Mahatma s Pantovčaka
23/04/2022
By
Zoran Milanović proživljava teške dane. Nasrtljivi generali i admiral su mu zakomplicirali inače (pri)prost i prostodušan život, premda dobro znaju da on ne voli kad ga se moli. Pa sad, umjesto da gleda more i govori mudre riječi, jadničak mora glumiti Hamleta hoće li ili ne pomilovati dvojac Perković-Mustač.
O, reci mi, reci, ljubičice bijela!
Za razliku od 274 dosad mu zakonito proslijeđene molbe, u čijem slučaju i bez gledanja i dodatnih konzultacija Milanović dobro zna što ne će učiniti, ovdje kao da se ušuljala neka nijansa i izbacila ga iz rutine pa još uvijek nije na čistu što će. Čini se kako mu nema druge nego pokušati razriješiti gordijski čvor beruć’ ljubičice bijele po tratinama Pantovčaka. Možda mu upravo taj cvijet s pet latica pokaže put prema izlazu iz neugode u koju je bačen. Eureka! Trgat će latice pa kako bude, bude. Hoću,… ne ću…, hoću…, ne ću…, i… hoćuuuuu! Pa kad svaka ljubičica bijela tako kaže, kako ih ne poslušati? I ne pomilovati Perkovića i Mustača, unatoč tome što bez njih, kako neki kažu, ne bi bilo ni HDZ-a, za što im je odoka odmjerio dodatnih 30 godina robije. Ma, oprostit će on usput i Anti Nobilu što je neoprezno dopustio da ga HDZ-ovska banda udbaških nasljednika izmanipulira samo kako bi njemu, Milanoviću, zagorčao sladak život?
Jer, ako se išta prostranstvom i toplinom može mjeriti sa sibirskom tundrom, onda je to njegovo blago i toplo srce… Zoran „Mahatma“ Milanović bezuvjetno prašta, ne osvrćući se na zlobne primjedbe da koga će probisvijet pomilovati nego pobisvijet. Uostalom, malotko tako dobro zna da je malo dobrih ljudi stvorilo Hrvatsku kao on. I zato ih može pomilovati najviše dvojicu. Ta ne će valjda i onih 46, što je sve samo ne malo, zacijelo ne odveć zdravih i mladih branitelja na čije se molbe nije ni obrecnuo? Ha, valjda čitaju novine i znaju da on ne daje pomilovanja. To mu je onak’ bljak,… monarhistički recidiv,…fuj!
Pronađen u prijevodu
Zanimljivo je primijetiti kako Milanović kao po nekom nepisanom pravilu biva u izljevima bijesa za oktavu goropadniji nakon što policija prekine neki krijumčarski lanac opojnih sredstava. Najprije umukne i samo što ne izvjesi zastavu na pola koplja, ostavljajući dojam kao da je time osobno pogođen. Da bi se nakon po prilici tjedan dana, što zorno govori o razini državnih zaliha „štaub šećera“, ražestio svom silinom. Toliko da kad nekome kaže da je udbaš to zvuči tek mrvu vjerodostojnije nego kad mu kaže da je lijenčina. A kad mu kaže da je lijenčina, to bude otprilike jednako uvjerljivo kao kad mu kaže da je narkoman. A kad mu kaže da je narkoman, to zvuči jednako groteskno kao kad mu kaže da je prištav. Konačno, kad taj kralj samoironije nekome kaže da je ili izdajnik ili lažov, zapravo razotkriva najzabačenije klance vlastite duše, pokazujući da tamo u tom pogledu ne prebiva „ili–ili“. Nego „i-i“!
Jednom kad se pronikne u tajne Milanovićeva metajezika i dešifrira mu ne tako zakučasti kod, sve postaje „prosto kao pasulj“, prevodi se samo od sebe.
Evo, na primjer, sljedeća mudrolija:
Tko je odgovoran za ovoliko smrti u Ukrajini i za to što Rusija razara Ukrajinu? Tko je za to kriv? Ukrajinci ili oni koji su ih huškali na to? Protiv smrtnog i opasnog neprijatelja. Ovo govori Putinov čovjek.
postaje jasnija tek kad se transponira na drugo mjesto i vrijeme i prevede kao:
Tko je odgovoran za ovoliko smrti u Hrvatskoj i za to što Srbija razara Hrvatsku?…. Hrvati ili HDZ-ovci koji su ih huškali na to? Protiv smrtnog i opasnog neprijatelja. Ovo govori Milošević… ovaj, Dodikov čovjek.
Pokaže li se, pak, potrebnom pomoć pri prevođenju tekstova stručne naravi s milanovićevskog na uljuđeni hrvatski, zapet kao puška uskače ovlašteni prevoditeljski dvojac, Orsat Miljenić featuring Anto Nobilo.
Milanovićevski:
Pravosudna mafija ih je ‘spičila’ u stranu državu, a sada ih žele uništiti u zatvoru. Ne znam kakvu ću odluku donijeti, ali meni to pismo komplicira život. Imam čistu savjest!
