 500 – 600 hiljada i konstatuju: “…nikada se neće moći utvrditi točan broj žrtava koji je progutao Jasenovac, ali na osnovu svih ispitivanja, koja je provela Zemaljska komisija, može se zaključiti, da gornji broj odgovara stvarnosti”.
St. 74.
“Dokazi o zločinima u Jasenovcu
Pismenih dokumenata o ovim zločinima u jasenovačkom logoru Zemaljska komisija nije našla. Da zbrišu tragove ovog besprimjernog mučilišta, koji je po težini i svireposti zločina bezuvjetno bio jedan od najkrvavijih od svih nacističkih logora u Evropi, ustaški su zločinci uništili sve dokumente. Međutim, da su i sačuvani svi oni spisi, koje je vodilo »upraviteljstvo logora«, ni ti spisi ne bi mogli poslužiti, da se iz njih crpe pouzdani podaci barem za broj žrtava. Iz iskaza saslušanih svjedoka ustanovilo se, da se žrtve, koje su bile pobijene, nisu uvijek registrirale.
Pri utvrđivanju zločina i svih ostalih važnih momenata i okolnosti Zemaljska je komisija provela dokaz saslušanjem svjedoka, uviđajima na licu mjesta u Jasenovcu te fotografskim snimcima logora i okolice.”
Str. 75.
“Uviđaje na licu mjesta u Jasenovcu obavila je Zemaljska komisija sa stručnim aparatom. Izvršena su tri uviđaja.”
U dokaze o zločinima Komisija ubraja iskaze 62 svedoka i uviđaje na licu mesta. Obavljena su tri uviđaja: prvi je obavila Okružna komisija iz Nove Gradiške 11.5.1945, drugi, posebna Anketna komisija Zemaljske komisije, tri suca viših sudova i dva lekara – veštaka sudske medicine, a treći uviđaj je obavila Zemaljska komisija sa svojim referentom uz sudelovanje sudsko-lekarskih veštaka i dva fotografska stručnjaka. Uviđaj je obavljen i na Gradini i u Ušticama. Uz ove navode dati su i izvodi iz zapisnika o pregledu terena.
Logor Jasenovac je praktično zatvoren 22. travnja 1945. U logor Jasenovac ušla je 21. srpska udarna divizija 2. svibnja 1945. godine pa su mogli sve evidentirati i snimiti te gomile leševa, svježe humke su mogli otkopati, mogli su zvati međunarodnu komisiju itd. Imali su grobara Egona Bergera koji je mogao pokazati gdje je pokapao žrtve! Ništa od toga jer se radi o lažima. Piše da su našli “mnogo lješina”, ali ne navode broj lješina.
Komisija piše o tri uviđaja i ne navodi broj žrtava koje su našli, izvješće Komisije u navedenoj knjizi je nestručno i neuvjerljivo i na tragu je komunističko-četničke propagande. Ta knjiga će postati temelj na kojem će mitomani graditi mit o Jasenovcu.
Opis života u logoru Jasenovac napravlje je temeljem iskaza 62 bivša logoraša, to je manji broj onih koji su preživjeli logor (više od 5.000). Iskazi svjedoka su jako slični. Zapanjujući su navodi većine logoraša, oni točno navode datum događanja (sve su bilježili u svoj dnevnik), znaju broj zatočenih, znaju koliko je i kada dovedeno u logor, znaju gdje su i na koji način ubijeni, čak znaju na koji način su izvršena smaknuća izvan logora! Postavlja se pitanje jesu li oni bili zatočenici logora smrti ili nadglednici u tom logoru!
Grobar Židov Egon Berger je bio u tom strašnom logoru 44 mjeseca i ostao je živ iako je bio Židov. Njegova tvrdnja da je u logoru bilo 80 grobara je plod bolesne mašte i zloće. Očito je da se radi o lažljivcu. Fotografija koja je napravljena nakon ulaska partizana u logor Jasenovac ne pokazuje da je Egon Berger jako slabašan. Budući da se ustaše pri povlačenju sve ubijali kako je Berger ostao živ budući da je bio nezgodan svjedok?
