ROMAN: Kad se tama spustila (12. poglavlje)
Dvanaesto poglavlje
Kralj se upravo udobno smjestio u veliku raskošnu ljuljačku na jednoj od terasa palače. Volio je poslijepodne ovako sjesti i pred suton promatrati grad i njegovu okolicu. Odavde je zalazak sunca izgledao predivno. Taj prizor je Gorgor često znao sebi priuštiti. S užitkom je promatrao kako velika crvena kugla polako uranja u jezero šireći oko sebe jarko svjetlo. Činilo se da cijelo jezero gori u kakvom mističnom plamenu. U tim blaženim trenucima bi se tako divno opustio da bi mu svi njegovi problemi izgledali beznačajni. No, ulazak u palaču nakon tog užitka bi ga vraćao u stvarnost, a ona mu je bila sve manje draga. U zadnje vrijeme se osjećao sve usamljenijim. Običan čovjek bi zacijelo pomislio kako je divno biti vladar. I jest u mnogočemu. No, postojale su stvari koje se nisu mogle dobiti bogatstvom koje je imao. Kako je, primjerice, mogao kupiti povjerenje ljudi koji su ga okruživali ili ljubav žene koju je volio? A i pitanje osobne sigurnosti je znalo biti veliki problem. Imao je novca kojim se mogao osigurati od opasnosti, međutim, uvijek se plašio da ga nečija pohlepa ne košta glave. Znao je snagu pohlepe i magičnu privlačnost koju pruža osjećaj moći, a neprestano je bio okružen svakakvim ljudima. Većina njih su bili veoma sposobni i inteligentni, ali istovremeno beskrajno podli. Kako bi se inače popeli tako visoko? On je cijenio takve osobine sve dok ne bi ugrožavale njega, a baš je u zadnje vrijeme osjećao veliki pritisak. Ponajviše su ga pritiskali financijski problemi prouzročeni sve većim zahtjevima prokletih vojnika. Ne bi im baš udovoljio da nije čuo da su moguće pobune u nekim dijelovima kraljevstva. Same takve glasine su već značile nevolju. Zato je odlučio da vojska mora pošto-poto biti zadovoljna, makar to bilo na štetu nekih drugih. Srećom, glavni je zapovjednik bio pouzdani Holdar pa s te strane ipak ne bi trebalo biti velikih problema.
Međutim, negdje bi morao gadno zahvatiti da napuni državnu blagajnu da se nije pojavio onaj Marduk. Kralj još nije bio načisto što bi s njim. Jedino je pouzdano znao da će njegov novac svakako uzeti, a kasnije kako već odluči. Čudan je taj Marduk,… a kakve su tek ono priče o borbi protiv svih oblika zla i narodnih neprijatelja.
– Ha-ha skoro je i mene uvjerio – prošišta kroz zube zadovoljno se nasmiješivši kad se iznova sjetio punih sanduka.
Malo zatim opet upadne u loše raspoloženje. Nije znao muči li ga više sve veće nepovjerenje u njegove najbliže suradnike, naznake loših vijesti koje su nedavno doprle do njega ili, onaj prokleti, u zadnje vrijeme sve jače izraženi osjećaj usamljenosti. Taj neugodan osjećaj nisu mogle umanjiti ni sve njegove žene i priležnice. Baš naprotiv, činilo mu se da ga povećavaju jer su tu bile samo zato što je tako moćan i bogat. Pitam se koliko bi vremena bile sa mnom da nisam to što jesam, zlovoljno pomisli. Često je znao upriličiti razuzdane zabave ne bi li nekako potisnuo osjećaj samoće i popunio prazninu u sebi. One bi redovito završavale prežderavanjem, opijanjem i orgijama, a poslije njih… još gore! Praznina u grudima bi zjapila prijeteći da će ga, činilo mu se, cijelog progutati. I u ovom se trenu, razmišljajući o tome, htio raspući od muke.
Eh, zaista nije lako biti kralj, zlovoljno pomisli. Nekad bi sve dao da je običan čovjek, s malim, svakodnevnim i beznačajnim brigama.
– Sve što vidim oko sebe običan je privid. Sve je laž, prijevara i gluma. U mom svijetu nema baš ničeg čistog i iskrenog – teško uzdahne.
Prene ga glas poniznog podanika koji je bio zadužen da ga gnjavi kojekakvim glupostima .