Hrvatski:
…. Perkovića i Mustača pretvaraju u žrtve državne nepravde jer izdržavaju kaznu koja je direktna posljedica pogrešne odluke sudaca Vrhovnog suda i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona vezano za kaznu i prava na uvjetni otpust.
Osim s milanovićevskoga, Anto Nobilo se pokazuje vrsnim prevoditeljem i s njemačkog jezika. Bez njegovih bi se vještina, naime, teško doznalo kako ono, što bi notorni diletanti preveli doslovce kao „doživotna kazna zatvora“, zapravo znači ne više od 7-8 godina zatvora.
Udbaši i udbaški špicli – nova generacija!
Navedeni primjeri umnogome pomažu prevesti s milanovićevskoga i izraz „udbaški nasljednik“. Po Milanoviću je ta titula jednostavno nasljedna etiketa. Tako udbaški nasljednik bude, recimo, sin „majora KOS-a“ i „vojne lekarke“. No, ostavi li se etiketa postrani i usredotoči na sadržaj, u zraku ostaje lebdjeti sljedeće pitanje – je li udbaški nasljednik onaj koji udbaše štiti od izručenja za udbaška zlodjela i razmišlja osloboditi ih kazne ili je to onaj koji se tomu dosljedno protivi? Drugim riječima, prepoznaje li se udbaški nasljednik po djelima očevim ili po djelima vlastitim? Ili ga ipak odaje to što svaki put kad bude uhvaćen u laži i nedosljednosti, a mimo toga se malo čime bavi, držeći se k’o pijan plota urla „drž’te lopova!“? Ipak, prezahtjevna su to pitanja za prosječnog pripadnika najdebljeg naroda u Europi, stvorenog tek za igru vola oko stola,… naravno, ne u ulozi stola.
Nikakvo čudo što u tom i takvom narodu nemaju samo udbaši svoje nasljednike. Imaju ih i udbaški špicli. Oni tvore jedini most kojeg Zoran Milanović, kao udbaški nasljednik i sljedbenik u jednome, nije pokidao. Most je to koji ne vodi nikuda, osim možda u njegovu nogavicu pa dalje kud koji mili moji. Riječ je, naravno, o glasovitom Centru za direktnu demokraciju i specijalne operacije „Barba Putin“, koji u Hrvatskoj, u znak sjećanja na ugledne pretke, djeluje pod franšizom „Most na Neretvi“. Tamo trepere od ponosa što su zakonom o otvaranju komunističkih arhiva omogućili da se žrtva komunističke tajne službe razotkrije kao njezin suradnik, a da su pritom udbaški šefovi i operativci, koji su povlačili konce kompromitirajući i ucjenjujući žrtve kako bi ih privoljeli na suradnju, ostali netaknuti.
Takvima, jasno, nimalo ne smeta što je u cijelom im pothvatu razotkriven jedini „doušnik“ kojeg Josip Perković, kao bivši udbaški šef, otvoreno prokazuje, držeći ga sukrivcem za njegovo pravosudno procesuiranje. Novovjekim špiclima nije neobično ni to što su se kampanji raskrinkavanja tog „udbaškog doušnika“ pridružili viđeniji mediji, oni koje je njemački sud u obrazloženju presude udbaškim šefovima okarakterizirao rečenicom „u medijima su tumačenja prepuštena bivšim komunističkim propagandistima“. A zašto bi se to pitali, kad nitko iz tog jata ne blati njih, mostovce, nego ih, štoviše, drže kao malo vode na dlanu? Zlu ne trebalo, pravosudno-obavještajno podzemlje ih s vremena na vrijeme fila informacijama temeljem kojih, poput udbaških provokatora i bukača nekad, vođeni najnižim pobudama prokazuju udbaške žrtve i osvjedočene neprijatelje udbaških glavešina. Drugim riječima, služe kao svojevrsni udbaški medij za plasiranje provokacija i širenje glasina, doduše, ne na radu u medijima kako je to uobičajeno, mada su neki i tamo pekli zanat, nego na znatno lagodnijem saborskom položaju. Striktno se držeći Milanovićeva poučka, kad se pokaže da lažu, na to se ne osvrću, samo prošire spektar laži. Pa dokaži da nisi kriv! I kako se onda ne zapitati – ako Udba više ne postoji, odakle onda njezini špicli i provokatori u svijetu medija i politike?
Kakve države, takvi im neprijatelji broj 1
I dok je Vladimir Šeks, jedini „udbaški doušnik“ koji je temeljem Mostova zakona i Perkovićeva svjedočenja javno raskrinkan, ako je suditi prema izvješćima međunarodnih organizacija za zaštitu ljudska prava upućenima u zbivanja u ondašnjoj SFRJ, tada glasio državnim neprijateljem broj 1, danas je to nesumnjivo Zoran Milanović. S time što je Šeks bio državni neprijatelj komunističke Jugoslavije, dok je Milanović neprijatelj demokratske Hrvatske. Naime, kad su se u proljeće ’94 stvari u Hrvatskom saboru lomile, i Tuđman se riješio onih bez kojih Hrvatska navodno ne bi mogla biti obranjena ’91, a veliko je pitanje bi li s njima u pozadinskim redovima bila oslobođena ’95, Šeks je ostao uz njega. To je više nego dovoljno dobar razlog zašto ga današnje sovuljage nazivaju Sovom. S druge strane, oko Milanovićeva kodnog imena postoji dvojba – je li to Kremljenko ili ipak Krmeljenko? Prvo zrcali njegovu ljubav prema majčici Rusiji, dok drugo uključuje i sklonost produljenom počinku.