Slika 3. (iz knjige Antuna Miletića) Egon Berger, prvi sleva, i Stojan Lapčević ili Stojan Kuzmanović, drugi zdesna, učesnici u proboju logoraša iz Jasenovca, sa borcima 21. Srpske udarne divizije.
GEIGER, Vladimir. „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili ‘okupatori i njihovi pomagači’. Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)”. Časopis za suvremenu povijest 43 (2011), br. 3: 699-749.
Citat iz Geigerova članka:
“Izvještaj Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, naslovljen Zločini u logoru Jasenovac, navodi 1946. slično, naime ustvrđuje da je u logoru Jasenovac život izgubilo 500 do 600 tisuća osoba.72 Izvještaj Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946., načinjen bez dokumenata, na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja i 18. lipnja 1945., prepun pretjeranih, nevjerojatnih, pa i apsurdnih navoda i tvrdnji, ishodište je na kojem se zasniva mit o logoru Jasenovac.73
No prema prvom popisu ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, naime prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1947., u logorima NDH život su izgubile 25.773 osobe s područja Hrvatske, a broj žrtava logora Jasenovac s područja Hrvatske iznosi 15.792 i logora Stara Gradiška 2.927 (tablica 13).74 Prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. u svim logorima na području Jugoslavije tijekom Drugog svjetskog rata život je izgubilo 89 851 osoba.75 No znatne su žrtve stanovništva Jugoslavije, i Hrvatske, i u logorima u Trećem Reichu i logorima ostalih okupacijskih zemalja.76
Naime, prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., u logorima u Trećem Reichu živote je izgubilo 24 752, a u logorima ostalih okupacijskih zemalja 19 861 osoba. Prema podacima iste Komisije u logorima su tijekom Drugog svjetskog rata život izgubile 134 464 osobe (tablica 9), u logorima NDH najviše je žrtava u Jasenovcu – 49.874 i Staroj Gradiški – 9.587 (ukupno 59 188)77, od čega je u njima život izgubilo 33.944 Srba, 9.044 Židova, 6.546 Hrvata i 1.471 Rom (tablice 10, 13 i 14).78”
Drugi izvor:
Državna komisija daje podatke svoje statistike i navodi da je na teritoriju cele FNRJ bilo 505 182 ubijene žrtve ratnih zločina (NR Hrvatska 109 696, NR Bosna i Hercegovina 179 582), te 384 049 ozleđena i 1 750 032 hapšena i internirana lica. Podaci su bez poginulih i ranjenih boraca. (Miodrag Zečević – Jovan Popović, Dokumenti iz istorije Jugoslavije, Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz drugog svetskog rata, knj. 1, Beograd, Arhiv Jugoslavije i ZAD, 1996, 15-69, na str. 42; Zločini protiv čovečnosti i međunarodnog prava, Nirnberška presuda i dokumenti o genocidu, Priredio: Ljubomir Prljeta, Beograd, NIU Službeni list SRJ, 1992, 262-303.)
Zaključak Savezne komisije
Nosilac pripreme metodologije i stručnih poslova bio je Savezni zavod za statistiku. Nakon prikupljanja i obrade podataka, Savezna komisija je ocenila da je popis nepotpun i nekvalitetan, te je stavljena zabrana na korišćenje podataka, a ceo materijal predat je Arhivu Jugoslavije. U Izveštaju Savezne komisije o izvršenom popisu konstatuju se nedostaci.
U ožujku 1992. godine, Savezno izvršno veće, bez obzira na nepotpunost i nedovoljan kvalitet navedenog materijala, donelo je odluku o prestanku zabrane i dalo u zadatak Saveznom zavodu za statistiku da ga uredi i obradi. Podaci su obrađeni i objavljeni 1992. godine. Obuhvaćeni su podaci o poginulim, ubijenim, umrlim i nestalim žrtvama rata za koje postoji popisni materijal. Publikaciju čini 16 knjiga od kojih je prva fototipsko izdanje interne publikacije Saveznog zavoda za statistiku iz 1966. godine, pod naslovom: Žrtve rata 1941-1945 (Rezultati popisa), sa dodatim Izveštajem Savezne komisije. U 15 knjiga sređeni su podaci o žrtvama prema teritorijalnom principu (administrativnoj podeli iz 1964. godine).
