J. Maritain: Nadilaženje politicizma
Zalaganje za personalističko, komunitarno i pluralističko društvo, nadahnuto temeljnim kršćanskim vrednotama slobode, ljubavi i bratstva.
Jacques Maritain: Nadilaženje politicizma
Jacques Maritain (1882.-1973.) je francuski filozof neotomističkog smjera. Maritainova djela iz političke filozofije nastala su u periodu između 1940. i 1953. godine. U njima on daje svoju viziju novoga demokratskog društva; nasuprot građanskome individualističkome društvu te totalitarnim kolektivističkim društvima on se zalaže za personalističko, komunitarno i pluralističko društvo, nadahnuto temeljnim kršćanskim vrednotama slobode, ljubavi i bratstva.
Te su misli izložene u djelima: ”Ljudska prava i naravni zakon”, ”Kršćanstvo i demokracija”, ”Načela humanističke politike”, ”Čovjek i država”. Knjiga ”Cjeloviti humanizam” najpoznatije je Maritainovo filozofsko djelo u kojem se kritički osvrće na zapadnjačku kulturu od srednjeg vijeka do naših dana. Maritain zastupa nepovratnost, ireverzibilnost povijesnog tijeka.
Nadilaženje politicizma
”Misao o kršćanskoj obnovi svijeta također (prethodno se misli na nadilaženje ekonomizma) je u opreci s politicističkim poimanjem koje je u pravom smislu kvarenje politike. Pod politicističkim podrazumijevam poimanje koje ne ide samo za osvajanjem javne vlasti od strane neke partije ili za osvajanjem političke vlasti od strane neke klase, kao bitnim uvjetom temeljne preobrazbe civilizacijskog poretka; takvo poimanje, naprotiv, ide još dalje te političko pretvara u čisto tehničku ideju: tada se društvena i politička djelatnost smatra nečim po sebi amoralnim, društvene činjenice pukim pojedinačnim fizičkim činjenicama s kojima treba postupati u skladu s čisto tehničkim zakonima, dok je naše privatno ponašanje podređeno pravilima osobnog morala. Po tome shvaćanju političko je znanje u konačnici naprosto poistovjećeno s vještinom, s tehnikom; ta je vještina možda u nekog izvana podređena moralu, ali su joj ciljevi i ustroj tuđi moralu; ciljevi će joj primjerice biti jedino materijalni opstanak države, njezina moć i njezino materijalno vlasništvo.
Ako bi trebalo imenovati to poimanje, ono se može, ako želimo povezati s Machiavellijem, velikim političkim piscem i velikim političkim herezijarhom novovjekog doba. Svaka zabluda sadrži neku istinu: istina je makijavelizma u reakciji protiv lažnog shvaćanja ćudoređa, protiv onoga što bi se moglo nazvati pretjeranim moralizmom; pod tim valja razumjeti prenemaganja farizejskoga, čisto formalnog i geometrijskog morala, koji niječe prirodu i život. To je također i nadasve izvjestan duševni stav, metafizička snaga i sloboda u konkretnim prosudbama događaja i ljudi, stav za koji nam zapravo stil Staroga zavjeta pruža božanski primjer. Čovjek takva kova shvaća da Bog i zlo preokreće u dobro; stoga on sudjeluje u ljudskim slabostima i nasiljima kao u metafizičkim zahtjevima prirode i povijesti, u slijedu zbivanja i providonosnih nauma.
Ali taj se značaj i taj duševni stav posvema razlikuje od imoralističkog nauka ili imoralističke filozofije, kao što se stav čistunske i osjećajno bolećive duše posvema razlikuje od nauka ili filozofije koji priznaju da ćudoređu pripadaju sva prava u svekolikoj ljudskoj zbilji. A nesreća je čovječje naravi upravo u tome što se prvi stav, koji je dobar, veoma često izražava amoralističkom filozofijom, koja je zla, kao što se drugi stav, koji je zao, veoma često kiti dobrim ćudorednim istinama. …Prema tome društveno i političko područje nije samo tehničko već nadasve i po svojoj biti ljudsko, to jest etičko ili ćudoredno područje. ..Po svojoj naravi društveni život teži da se ustroji prema cjelovitosti, pravičnosti i ljubavi prema bližnjemu, prema istim zakonima koji ravnaju ćudorednom izgradnjom naše osobnosti. ..Posebna je svrha politike opće dobro društvenog tijela.
Ako se čistoća, mjesto da bude u srcu, uspne u glavu, ona rađa sektaše i krivovjerce.
Izvor: Jacques Maritain, Cjeloviti humanizam, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1989.