Što slijedi poslije katastrofalnog poteza?
Nipošto ne treba odbaciti mogućnost da je uskrsnu predstavu pod kodnim nazivom „6 vojnih lica traži autora“ ni Kremljenko ni Krmeljenko, nego sad već Pirandello s Pantovčaka režirao nadahnut ili čak u dosluhu sa svojim omiljenim saborskim talijanistom, inače recitatorom Vladi odavno najavljenog Pakla. Naime, to se Milanovićevo saborsko lice, koje je već odavno našlo autora, sad odjednom pravi nemoćnikom u pameti pa zdvaja jesu li Perković i Mustač tek nemoćni starci ili moćnici koji povlače konce iz sjene. K tome uporno odbija zbrojiti dva i dva pa mu ostaje nejasno i tko je tu priču zakuhao, očito ostavljajući otvorenom mogućnost da je Antu Nobila instrumentalizirao HDZ, samo kako bi namamio sirotog Milanovića na katastrofalan potez. Nije li tomu upadljivo nalik isto lice piskaralo, dok je još služilo Milanoviću u viđenijim medijima, da je HDZ namamio Milanovića na ispad prilikom obljetnice Bljeska? Tamo je ovaj, postat će to jasno kad mu se koji mjesec potom „Za dom spremni“ provokatori poklone na Pantovčaku, posve proračunato „isprovociran“ s gnušanjem kazao kako spomen-ploču poginulim braniteljima treba nekud baciti.
Poslovično laki na teškim riječima, u klubu štovatelja barba Putina rado se nabacuju rasputicom, tim epskim ukrajinskim blatom koje i tenkove zaustavlja, na svakoga tko se usudi Milanoviću stati na žulj, računajući valjda da će tako zaustaviti i njegove političke suparnike. Prema šefu su, posve logično, prilično obzirni, istina, poglavito u zadnje vrijeme, nešto manje nego Šojgu prema zajedničkom im idolu. Tako se „Nikolica, udbaška prikolica“, premda ne propušta ponosno napomenuti kako potpisuje sve udbaške uvrede kojima Milanović obasipa HDZ i Plenkovića, ipak pomalo pribojava da bi upravo ne-udbaš Milanović iz nekog razloga mogao pomilovati udbaški dvojac. I drugi Milanovićevi saborski vergli iz iste družbe su vrlo oprezni pa ga kume da ne nasjedne na mamac HDZ-ovih generala i ne povuče taj katastrofalan politički potez. Kako to da sad u pregnućima predsjednika s karakterom odjednom više ne vide goli suverenizam uperen protiv mrske Njemačke, kojim ih je do jučer osvajao?
Taj katastrofalan potez bi ih baš gadno naljutio, toliko da se ne libe Milanovića upozoriti kako bi time ugrozio dosadašnju suradnju, čime ju napokon i otvoreno priznaju. Bit će ljuti k’o risovi,… sve dok im ne ponudi novu lizalicu. Taj će katastrofalan potez sigurno spriječiti sinjskog poteštata da se i ovoga ljeta zajedno s Mesićem i Milanovićem šepuri i smijulji na Tripalovim danima u svome gradu, na manifestaciji posvećenoj čovjeku za čije je vladavine, prema podacima koje je Vice Vukojević svojedobno iznio predsjedniku Tuđmanu, pobijeno 9 puta više Hrvata u emigraciji nego za Rankovića.
To ujedno objašnjava zbog čega njegovo ime nosi Centar za mir i demokraciju, okupljalište istinskih udbaških nasljednika i sljedbenika, čiji Zoran Milanović, doduše, još uvijek nije formalni član, ali zato jesu dvojica mu muških prethodnika na dužnosti, a i pokoji mu savjetnik. No, da članstvo u tom klubu nastoji svim silama zaslužiti, pokazuje s kolikim žarom svakim danom u svakom pogledu devastira Hrvatsku, korumpirajući nesposobne raspoznati dobro od zla. Po razornim posljedicama ta je devastacija usporediva tek s onom koju slatkorječivo, ne skidajući smješak s lica, čini našoj braći i sestrama u susjednoj BiH. Upravo se u njima ubitačna hrvatska podvojenost zrcali na najzačudniji način. S jedne su strane bili ponajveće žrtve udbaškog zlosilja, a s druge je upravo iz njihovih redova regrutiran čitav navalni red udbaškog dream-teama. A što bi danas bilo drukčije?
Grgur S.
https://kamenjar.com/mahatma-s-pantovcaka/
