Dan života – “Zaštita života i pravo na život od samog začeća do biološke smrti”
Međunarodni dan života obilježava se prve nedjelje u veljači. Ove godine obilježavamo ga u nedjelju 6. veljače 2022. od nazivom “Zaštita života i pravo na život od samog začeća do biološke smrti”.
Obilježavanjem Međunarodnog dana života želi se ljudima skrenuti pažnja na nepoštivanje ljudskoga života, na nepoštivanje naravnih zakona u današnjem svijetu. Ozakonjenjem prava na abortus i prava na smrt (eutanazija) promiče se kultura smrti, a ne kultura života. S jedne strane se deklaracijama i konvencijama (Deklaracija o ljudskim pravima, Konvencijama o pravu djeteta, Povelja o pravima nerođene djece) promiže pravo na život, slobodu, autonomiju, a s druge strane se ta prava negiraju donošenjem Izjava, deklaracija, zakona o prava na ubojstvo (nemedicinski indicirani abortus, aktivna eutanazija). Živimo u vremenu nepoštivanja ljudskoga života, dehumanizacije medicine, kada se tehnološki prenosi život, te vremenu kada se nasilno prekida ljudski život (abortus i eutanazija). Nova medicinska etika ne štiti život od njegova začetka (čina oplodnje) do prirodnog kraja. Dehumanizacija medicine se očituje kroz medikalizaciju ljudskog rađanja, procjenu kvalitete tuđeg života, prekid života loše kvalitete, čipiranje ljudi, kloniranje ljudi. Radi se o trivijalizacija života umjesto svetosti ljudskoga života. Neoliberalna filozofija negira pravo na život jer priznaje autonomiju žene (pravo na slobodan izbor, pravo raspolaganja svojim tijelom), a negira pravo embrija na razvoj i opstanak. Promiče se kultura smrt u ime navodne slobode pojedinca da radi što hoće sa svojim životom i svojim tijelom i to sve kao znak poštovanja slobode i autonomije pojedinca. Autonomija za jedne na štetu drugih! U vrijeme pandemije covid-19 svjedočili smo da po pitanju autonomije pacijenta imamo dvostruka mjerila, da se ne poštuje autonomija pacijenta. Ako se pogledaju zakoni modernih država vidimo da čovjek nigdje nije apsolutno slobodan niti apsolutno autonoman. S jedne strane se poštuje pravo žene na slobodan izbor da raspolaže sa svojim tijelom kako želi, a s druge strane se oduzima pravo embriju na njegov razvoj i opstanak. Takav pristup je u svojoj suštini kontradiktoran, nadasve neetičan i nemoralan jer sloboda izbora žene negira pravo nove jedinke na život. Embrij se ne može braniti, ne može organizirati protestne marševe, ne može davati izjave, ne može pisati prosvjede i donositi deklaracije. To što ne može embrij može čovjek koji poštuje naravne zakone, koji ima etička i moralna načela. Čovjek mora dići glas protiv kulture smrti koju je nametnula neoliberalna filozofija, protiv nepoštivanja temeljnog ljudskog prava, a to je pravo na život. Pravo na život pripada svima bez obzira na etičku, vjersku ili političku opredjeljenost. Kažu da embrij nije osoba!? Zanimljivo je da postaje osoba kada se rodi!? Nakon rođenja bivši embrij (fetus) odmah postaje samosvjestan, bira svoje ime, izražava svoje želje, izabire svoju političku i drugu orjentaciju itd.!? Ne može se negirati kontinuitet razvoja jedinke od oplodnje do rođenja pa je nužno pravno zaštititi embrij (fetus), to je civilizacijski minimum ako želimo biti civilizirani ljudi. Čovjek je osoba već po svom nastanku koja ima fizičku i duhovnu komponentu. Svesti čovjeka samo na fizičku komponetu, smatrati ga nakupinom različitih stanica je nedopustivo jer je čovjek i duhovno biće. Činom oplodnje započinje novi život, započinje razvoj nove jedinke u fizičkom i duhovnom smislu. Neoliberalna filozofija tvrdi da embrij nije osoba i da se zato može napraviti pobačaj. Međutim, još nitko nije dokazao da je embrij osoba niti da nije osoba. Mislim da to i ne će dokazati jer je to filozofsko pitanje. Liberalna filozofija tvrdi da embrij nije osoba te negira njegovo pravo na život. Onog trenutka kada se dijete porodi postaje osoba (svijest, samosvijest, memorija, sposobnost slobodnog djelovanja)!? Koliko je to novorođenče samosvjesno, slobodno? Koliko bi poživjelo bez pomoći sa strane?
Embrij (fetus) je ljudsko biće i ima pravo na život te je neprihvatljivo ubiti ga. Embrij mora imati svoja prava i nije ljudski niti moralno ukinuti mu pravo na život. Ako se zaklinjemo na humanost, moralnost, poštivanje života onda moramo zaštititi novu jedinku od začeća do prirodnog okončanja života.