– Vaše Visočanstvo, dopustite vašem slugi da vam kaže jednu vijest. Neće vas nažalost nimalo obradovati.
Kralj nije volio ovog čovjeka. Uvijek se ponašao tako ljigavo sluganski da mu je koji put bilo zlo od toga. S druge strane bilo je dobro pored sebe imati jednog takvog slabića jer je i na najmanji upit pjevao kao slavuj o svemu što je znao.
Vladar se ljutito uspravi u stolici i poviče: – Govori, ali pazi da bude važno, jer inače… – zaprijetio je rukom prema njemu.
Došljak se nakloni i reče: – O preuzvišeni, zašto uvijek meni dopadne da donosim grozne vijesti – čovjek zašuti kao da se plaši nastaviti dalje.
– Nastavi prokletinjo! – zagrmi kralj ljutito.
– Dolje u Žutoj dolini dogodio se strašan napad na tvoju vojnu ophodnju. Izginuli su svi vojnici osim jednog, a i on je gotovo na samrti. Tako je uplašen da se cijelo vrijeme trese kao u vrućici. Ispričao je grozne stvari o napadu. Svi su pobijeni, a oni koji su ih napali… to je strašno.
– Što?!! Što si rekao? Tko ih je napao? Tko se usudio? U mom kraljevstvu! Ma tko bio, to je objava rata. Da se netko u donjim pokrajinama nije pobunio? Govori prokletinjo stara!!!
– Nije pobuna, o milostivi kralju. Napadači su… strah me i izustiti…to su…nisu ljudi… – jadnik se znojio dršćući kao prut.
– Nego tko su, prokletstvo?!
– Ranjenik je spominjao nekakva čudovišta koja ne ginu od mača. Eno ga skoro umire od jeze i straha. Cijeli grad bruji samo o tome, a panika je uhvatila gotovo sve stanovnike.
Gorgoru glavom prolete slike i priče za koje je mislio da su izmišljotine, a u kojima su se spominjale takve spodobe. Pričalo se da ih je bilo u vrijeme onog rata, a jedan od takvih je navodno bio i onaj sa slike. Umjetnik je, dodvoravajući se kralju, prikazao njega kao velikog borca i pobjednika, što naravno nije bila istina. Istina je da su nakon onih velikih borbi pali kraljevi Aremije i Asurije jer je narod bio bijesan kad je shvatio da su znali prikriveno pomagati one koji su prolili mnogo nevine krvi i učinili puno zla. Istina je da je on, Gorgor, ovdje u Aremiji, slično kao i Putar u Asuriji, došao kad je sve bilo gotovo i različitim podlim igrama prigrabio vlast.
Nije moguće da takve kreature zaista postoje, razmišljao je. Ljudi u strahu vide svašta.
– Odmah mi pozovi Holdara. Požuri, požuri! – vikao je za jadnim čovjekom.
Holdar se pojavi vrlo brzo. Bio je to iznimno vješt i veoma hrabar čovjek, jedini u cijelom dvoru u kojeg je kralj imao potpuno povjerenje. On je gotovo cijeli svoj život bio vojnik. Služio je i prijašnjeg kralja pa je umalo stradao zajedno s njim. Srećom i slučajem ga je takva sudbina mimoišla pa je kasnije stupio u službu kod novog vladara. Ovaj je brzo prepoznao njegove vrijednosti među kojima su se posebno isticale vjernost i odanost, te ga postavio za zapovjednika cijele vojske.
Kralj mu kratko reče što je čuo od sluge, pa zapovijedi:
– Pošalji elitnu jedinicu da izvidi što se dogodilo. Ako je bilo kako mi je kazano neka pronađu krivce i tako ih kazne da se generacijama priča o tome.
Zapovjednik odmah izađe i krene na posao. Kralj je zadovoljno gledao za njim znajući da će valjano obaviti zadaću koju je upravo dobio. Taj ga čovjek nikada nije iznevjerio. Potom pogleda kroz prozor prema sjeveru i pri zadnjim zracima dnevne svjetlosti vidje velike crne oblake. Polako su se valjali prema gradu.
– Uh, što su ogromni i jezivi – promrmlja Gorgor osjetivši veliku nelagodu – nisu valjda i oni kakvi zlosretni glasnici.
