STARE OBJAVE: Vijenac 489 – Hrvatska i generali
OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA – KRAJ DOMOVINSKOGA RATA
Hrvatska i generali
Igor Zidić
Nakon Presude, nama je važno da će se naša djeca odgajati u istini. Oluja je bila legitimna akcija hrvatske vojske, Oluja je bila pobjednička operacija u kojoj su razbijeni hrvatski neprijatelji na vojnički častan i legitiman način; hrvatski politički i vojni vrh nije bio zbor vampira udružen u zločinačkom pothvatu, nego zbroj najodgovornijih i najhrabrijih „sinova domovine“
Ne mogu a da događaj, koji je 16. studenoga 2012, umornu, osiromašenu i mnogočime ogorčenu Hrvatsku digao na noge, ne povežem s onim 15. siječnja 1992, kada je mladu našu državu, njezin suverenitet i nezavisnost, priznalo 12 zemalja Europske zajednice. Priznale su nas bile i prije neke prijateljske države – prvi među svima Island – no posebnu je težinu imala riječ ujedinjene Europe. Oslobađajućom presudom, kojom je skinut teret teških inkriminacija s pleća dvojice generala i Hrvatska se uvelike okoristila: priznato joj je, makar i neizravno, da je stvorena u pravednom i obrambenom ratu, a ne na ratnome zločinu (kako je međunarodnoj zajednici – dugo se vremena činilo uspješno – suflirao Veritas Save Štrpca, kao prežitak Republike Srpske Krajine) – a s time su uvelike spekulirale, preko svojih uglednih lidera, neke bivšoj Jugoslaviji sklone, neke Srbiji sklone, neke četnicima, kao tobožnjim »ratnim saveznicima«, naklone pa i srpskim lobistima premrežene zemlje i organizacije. Na tu je crnu epizodu Presuda Žalbenog vijeća stavila točku.
Doček generala na središnjem
zagrebačkom trgu
Godinama je Hrvatska planetarno sramoćena kao nevjerodostojna zemlja, koja skriva svoje prljave ruke, svoje topničke dnevnike, svoja zlodjela i svoga najistaknutijeg – a htjelo se reći: i najkrvavijeg – generala. Skupa s Hrvatskom na stup su srama pribijani, od nekih medija proskribirani i svi oni koji su, s razlogom i argumentima, stali u obranu Domovinskoga rata, braniteljske populacije, oslobodilačke Oluje, prava na teritorijalnu cjelovitost, prava na samoobranu i prava na kupovinu oružja, kojega nismo imali. Egzistencijalna ugroženost naroda najjači je argument za naše tadašnje postupke: jači i od međunarodnoga embarga na uvoz oružja i ratne opreme. U tome je uspostavljena jednodušnost svih koji su Hrvatsku, a ne Jugoslaviju osjećali kao svoju domovinu. Na istoj su se liniji obrane optuženih hrvatskih generala, kad je krivica personificirana, našli narod, njihovi suborci i prijatelji, vojni vrh, Crkva, Matica hrvatska, Zaklada za istinu o Domovinskom ratu i mnoge druge ustanove, poduzeća i pojedinci.
Budući da je Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, rezidentan u Den Haagu, bio instrument za zaštitu međunarodnog pravnog poretka Organizacije ujedinjenih naroda, mogli bismo netom minuli 16. studenoga 2012, razmotriti i u stvarnoj i simboličkoj relaciji s 22. svibnjem 1992. Ako je, naime, Sud, osnovan inicijativom UN-a, presudio u korist hrvatskih generala onda je presudio – neizravno, dakako – i u korist Hrvatske. On, gledano pravnički, niti je to htio, niti je, prema naravi posla, mogao tome težiti. Pravni nam eksperti daju, na tu temu, jasnu profesionalnu poduku: Hrvatska nije bila tužena, da bi, juridički, mogla biti kriva ili nedužna. O tome se nije raspravljalo. Optuženi su bili samo generali, a i to, kako će se pokazati, ne bez krivnje i same Hrvatske. Ishodom Presude samo su oni mogli biti proglašeni krivima ili nedužnima. To je, u sudskome procesu, tako. Međutim, postoji i kontekst u kojemu se svaki postupak – juridički, vojnički, etički itd. – može različito tumačiti. Šteta koju smo, u međunarodnim mjerilima, otrpjeli zbog – juridički nedokazanih – zala Hrvatske bila je golema i bilo bi posve razumljivo da je pokušamo kompenzirati ne Presudom samom, nego povoljnim učincima Presude na najširu javnost.
Imam ovdje na umu riječi koje je, pred zgradom haaškoga Tribunala, u trenutku objave nedužnosti dvojice generala, izrekao Željko Dilber, umirovljeni brigadir HV-a, suborac i prijatelj generala Gotovine: „Rat je, napokon, završen.“ Time nas je podsjetio, a mnogi su to bili zaboravili, da rat traje do posljednjega vojnika na ratištu; barem za prijatelje, za one koje veže vojnička čast i osjećaj solidarnosti, ako su u opasnosti, ako su opkoljeni, ranjeni, zaostali u neprijateljskom zaleđu ili su, kao što je ovdje bio slučaj, nepravedno (neosnovano) optuženi – borba za njihovo dobro – sigurnost ili pravedno suđenje – morala je trajati do kraja; s njom i rat. Moglo se, dakako, dogoditi da 16. studenoga ove godine, taj rat, ta borba za ljude i ne bude završena.