Neoliberalno pravo brani autonomiju žene, a negira pravo i autonomija embrija. To je čin diskriminacije koji nije etički ni moralno dopustiv. Autonomija i sloboda čovjeka nisu neograničene, apsolutne što smo mogli vidjeti tijekom pandemije covid-19. Sloboda izbora nije neograničena, sloboda jedne jedinke ne smije ugroziti slobodu druge jedinke, niti društva kao cjeline. Sloboda izbora je ograničena pravom drugih, pravom zajednice. Deklaracije, konvencije, izjave na međunarodnoj razini (Deklaracija o ljudskim pravima, Deklaracija o pravu nerođenog djeteta!) proklamiraju jednakost svih. Svatko ima pravo na život! U praksi se to pravo krši ozakonjenjem abortusa (nemedicinski indicirani abortus) i ozakonjenjem eutanazije. Utvrđivanje vrijednosti ljudskog života prolazi kroz subjektivni proces onoga tko vrednuje!?
Zakoni mogu biti humani i nehumani, pravedni i nepravedni, etični i neetični, zavisno o tome tko ih donosi i s kojim ciljem. Zakonima se želi postići neki cilj bez obzira je li on dobar, pravedan, etičan. Za razliku od zakona etika gleda je li neki čin dobar ili ne, da li se čini dobro ili zlo. Etika ne gleda je li taj čin rezultat nečije autonomije. Pravo na autonomiju je ograničeno pravo izbora jer se korištenjem prava jednih ne smije ugroziti pravo drugih.
Pravo na život je temeljno ljudsko pravo pa ne treba nikakvim neoliberalnim pristupima ukidati to pravo. Priznavanje prava ženi na autonomiju da raspolaže svojim tjelom bez ograničenja je etički neprihvatljivo. Žena može prodavati svoje tjelo, može posuditi svoju maternicu za nošenje ploda, može izvršiti abortus jer je slobodna i autonomna. S druge strane koje su posljedice takvog postupanja žene? Je li takvo ponašanje u skladu s etikom i moralom? Je li prodavanje svoga tijela, iznajmljivanje i odstranjenje ploda u skladu s etičkim načelima i dobrim građanskim moralom? Nije! Ako to netko smatra civilizacijskim dosegom trećeg tisućljeća naše civilizacije treba mu se zahvaliti na takvoj civilizaciji.
Najbolji primjer da jednostrani pristup nije dobar, niti etičan je slučaj Gianne Jessen. Gianna Jessen je preživjela pobačaj, rođena je nakon neuspješnog pobačaja u klinici za pobačaje u Los Angelesu. Njena maloljetna majka došla je u osmom mjesecu trudnoće u kliniku gdje su ju savjetovali na pobačaj otopinom koja „sprži“ dijete u utrobi i ono se rodi mrtvo. Dogodilo se čudo, Gianna je rođena živa! Na jednom skupu je kazala: „Ako je abortus stvar ženinih prava, dame i gospodo, onda koja su moja prava? Toga dana nije bilo ni jedne radikalne feministkinje, koja je ustala i vikala kako su narušena moja prava. Zapravo, moj život se gasio u ime ženskih prava.”
Pravo na smrt!?
Piše se i govori o pravu na smrt! Zašto pravo na smrt, zar ne ćemo svi jednog dana umrijeti? Pod tim pravom se traži od liječnika da primjenjuju eutanaziju, da potpomažu nasilni završetak ljudskog života što je etički neprihvatljivo. Nasilni prekid života se treba smatrati ubojstvom, a ne činom milosrđa. Pravnim makinacijama se omogućava eutanazija bolesnih i nemoćnih pa čak i onih koji žele da ih se eutanazira (ima i takvih zahtjeva, jer se oni pozivaju na svoje pravo na smrt!?). Kada bolesnik, osoba koja je došla do kraja svoga životnog puta ne može sama odlučiti za njega mogu odlučiti članovi bliže obitelji! Zar to nije na tragu eliminacije nekorisnih jedača kako su to definirali nacisti? Tražiti od djeteta od 12 godina da potpiše suglasnost da ga se eutanazira, zar je to civilizacijski doseg današnjega svijeta? Nadalje, tražiti da eutanaziju provode liječnici kao sastavni dio svoga posla je uistinu neetično, nemoralno. Oni koji donose takve zakone (političari i pravnici) trebaju te zakone sami provoditi u djelo, a ne tražiti od liječnika da budu ubojice jer se na taj način medicina dehumanizira i postaje posao koji se zasniva samo na profitu.
Nema smisla provoditi beskorisno liječenje ali to ne znači da će liječnici eutanazirati bolesnika već će prestati provoditi sofisticirane metode liječenja i produžavanja životne agonije kada se više ništa ne može uraditi za bolesnika. Bolesnik će dobiti ono što je nužno, a ne će se provoditi beskorisno liječenje svim onim što nam stoji na raspolaganju. Nije isto ne poduzeti beskorisne postupke liječenja i dati sredstvo za okončanje života bolesnika (eutanazirati ga). Liječnici moraju pomoći bolesniku da umre u miru (sedacija), bez bolova (analgezija), bez patnje ali bez namjernog davanja sredstva za okončanje života! Liječnici ne smiju provoditi eutanaziju jer je to u suprotnosti s njihovim pozivom. Zadatak liječnika je braniti život od njegova začetka do prirodnog kraja bez provođenja beskorisnog liječenja, kada se više ništa ne može uraditi za bolesnika, ali i bez namjernog skraćivanja života.