Slijedećih nekoliko dana s nestrpljenjem je očekivao vijesti s terena. Jedva je čekao da sazna tko se to usudio dirati njegove ljude. Svima je bilo poznato da je upravo on imao najsposobniju, najbrojniju i najopremljeniju vojsku. U njoj su daleko prednjačile elitne jedinice, pa je kralj bio uvjeren da će s lakoćom riješiti taj problemčić na jugu. A ako se slučajno onaj nesretni Putar usudio provocirati dobit će takvu lekciju da mu više nikad ništa slično neće pasti na pamet.
Sjetivši se Putara i pomislivši kako je i njega sposoban vrlo brzo naučiti pameti, nije nimalo vodio brigu o tome što bi se dogodilo s onom gomilom ljudi koji bi što izginuli, što bili osakaćeni, a što ostali bez ičega. Osim toga i Asurija je imala gotovo jednako tako moćnu vojsku, doduše nešto lošije opremljenu ali vjerojatno čak i brojniju. Rat između ta dva kraljevstva zasigurno ne bi nikad dao pobjednika, a žrtve bi bile nebrojene. Gorgor je sve ovo znao, međutim, bio je toliko ljut i povrijeđen da bi mogao svašta napraviti da vrati poljuljani ugled i da stiša panične priče koje su već počele kružiti. Trebalo je što prije dokazati da ne postoje nikakva nedodirljiva čudovišta i potvrditi sposobnost aremske vojske, a onda se vratiti svakodnevnim aktivnostima. Nakon ovih nepredviđenih nevolja kralj je namjeravao jedno vrijeme uživati u životnim slastima. Pomisao na to za tren mu odagna tmurno raspoloženje. Nažalost, ne zadugo.
Nakon nekog vremena opet mu pristupi onaj sluga. Poklonivši se reče: – Dobri gospodaru, došao je glasnik s juga.
Činilo se da jadnik jedva čeka da se izgubi i da je teškom mukom izgovorio i ovo.
Kralj to u svom nestrpljenju nije primijetio kao što nije primijetio da je sluga prilično uplašen. Nesretnik se povuče i za nekoliko časaka pred kralja stupi vitez u skupocjenoj, ali prilično neurednoj opremi. Vidjelo se da je njen vlasnik netom preživio teške borbe i prošao nadljudske napore. Pokloni se kralju, a ovaj mu klimne glavom dajući mu znak da govori.
– Vaše Visočanstvo – započne ratnik – donosim vam vijesti o velikoj nesreći. Cijela moja jedinica, stotinu najboljih boraca, je izginula, a skupa s njom i pratnja od tristotinjak ljudi. Ono što se dolje događalo bilo je strašno. A strašno je, vjerujte mi, preblaga riječ.
Tek u tom času kralj se prene. Pobijeno je nekoliko stotina njegovih uvježbanih vojnika! Nekako mu do svijesti dopre da se nije dogodilo ono što je očekivao, a ta je spoznaja tako pogubno djelovala da je gotovo doživio nervni slom. Obuze ga totalno razočaranje i nevjerica pa se nemoćno svali u naslonjač. Naime, sad je to konačno vidio, s bojišta se vratio samo jedan vitez, a i njega su neprijatelji pustili da mu donese nesretne vijesti. Inače bi i on bio mrtav: Jedna od kraljevskih elitnih jedinica bila je do nogu potučena. U kratkom vremenu se drugi put dogodilo isto. Njegovi borci su napadnuti i tako strašno poraženi da je ovo zacijelo najava velike nevolje. Uhvati ga golemi strah za vlastiti položaj pa čak i život, ali to nipošto nije htio pokazati.
Skrhan lagano mahne rukom jedva čujno progovorivši: – Pričaj!