Za logor Jasenovac navedeno je: 49 874 osoba (od toga 16.669 žena), a za Staru Gradišku 9.587 osoba (5.277 žena), dakle ukupno: 59.461 (21.946 žena) osoba. Također se navodi podatak “Preživele žrtve rata” za Jasenovac 5.312 (2.631 žena) i za Staru Gradišku 2.484 (1.233 žene) osoba, dakle zajedno: 7.796 (3.864), a ukupni broj ubijenih u logorima u zemlji iznosi 89.851 (32.614 žena), odnosno ukupno izgubilo živote u internaciji 134.464 (48.406 žena) osoba. Savezna komisija je navela da je popis nepotpun (1966. godina)!?
Povjesničar Mirko Valentić piše:
“U posljednjih dvadeset godina povijesna znanost postigla je dobar napredak u utvrđivanju istine o ukupnom broju žrtava Drugog svjetskog rata, osobito u ustaškim logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića, M. Sobolevskog i Z. Dizdarda bitan pomak u tom predstavljalo je objavljivanje poimeničnog popisa žrtava u logoru Jasenovac i Stara Gradiška 1941. – 1945. Popis je načinjen prema podatcima Statističkog Zavoda Jugoslavije, a na temelju popisa od kuće do kuće, godine 1964. Popis je objavljen 1998. godine. U najviše spominjanom logoru Jasenovac i Stara Gradiška umoreno je s područja cijele Jugoslavije, a prema poimeničnom popisu, 49.602 logoraša. Istraživanjima poslije 1998. Taj je broj dopunjen, pa se danas (2007.) govori oko 72.000 stradalih u logorima. Ukupan broj ratnih gubitaka po narodnostima na području današnje Republike Hrvatske bio je oko 271.000, a na području današnje Republike Srbije oko 167.000. Na području Bosne i Hercegovine taj je broj iznosio oko 216.000. “ (Statistički popis Jugoslavije iz 1964.).
Komentar: Navedene popise nisu radili revizionisti, ustaše, ni povjesničari umanjitelji broja stradalih već komunističko-četnička vlast Jugoslavije. Popis je nastao “od kuće do kuće” pa je jasno da nije vjerodostojan. Postavlja se pitanje JUSP-u Jasenovac kako je broj žrtava od 49.602 ili 49.874 (1964./1966. g.) narastao na 83.145, (2019./20. g.), dakle za 40%!? Očito je da se radi o krivotvorinama što je danas (2021. g.) dokazano ali nema političke volje da se popis stvarnih žrtava sredi.
Srpski mitomani se pozivaju na komunističko-četničke enciklopedije koje su izdane u vrijeme komunističke Jugoslavije. Taj izvor podataka krajnje je nevjerodostojan.
U Enciklopediji JLZ iz 1958. godine Jasenovac se spominje u posebnoj natuknici (knjiga 3.) i navodi 500-600.000 ubijenih. U izdanju iz 1978. godine (knjiga 4.) spominje se “nekoliko stotina tisuća Srba, Hrvata, Židova i Roma” u Jasenovcu i 75 000 žrtava u Staroj Gradiški.
Vojna enciklopedija o žrtvama Jasenovca i Stare Gradiške govori u natuknicama
Jasenovac, Koncentracioni logor i Ustaše. U sve tri natuknice govori se o 700.000 žrtava Jasenovca i 75.000 žrtava Stare Gradiške.
Encyclopedia of the Holocaust daje podatak o 600.000 ubijenih u Jasenovcu, pretežno Srba, Jevreja i Cigana, kao i protivnika ustaškog režima.
U Maloj enciklopediji Prosveta i Političkoj enciklopediji pod odrednicama o koncentracionim logorima navodi se “nekoliko stotina hiljada” ubijenih u Jasenovcu.
Podataka o Jasenovcu nalazimo čak i u dečjoj enciklopediji gde se navodi da je broj stradalih oko 800.000.
Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture (Školska knjiga, studeni 1980.) je navela manji broj žrtava pa je zbog kritika upućenih od Savjeta Spomen-područja Jasenovac, boračkih organizacija i Saveza komunista Hrvatske povučena (zabranjena).
U Leksikonu JLZ navodi se u Jasenovcu broj žrtava od 700 000, a u Vojnom
Leksikonu da je u drugom svetskom ratu ubijeno u logorima oko milion Jugoslovena, a samo u Jasenovcu preko 600 000. Đorđevićev Leksikon bezbednosti govori o 800 000 ubijenih u logorima NDH, a Jasenovac i Stara Gradiška se pominju kao najveći logori.
Leksikon NOR-a u posebnim natuknicama o Jasenovcu i Staroj Gradiški
daje podatke o logorima (položaj, izgled, organizacija), te pozivom na Zemaljsku komisiju navodi u Jasenovcu 600-700.000 žrtava (šta je netačno, Zemaljska komisija je dala 500-600.000), a za Gradišku se navodi 75 000 žrtava.
Komunističko-četnička vlast u doba komunizma je određivala i kontrolirala sve pa i objave u enciklopedijama i leksikonima. Navedene objave o broju žrtava su komunističko-četničke laži kojima se „dokazivala“ genocidnost hrvatskoga naroda.
Evo primjera kako rade srpski naučnici:
U “analizi” iskaza krpara i grobara (na osnovu 3 iskaza) Bulatović izvodi zaključak
o najmanje 600 ubijenih dnevno, te da je logor radio 1348 dana, i matematičkim računanjima dolazi do broja 808 000, ili, da bude tolerantan, množi sa 500 dnevno, pa dobija 740 000, a za Gradinu navodi 1217 dana i množenjem sa 600 dobija 730 200, odnosno sa 500 dobija 608 500, i tvrdi da je neodrživa brojka od 360 000 koja se upotrebljava za Gradinu, jer množeći sa samo 300 žrtava dobije se 365 100, a za čitav logor 404 400.
U analizi grobnih polja i antropoloških istraživanja on konstatuje da je površina s
manjom mogućnošću postojanja posmrtnih ostataka 32 780 metara kvadratnih, s većom mogućnošću 19 355 i već uređenih grobnih polja 59 269 metara kvadratnih, šta čini ukupriji, no 111 304 metra kvadratna. Iz analize sondažnih istraživanja izvlači podatke o broju ubijenih po metru kvadratnom površine (17 prema sondažnom istraživanju 1961. godine, 13 odnosno 4 prema antropološkim nalazima 1964, godine, 12 odnosno 4 prema sondažnom istraživanju 1976. godine) i izračunava, sabiranjem i delenjem, prosek od 9 žrtava po metru kvadratnom grobnog polja. Na taj način on množenjem 111 304 sa 9 dobija 1 001 736
žrtava samo za Gradinu i ponovo matematičkom akrobatikom utvrđuje za čitav logor najmanje 1 110 929 žrtava i kaže: “Jasenovac je sigurno oko dva puta veći po broju žrtava, nego što se to do sada odoka procjenjivalo.”
Slika 4. Knjiga Vladimira Dedijera
Miletićeve knjige su pisane u duhu komunističko-četničke propagande i ne predstavljaju znanstveni, stručni, doprinos rasvjetljavanju istine o logoru Jasenovac. Posebno se kritički treba osvrnutui na zapisnike napravljene u Nedićevu komesarijatu za izbjeglice/prognanike kao i na iskaze bivših logoraša te na izjave 62 zatočenika logora Jasenovac koje je napravila Zemaljska komisija.
U Terzićevoj knjizi Slom Kraljevine Jugoslavije poglavlju Zločini okupatora i njihovih pomagača navodi se: “Samo do kraja 1943. godine u njemu je pobijeno najmanje 600 000 ljudi – najviše Srba, Jevreja, Cigana i Hrvata antifašista.” Terzić će iste godine kad je izašlo drugo izdanje njegove knjige, tvrditi da je u Jasenovcu ubijeno najmanje milion Srba.