Pobornici kulture smrti (pobornici pobačaja i eutanazije) agresivno nameću svoje viđenje života. Oni danas govore o individualnoj kvaliteti života i razini sreće koju pojedinac osjeća. Oni žele odrediti (mjeriti) kvalitetu života i razinu sreće pojedinca bez njega samoga! Međutim, svaka osoba treba sama procijeniti kvalitetu svoga života i razinu sreće bez uplitanja sa strane. Nitko nema pravo (ni Peter Singer, ni njegovi istomišljenici), određivati kvalitetu tuđeg života s ciljem eliminacije osobe.
Pitanje pobačaja i eutanazije je etičko pitanje, medicinsko-psihološko pitanje i pravno-zakonodavno pitanje, a nije političko pitanje. Ozakonjenje abortusa i eutanazije ne može biti mjerilo demokratičnosti nekog društva kao što nam uduge i mediji siguriraju. Dobro je uvijek dobro bez obzira tko ga čini, zlo je uvijek zlo bez obzira tko ga činio.
Ljudska prava su stvar definicije, a ne rasprave. Osoba nije objekt interpretacije niti atribucije, već definicije. Još nitko nije pružio ni dokaz ni argument da čovjek prije rođenja nije osoba i vjerojatno i neće. Država je dužna da svojim zakonima štiti osobno dostojanstvo i vrijednost svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti. To su univerzalne vrijednosti!
Nedostatak poštovanja prema životu u krvavom dvadesetom stoljeću obilježili su: Prvi i Drugi svjetski rat, Hitlerovi zločini (eliminacija nekorisnih jedača, Dachau, Auschwitz i drugi), Staljinovi zločini u gulazima, Titovi zločini u Jugoslaviji, Pol Potovi zločini u Kambodži, kao i mnogi drugi.
Dvadeseto stoljeće također je obilježeno zloupotrebom znanosti i nedostatkom poštovanja prema svetosti ljudskoga života: ozakonjenje prava na pobačaj, ozakonjenje prava na eutanaziju, genetskoj manipulaciji, kloniranju, zamrzavanjem embrija, mogućnostima odabira spola, surogat majčinstvom, istraživanjem matičnih stanica, čipiranjem ljudi te prodajom i korištenjem raznih dijelova tijela.
Nažalost, živimo u vremenu u kojem nam se nameće (zakonima i medijskim terorom) kultura smrti umjesto kulture života. Ozakonjen je pobačaj, (ovdje je riječ o nemedicinski indiciranom pobačaju), i ozakonjena je eutanazija i to sve u ime navodne autonomije pojedinca, navodne slobode pojedinca, samilosne (blage) smrti, i demokracije.
Zakoni koji omogućuju hotimični (nemedicinski indicirani) pobačaj i eutanaziju nisu etični i treba ih mijenjati. Novozačeta jedinka nije zakonom zaštićena jer kažu da nije osoba. Evo jednog pojašnjenja tko je osoba: „Ljudsko biće je osoba snagom svoje razumske naravi, a ne postaje osobom snagom djelatnog vršenja neke funkcije, kao što su relacijalnost, osjećajnost i racionalnost. Bivanje osobom pripada ontološkom redu: ili je netko osoba ili nije. Status osobe ne stječe se postupnim razvojem, kao što se i ne gubi, ako se ne vrši funkcija osobe. Odsutnost (neostvarivanje ili lišenost) neke funkcije ne niječe postojanje osobe, koja to ostaje po naravi, s obzirom na ontološki preegzistira u svojim kvalitetama…“(Michele Aramini)
Je li embij, fetus osoba na to pitanje nam odgovor ne može dati bilogija već filozofija i teologija.
Znanost bez etike je opasna znanost pa je nužno poštivanje usvojenih etičkih načela pri istraživanjima, nužno je postaviti granicu koja se ne bi smjela preći (npr. ne dozvoliti kloniranje ljudi, ugradnju čipova ljudima, transplantaciju spolnih stanica). Albert Einstein je zapisao: „Znanost bez vjere neuvjerljiva je, vjera bez znanosti jeste slijepa“.
Znanje samo po sebi nema moralnu vrijednost te pozivanje samo na znanje ne može dati odgovore na složena životna pitanja. Pitanja o svrsi ljudskog postojanja, stvarnosti Boga, mogućnosti života nakon smrti i mnoga druga, nalaze se izvan dosega znanstvenih metoda. Treba napomenuti da znanost nije jedini način spoznaje, te je za otkivanje istine nužan i duhovni svetonazor (prema Francis S. Collinsu: Božji jezik).
Pravo na život od začeća (oplodnje) do prirodnog završetka je temeljno ljudsko pravo i treba ga poštovati! Za kulturu života, a protiv kulture smrti koju nam nameću!
Dr. Marko Jukić