Čovjek progovori drhtavim glasom:
– Jahali smo na jug odlučni da pažljivo istražimo sve što se onamo događalo. Kako smo znali da je izvršen napad na našu vojsku, osjećali smo da će nam posao, ako ga uopće bude, biti opasan. Očekivali smo za protivnike kakve razbojnike koji su se u očaju drznuli napasti kraljevsku vojsku ili, ne daj Bože, kakvu ozbiljniju vojnu jedinicu iz Asurije. Očajnici mogu biti krajnje opasni, a uvježbana vojska pogotovo, no, rekao bih da smo čak najprije pomišljali da nećemo pronaći nikoga. Naime, pretpostavljali smo da će se zlotvori, tko god oni bili, uplašiti i u strahu daleko pobjeći. Jahali smo oprezno, ali potpuno samouvjereno, znajući našu snagu i vjerujući u naše sposobnosti. Kad smo došli do Žute doline odjednom smo sa svih strana bili opkoljeni. Mi smo izvježbani za takve situacije, no ovo je bilo nešto nevjerojatno… strašno… počeli su izvirati sa svih strana… monstrumi… strašno… Što smo ih više ubijali to ih je više bilo, kao da dvojica zamjenjuju jednog ubijenog. Veliki je dio naše pratnje bio već izgubljen kad smo odlučili napraviti proboj. Vjerujem da bismo i uspjeli da se tada nisu pojavila ona… ona… paklena čudovišta! I do tog trena smo se borili protiv jedne vrste monstruma, no oni nisu bili ni blizu opasni kao oni koji se pojaviše kasnije. Bili su zakukuljeni i zamotani u ogrtače koji su se raspadali, a smrdjeli su stotinama metara uokolo. Njihov smrad je neodoljivo podsjećao na raspadanje crvljivog mesa. To nam je u početku bilo neizdrživo, no kasnije smo se naviknuli. U borbi baš i nemate vremena puno misliti o tim stvarima.
Jadnik je jedno vrijeme zašutio. Na licu mu se jasno razabirao strah. Očito je s mukom prebirao po sjećanju. Konačno nastavi drhtavim glasom: – Ovi neprijatelji su bili… kako da kažem… smiješni prema onome što smo ubrzo ugledali. Pojavile su se dvije ogromne prilike dok se sve oko njih treslo… uh… Tada smo začuli takav urlik da smo svi ostali ukopani na mjestu. One su dvije prilike bile potpuno mračne, a tek se ispod kapuljače nazirala nekakva vatra za koju ni sad ne mogu reći što je. Spodobe su išle k nama, a svi drugi neprijatelji stali su i čekali. Kad su stigli počeli su sjeći jednim udarcem po dvojicu ili trojicu naših. Nakon kratkog vremena nas desetak je došlo sebi, ali bilo je prekasno. Gledao sam kako nekoliko zadnjih vojnika pada mrtvo na tlo, a onda sam pomislio da je sve gotovo. Nemani su stajale preda mnom i mjerile me pogledom bez očiju. Osjećao sam kako mi se paničan strah uvlači u kosti i kako me iz njih steže hladnoća koja mi ne da disati. Nikad nisam doživio takav strah… – čovjek se odjednom počeo lagano tresti, no ubrzo uz veliki napor nastavi priču: – Stajao sam skamenjen čekajući bljesak crnog mača koji se nalazio u rukama čudovišta. Činilo mi se da je prošla čitava vječnost, a prokleti mač nikako da se pokrene. Odjednom mi se nađe točno pred nosom, a onda zakrene u ovom smjeru. Pokazao mi je prema Wiltonu, želeći mi valjda kazati da mogu ići. I evo, sad sam tu…
Kralj ga je nijemo promatrao. Na koncu lagano podrhtavajući, možda od straha, a možda od bijesa, upita: – Zar je moguće da se elitna jedinica nije mogla suprotstaviti šačici razbojnika? Kako je moguće da vi, borci kojima nadaleko nema ravnih, niste uspjeli pobijediti tu bandu pa ma kako izgledala. I spominješ mi nekakva čudovišta… Zar očekuješ da bih trebao povjerovati u to? Bit će prije da ste vi obična skupina nesposobnjakovića koje sam ja godinama bez veze plaćao.
Kralj se strašno bojao da bi sve to mogla biti istina, pa se svim silama borio protiv toga. Vikao je i urlao i dalje se tresući, sad već izvan sebe od bijesa. Na kraju je zaista bio uvjeren da mu je jadni čovjek sve izmislio da bi spasio svoju kožu. Klimne glavom prema jednom od stražara na vratima. Ovaj pozove dvojicu naoružanih ljudi iz kraljevske garde. Oni odmah nesretnika odvedoše i baciše u tamnicu.
Još uvijek dršćući obuzet neobuzdanim bijesom, pozove svoje savjetnike i Holdara na sastanak. Ispriča im sve što je čuo i prosikće opasnim glasom: – Želim da ove gluposti prestanu. Posebno želim da prestanu kružiti glasine koje stvaraju nepotrebnu paniku. Ona nam ne treba jer može donijeti samo nevolju. Nesposobne budale koje godinama uludo plaćam upale su u klopku i sad slušamo svakakve izmišljotine.
