Religija ljudskih prava: Bože, počivao u miru!
Zapadna liberalna svijest spremna je i najveću blasfemiju braniti kao ljudsko pravo, kao slobodu izražavanja i svako ruglo pretvoriti u novu estetiku samo ako ide protiv Boga, protiv „starog” tradicionalnog poretka i poimanja čovjeka, obitelji, braka i vjere.
Privilegiranje manjina
Jedna od velikih aporija pitanja ljudskih prava na Zapadu bila je kako riješiti odnos prava pojedinca i prava naroda. Je li pravo pojedinca moglo biti ostvareno samo u okviru slobodne i emancipirane nacije i uređene države ili pravo pojedinca može biti uređeno i neovisno o narodu kojemu pripada? Anacionalni pristup je prevladao i ta aporija je nametljivo prividno razriješena tako da su prava naroda odbačena kao sekundarna pa čak i arhaična, a pravo pojedinca stavljeno je u prvi plan kao apstraktno načelo, kao neovisno o nacionalnoj pripadnosti, ali je stavljeno u kontekst građanskog i rodnog statusa.
Apstraktno je u tom smislu što se deducira iz zadanih principa koji su primjenjivi samo u selektivnim slučajevima, odnosno u onima koji su podudarni s prevladavajućom liberalnom anacionalnom, antiteističkom ideologijom koja apsolutizira pojedinca koji postaje izvor i svrha samom sebi. Svojevrsni solipsizam u ljudskim pravima, paradoksalno, omeđio je okvire čovještva u normativne akte koji šire mrežu svojih zabrana i propisa do bizarnih razmjera, pa se tako danas europske Vlade zaklinju doslovce, mantraju o manjinskim pravima kao nosivim stupovima ljudskih prava, gotovo diviniziraju sve što spada u manjinsku ideologiju i društvene skupine.
Došli smo do apsurda da manjine postaju povlaštene u odnosu na većinske narode jer u takvoj konstrukciji, kako rekoh, alogičnog, čisto ideološkog razrješavanja jedne duboke moralne, sociološke i filozofsko-pravne aporije, narod je postao negativna kategorija. Samo što nije postalo odiozno ili nekulturno izjašnjavati se otvoreno pripadnikom određene nacije i uopće ponositi se time. Odmah vas netko zaskoči s mantrom, nisam ja odredio gdje ću se roditi.
Po takvoj bi se logici moglo minorizirati i samo roditeljstvo i identitet utemeljen na obiteljskom podrijetlu. Čovjek koji je postao sam svoj Bog i zakonodavac koji ne priznaje nikakav viši metafizički autoritet, morat će preuzeti i odgovornost za svijet koji gradi bez svijesti o Bogu. Svaki bezbožni projekt u povijesti prerastao je u totalitarizam jer kad čovjek apsolutizira svoje uvide i kad pomoću vlastite sile i moći uređuje odnose koji nadilaze svojom suptilnošću i tajnovitošću njegove spoznaje, onda kad-tad mora pribjeći metodama prisile i nadzora.
Apsurdno je da na liberalnom Zapadu ima više propisa umjesto manje. Što liberalizam više jača, to mu je normativa sve zamršenija. Tamo gdje se umnažaju zakoni, cvjeta i hipokrizija. A kad zakon nadraste čovjeka koji ga je stvorio, onda imamo formulu da je čovjek poradi zakona, a ne obrnuto. U ljudskim društvima uvijek se takvo što na kraju dogodi.
„Pozitivna diskriminacija”
Kakve vrijednosti promoviraju zapadni „mainstream” političari i mediji? Puna su im usta ljudskih prava i sloboda, izvana odjevenih u divna ruha, a iznutra čudnovato kontradiktorna i često protiv zdrave pameti. Zapadna liberalna svijest spremna je i najveću blasfemiju braniti kao ljudsko pravo, kao slobodu izražavanja i svako ruglo pretvoriti u novu estetiku samo ako ide protiv Boga, protiv „starog” tradicionalnog poretka i poimanja čovjeka, obitelji, braka i vjere.
Umjesto da se manjinska prava stave u kontekst domicilnih društava, država i nacija, izmišljena je sintagma i praksa tzv. „pozitivne diskriminacije” – jednadžba po kojoj se većinska prava mogu okrnjiti za račun zaštite manjinskih prava. To dovodi do ciničnog pristupa prema pripadnicima većinske nacije: njih se može vrijeđati i podcjenjivati koliko vam drago, ali ako se sličan pristup primjeni na nekog „manjinca” podiže se vrtlog medijsko-institucionalne grozničave istrage i progona, zahtjeva za kažnjavanjem verbalnog prijestupnika koji je rekao nešto uvredljivo na račun posebno zaštićenog pripadnika manjinske skupine.
Naravno, ne kažem da određene manjine nisu ugrožene niti da nije potrebna njihova zakonska zaštita – ističem činjenicu da njihova prava nije potrebno apsolutizirati na štetu većine nego da se mogu zadovoljiti u okviru prava istih za svih. Na Zapadu se danas događa paradoks da se manjinama daje povlašten status kao da ih se ne može drukčije zaštititi, i na taj način ih se dugoročno ugrožava jer se stvara rascjep u društvu i potencijalni animozitet većine. Nitko ne voli promoviranje povlaštenih.
Ako većina stekne svijest da je manjina povlaštena, a manjina da može pravno, verbalno i medijski terorizirati većinu, onda se otvara novi krug europskoga pakla u budućnosti. A da ne govorimo još i o kulturološkim razlikama koje su između nekih manjinskih skupina i većinskih naroda kao golemi nepremostivi ponor. Ideologija ljudskih prava pretvara se u novu religiju, što je logična posljedica obogotvorenja čovjeka. Ateizirani čovjek i nesvjesno počinje divinizirati svaki aspekt svoje društvenosti jer je on stvorenje koje teži sakralnosti, teži uzvišenomu, no bez Boga, može dobiti samo surogat božanskoga.
Sve čega se dotakne i što želi pretvoriti u opći princip, postaje njegova nova religija, bilo da se radi o vjeri u znanost ili o vjeri u ljudska prava, demokraciju, slobode medija… sve te sintagme su iz apstrakcije prešle u stvarnost bez nijansiranja i uvažavanja života sa svim njegovim pojedinačnim kontroverzama. Na kraju, stradaju ljudi koji misle, koji dovode u pitanje neupitno kao i uvijek u povijesti. I koji somnambule, mjesečare, pokušavaju spasiti da ne padnu s krova i da druge ne povuku za sobom.
Zoran Vukman
velecasnisudac.com