Ferdo Čulinović u knjizi Stvaranje nove jugoslavenske države u poglavlju Teror u Hrvatskoj piše “tačan broj poginulih u Jasenovačkom logoru ne može utvrditi; prema procjeni koja se oslanja na iskaze preživjelih, sačuvane dokumenta i priznanja uhvaćenih ustaških zločinaca iz Jasenovačkog logora, broj jasenovačkih žrtava premašuje 700 000.”
Poslijeratna građa nastala je pod kontrolom komunističko-četničke vlasti pa nije vjerodostojna. Ništa se nije smjelo niti moglo objaviti bez dopuštenja komunističko-četničke vlasti, a svako drugo mišljenje od službenog komunističkog je bilo kažnjavano smrću ili logorom.
Miletić i drugi objavili su neke preslike dokumenata ali su većinom objavili prijepise navodnih dokumenata. Pitanje je možemo li vjeravati Miletiću, Bulajiću, Bulatovići, Terziću, Dedijeru budući da imamo dokaze o njihovim manipulacijama. Sve ono što se nije uklapalo u njihove verziju istine, njihove laži, je zanemareno.
Pored svih dokaza srbijanska službena politika ne odustaje od brojke od 700.000 ubijenih Srba u sistemu logora (kako Srbi navode) Jasenovac. Srbi i dalje ustraju na lažima po pitanju logora Jasenovac i Nezavisne Države Hrvatske pa odgajaju nove generacije Srba u duhu mržnje pa i moguće nove osvete. O srpskim međunarodnim konferencijama i komisijama
o Jasenovcu na drugom mjestu.
Širitelji srpske mitomanije o logoru Jasenovac i NDH su:
Srpska pravoslavna crkva, Antun Miletić, Milan Bulajić, Vladimir Dedijer, Dragan Cvetković, Salamon Jazbec, Vasilije Krestić, Srboljub Živanović, Smilja Avramov, Velimir Terzić, Mira Radojević, Jovan Mirković, Darko Trifunović, Smiljana Tišma, Petar Makara, Srđan Bogosavljević, Radomir Bulatović, Ferdo Čulinović, Jovan Ćulibrk, Gojo Riste Dakina, Viktor Novak, Životije Đorđević, Veljko Đurić Mišina, Jovana Mrđa, Dušan Nikodijević, Kosta Nikolić, Radomir Smiljanić, Milica Kaličanin, Zoran Kaličanin, Vojislav Šešelj, Vladimir Dimitrijević, Srdja Trifković, Mirko Zurovac, Biljana Živković, Vesna Đurić, Petar Kačavenda, Dragoljub Acković, Vladimir Umeljić, Saša Aćić, Aleksandar Jovanović, Lazar Lukaić, Goran Mitrović, Ines Stipankov, Nikola Živković i drugi
Podupiratelji srpske mitomanije o logoru Jasenovac (navode manji broj žrtava): Slavko i Ivo Goldstein, Mišo Deverić, Ivan Fumić, Mirjana Kasapović, Snježana Koren, Lazar Lukaić, Nataša Mataušić, Ivo Pejaković, Neven Budak, Vesna Teršelič, Ognjen Kraus i drugi.
Podupiratelji srpske mitomanije o logoru Jasenovac na međunarodnoj razini:
Gideon Greif, Efraim Zuroff, Michael Berenbaum, Bernard Klein, Wanda Schindley, Marco Aurelio Rivelli, Raphaela Israelija, Barry Lituchy’s, , Walter R. Roberts, Gregory Elich, Joe Friendly, Lucian Brumnjak, Izrael Laurence Weinbaum, Knut Fluvik Turesen, Kiril Feferman, Husig Mardirosijan, Aleksej Nagorni, Tomazo Delera, Yelena Guskova, George Bogdanich, Ian Hancock, Vanita Singh, Alexis Troude, Rajko Določek, Ekatarina A. Samoylova, Eugenij Vasilevic Chernosvitov, Tim Fenton, John Peter Maher, Jared Israel, William Dorich, Ana Filimonova, Jean Toschi Marazzani Visconti, Pavel Vjačeslavovič Tihomirov, Paul B. Mojzes i drugi.
Dr. Marko Jukić