Svi se složiše s njim, jedino je jedan stariji savjetnik, čovjek iskusan i po prirodi oprezan, izrazio malo drugačije mišljenje:
– Vaša Visosti, Vi znate da vas iznimno poštujem i cijenim, međutim moram vam ovo reći. Prije više godina sam upoznao ljude koji su nerado spominjali stvari o kojima ste nam upravo ispričali. Bili su to ozbiljni ljudi, a iako su takvi, prosječan čovjek bi im teško bio povjerovao. Ja ni sad ne znam što bih o tome mislio, no, ponavljam, bili su to veoma ozbiljni ljudi. Pozivam sve nazočne da u svojim procjenama budu puno oprezniji jer o njima puno toga ovisi. Možda budućnost svih nas. Iz naših procjena će proizići određene akcije, a ako krivo procijenimo ne možemo očekivati dobar rezultat.
Nakon ovih mudrih riječi nastane velika graja. Odmah se uglas jave dva ili tri čovjeka koji su se ljutito oborili na starca. Nazivali su ga čas senilnim, a čas djetinjastim, ismijavajući njegov pretjerani i krivo motivirani oprez. Stali su bezrezervno uz kraljeve riječi očito koristeći priliku da mu se dodvore. Kralj ih je prezrivo gledao pa mahne rukom i otpusti ih. Ostao je samo Holdar.
– Što ti misliš o svemu? – upita ga kralj kad su ostali sami.
– Vaše Visočanstvo, ja dobro poznajem Abrafa. On je vojnik koji je uvijek spreman izvršiti sve što se od njega traži. Na koncu, zato sam mu i povjerio onu zadaću. Bio bih jako oprezan u procjeni njegove iskrenosti, jer su laž i izdaja, čini mi se, nepovezive s njim. To su zaista zadnje stvari koje bi mu pale na um. Mislim da moramo biti jako, jako oprezni. Osim toga i ja se sjećam svakakvih priča iz onog doba. Činile su se čudnima i fantastičnima, štoviše pravim izmišljotinama, no možda je u svemu tome i bilo ponešto istine. I sami znate da je vaš prethodnik platio glavom zato što je kriomice pomagao čovjeku koji je bio zao i za kojeg se pričalo da je imao moć nad takvim spodobama. Volio bih da mu se bio suprotstavio, ali… Kasnije sam u nekoliko navrata sjedio s ljudima koji su, popivši malo, opisivali fantastične događaje. Zaklinjali su se da je sve što govore istina. Te su priče bile slične onome što je kazao Abraf.
Kralj ga je zamišljeno gledao. U pogledu se vidjela nevjerica, ali i nazirao veliki strah: – Pretpostavimo da je sve što je Abraf rekao istina. Što bi to značilo? Što bi ti kao vojnik preporučio?
– Ako je istina? Hmm, teško je reći. Pitanje je o čemu se tu točno radi, no moje mi iskustvo govori da se dobrom maču teško može pobjeći. Momci su vjerojatno upali u neku vrstu zasjede iz koje se nisu mogli izvući. Tko ih je napao… čudovišta ili netko drugi… bilo ovako ili onako, mislim da svaki neprijatelj ima svoju bolnu točku. Treba je naći i onda…paf! – lupi desnom šakom po lijevom dlanu.
Malo kasnije Gorgor pošalje po starog savjetnika. Kad je došao prene se iz teških misli i postavi mu pitanje:
– Recite mi zašto su pustili Abrafa? Očito su htjeli da ja sve saznam i da odmah neoprezno reagiram.
– Doista se čini da je to provokacija. To mi još jasnije govori da trebali biti oprezni – reče starac – međutim, kralju imamo još jedan veliki problem. Sve ovo nije ostalo unutar zidina palače. Stanovnici kraljevine su u golemom strahu, a njih ne treba posebno uvjeravati u ove grozne priče. Trebati će brzo djelovati – dodao je.
– Znam, znam – Gorgor je zamišljeno klimao glavom – pođite u tamnicu i oslobodite Abrafa. Još jednom ga dobro ispitajte o svemu što je bilo pa mi se opet javite.
Kad su se već uputili upita: – Tko bi to uopće mogao biti? Čiji su to zlikovci?
Dvojica sugovornika nijemo slegnuše ramenima. Otišli su, a kad su nestali kralj kratko razmisli o svemu. Odlučio je svakako poslati Holdara da osobno sve izvidi.