Rusi od četiri elementa moći imaju samo jedan, i da im je uspjela ‘operacija Ukrajina’, dobili bi NATO na granicama
Vladimir Putin, odnosno režim u Kremlju, to je nakon 45 dana rata sada posve izgledno, imali su posve krive obavještajne procjene o političkoj i društvenoj situaciji na području Ukrajine.
10.04.2022. u 21:43
Podijeli
Kao što smo svojedobno već pisali, uloženo je dosta sredstava u stvaranje proruskoga raspoloženja, posebno u istočnim dijelovima Ukrajine, no upravo je vrlo snažan otpor Ukrajinaca koji smo predvidjeli (dok su neki govorili da će Kijev pasti u 96 sati), pokazao da je Putin računao da će rusku vojsku dočekati cvijeće, a ne protutenkovsko naoružanje.
Uhićenja i istrage protiv ruskih generala, FSB-ovaca i Putinu bliskih suradnika pokazuju da predmnijevani posao u istočnoj Ukrajini nije odrađen. Inače Ruska Federacija posve sigurno ne bi sa 150.000 do 200.000 vojnika napadala zemlju od 45 milijuna stanovnika. Hrvatska je u doba Oluje imala na nogama oko 230.000 ljudi. Omjer snaga mora u konvencionalnom ratu mora biti najmanje 3:1, a to je ovdje nemamo ni približno. Osim toga, Putin, računajući na iskustvo iz 2014. godine, nije očekivao reakciju Zapada koja je uslijedila.
Kako god, vidimo da je planirana blitzkrieg operacija propala, podcijenjena je snaga ukrajinskih vojnika i rat se odužio. Ovo je, zapravo, prvi pravi rat koji Ruska Federacija vodi u vremenu Vladimira Putina. Naravno, Rusija ima iskustvo rata u Gruziji, Čečeniji i Siriji, no tu su više bile ograničene intervencije dok se ovo pretvorilo u rat s jednom organiziranom državnom vojskom.
Cilj je Donbas
Sada se, upravo u ovome ratu, vide i određene slabosti ruske vojske. Ona se pokazuje nedovoljno uvježbanom za urbano ratovanje, što vidimo na primjeru Kijeva. Napredak je najviše ostvaren tamo gdje je, kao u Mariupolju, primijenjena taktika spržene zemlje. Ruska Federacija ima iznimno snažnu vojno-tehničku silu i sposobna je doslovce spržiti pojedina urbana područja, no osvojiti ta područja, bez uništavanja infrastrukture, mnogo je teži zadatak.
U sljedećim danima i tjednima očekuje nas, nakon povlačenja trupa oko Kijeva, pregrupiranje, novo naoružavanje i nakon toga novi udar na istok Ukrajine, pri čemu će se u rat uključiti najiskusniji ruski generali. Cilj će biti osvajanje cijelog područja Donbasa (2014./2015. osvojen je zapravo manji dio), kako bi se dobila kopnena veza s okupiranim Krimom.
Kako bilo, rat u Ukrajini pokazuje da ne ovisi sve o vojno-tehničkoj sili, nego i borbenost, motivacija i domoljublje, dakle ljudski faktor, igraju veliku ulogu.
Negiranje nacije
Sada je jasno i zašto je Ukrajina na tolikom udaru Kremlja, dok je nekim državama na ruskim granicama bio dopušten ulazak u NATO. Ruska Federacija već graniči s država članicama NATO-a: Estonijom i Latvijom, a preko Kalinjingrada s Litvom i Poljskom. Dakle, NATO već je na ruskim granicama, a taman da je i uspjela “operacija Ukrajina” ponovno bi dobili NATO na svojim granicama. Jasno je sada kako je u korijenu toga što se Ukrajini ne dopušta ulazak u NATO to što Putin ne priznaje ukrajinsku državnost, ali i njihovu naciju koju smatra dijelom ruske nacije.
Razlog zašto se ne dopušta ulazak u NATO Finskoj vrlo je vjerojatno vezan uz Zimski rat u kojemu je Sovjetski Savez okupirao oko devet posto finskog teritorija i u Kremlju imaju strahove da Finci imaju revanšističke motive u kojima bi im NATO potencijalno mogao pomoći. Što se tiče Švedske, Rusija i Švedska su kao dvije vrlo jake sile (Švedska je svojedobno bila vrlo jaka kopnena sila), vodile ratove početkom 18. stoljeća; riječ je o tzv. nordijskim ratovima. Kasnije je, početkom 19. stoljeća, Švedska od Rusije izgubila Finsku. Dakle, i tu su mogući povijesni revanšizmi ako se gleda iz vizure Kremlja.
Posljednjih dana postavlja se pitanje hoće li Rusija, uslijed iscrpljivanja, odustati od napada na Ukrajinu?
Mišljenja sam kako neće. Od četiri elementa moći: politički, ideološki, ekonomski i vojni, Rusija ima samo vojni. Rusija je bogata energentima, no njezin je BDP manji od talijanskoga odnosno jednak je zbroju BDP-a Nizozemske i Belgije. Ako izgubi reputaciju jake vojne sile, Rusija (naravno ako zanemarimo nuklearno oružje) gubi ključni vojni element velike sile. Zato će pod svaku cijenu nastojati osvojiti barem Donbas, ako treba i taktikom spržene zemlje kao u Mariupolju. Osim toga, vidimo da se vrše nove mobilizacije jer je dosta vojnika koji su sada u ratu izmoreno, a koriste i borci sa sirijskog i čečenskog ratišta kao i Wagner grupa.
Postoji li mogućnost postizanja diplomatskog rješenja?
Diplomatsko rješenje?
Rješenje će se na kraju morati postići za diplomatskim stolom, no svaka strana prije toga nastoji postići kontrolu nad što većim prostorom kako bi imala što bolje pregovaračke pozicije. Za Rusku je Federaciju ključno to da može prikazati određeni uspjeh svoga ratnog djelovanje u Ukrajini. I Tuđman je svojedobno govorio da je u pregovorima jak onoliko koliko je jak na vojnom terenu.
Države koje se mogu nametnuti kao svojevrsni medijatori u rusko-ukrajinskim odnosima su Turska (članica NATO-a, koja od 2016. održava korektne odnose s Rusijom), Izrael (koji ima, naravno, odlične odnose sa SAD-om, ali vrlo korektne i s Rusijom), ali i Kina, koja će biti spremna podupirati Rusiju samo do granice gdje neće štetiti svojim interesima s obzirom na to da ona jako ovisi o otvorenom globalnom financijskom sustavu.
U doba Angele Merkel i Njemačka je imala te kapacitete, no sada više nema, štoviše, Berlin je na udaru stalnih kritike zbog svoje ranije političke suradnje s Rusijom. Vidjet ćemo hoće li se i Francuska nastojati nametnuti. Tamo se danas održavaju predsjednički izbori, a jasno je kako je Marine le Pen od svih kandidata najviše proruski orijentirana.
Zaključno, jasno je kako svaki puno košta. Kontrola prostora važan je element geopolitičke i geostrateške moći, no danas je još važniji i geoekonomski faktor. Nadamo se kako će upravo ovaj element smanjiti epitete Ruske Federacije i kako će se postići određeno rješenje za pregovaračkim stolom. Već je sada jasno kako se nalazimo pred recesijom koja bi mogla biti majka svih recesija. Svaki dan rata samo će prolongirati krizu koja je veće na vratima.