Karakter časnika
Kad je postalo jasno da su generali Gotovina i Markač taj rat dobili, postalo je, začas jasno da su ga dobili ne samo za sebe i svoje obitelji, nego i za nas, za Hrvatsku. Bilo im je utoliko lakše, kako su i sami isticali, jer su znali, čuli, čitali i vidjeli da je podijeljena Hrvatska, izmučena političkim i gospodarskim jadima, jedinstvena i nepodijeljena tek oko njihove sudbine; pokazujući da ih nosi u srcu i da će ih uvijek pamtiti kao svoje najbolje i najodvažnije sinove.
Odanost i posvećenost pojedinaca njihovoj sudbini, kakvu su pokazali Željko Dilber ili Josip Klem, Ante Kotromanović i drugi, uz potpunu privrženost obiju obitelji, bila je dragocjena; naročito u trenutcima kada su neke opskurne osobe iz medijskoga ili političkog podzemlja, pokušavale da ih kompromitiraju kao časne ljude i prikažu ne samo kao suspektne vojnike, nego i kao kriminalce ili zločince.
Nije vrijeme za istrage, jer nije vrijeme za nove podjele. Onih 2 ili 3 posto nesretnika, koji ne ćute puls naroda ni glas istine, a radili su – pa će i dalje – u korist dezavuiranih neprijatelja Hrvatske, sada šute. I bolje da je tako. Ali ne treba ni jedne večeri poći na počinak s mišlju da je sve savršeno, da su oko nas samo pošteni ljudi dobrih namjera. Zar nismo vidjeli i »anticipaciju« stvarnosti, koju je naručio ili samo poželio jedan naš dnevnik, a k tome i novinarku koja je, skupa s gg. Carmelom Agiusom i Faustom Pocarom, srećom bez prava glasa, već bila objavila »vijest dana« »osudivši« i žive generale, i pokojnog predsjednika Tuđmana i »njegovu Hrvatsku«. U nekih, ma čime se bavili, Zlo uvijek pretekne Dobro. Naše je pravo okrenuti Zlu leđa i baviti se Dobrim, ali je naša dužnost usprotiviti se Zlu. Ne služi na čast nikome da je u takve radnje bio upleten, a dostojanstvo kojim se naši generali odbijaju baviti svojim zlodusima (od kojih su neki i pravi progonitelji) govori više o njihovu karakteru, nego o karakteru prešućenih. Evidentno je već i sad da se generali Gotovina i Markač neće baviti miševima, da neće ići u lov na buhe. Tko god zna kakav su i koliki teret iznijeli na svojim leđima – teret najtežih optužbi, šikaniranja svojih najbližih, uznemiravanja svojih odvjetnika i otežavanja obrane – zna i to da bi se, da nisu izdržali, zatresla cijela Hrvatska. Izdržali su, ne osvrćući se na insekte koji su se, od zgode do zgode osladili njihovom krvlju.
Skidanje političke hipoteke
Neviđeni medijski odjek Presude – komentari, intervjui, izjave, stručna mišljenja, ogledi i glose, političke analize i historiografske napomene – pokazao je da su pojedinci, državnički, zadovoljni Presudom (predsjednik Josipović mudro je naglasio da ta Presuda »skida političku hipoteku s države, ali istodobno i s ljudi, poput predsjednika Franje Tuđmana, koji su u to doba imali veliku ulogu«. Takvu rečenicu, pravnik Stjepan Mesić, ne bi mogao ni zamisliti, a kamo li izgovoriti); da su svi svjesni činjenice da je propust primjerena i pravodobna kažnjavanja krivaca za zločine naškodio Hrvatskoj i generalima i da se u svjetlu haaške pravde, koja je stigla – kasno, ali stigla – i Hrvatska mora pokazati kao vjerodostojna i odgovorna država.
Dotle je sve – koliko jasno, toliko i neosporno. Ipak, primijetili smo da se, gdjekad, i među redcima, provlačio i poneki stari napjev: »Haag je poslao poruku Hrvatskoj dva dana pred 21. obljetnicu Vukovara, ali posve drukčiju od one koju su očekivali oni koji samo ekstremni nacionalizam mahača zastavama drže dovoljno patriotskim« – napisao je Tvrtko Jakovina (Jutarnji list, 17. XI. 2012, str. 24-25). Što je time htio reći? Da su, za razliku od obožavatelja »mahača zastavama«, on i slični patrioti znali što će Haag Hrvatskoj »poručiti«? Ili da je »mahanje zastavama« oblik ekstremnog nacionalizma? (Bilo bi dobro da je tako – ali nije.) Moramo li malo izmijeniti red riječi u rečenici pa ustanoviti da je svatko koga neka sveučilišna patrola (primjerice) zatekne sa zastavom u ruci – ekstremni nacionalist? Da su to deseci tisuća ljudi što su izišli generalima ususret od zračne luke do zagrebačke katedrale? Ili sâmi Markač i Gotovina, dok šire hrvatsku zastavu na tribini na Jelačićevu trgu?
»Svi oni ponovno su ispali smiješni« – piše Jakovina. Tko su ti »svi«? Oni sa zastavama? Oni, koji su generale branili i podržavali dok neki od ponajboljih mladih historičara to, nažalost, nisu smjeli ni mogli? Život je i vjera (osobito za pojedince koji se vjeri utječu); nisu to samo »pravo na sumnju«, »upitanost o namjerama«, raznorazni »dokazni materijali«, kojih je i ovom prilikom sudnica bila puna do krova, ali su je gospoda Theodor Meron, Mehmet Güney i Patrick Robinson sveli na pravu mjeru. Na nulu. Vjera je, čini se, odveć metafizički pojam da bi s njom računali naši politički prozaici. Ta nije li se, ispod stola, najposlije javio i znameniti gadafijevac, pravnik Stjepan Mesić i to s primjedbom o suvišnosti bdijenja i molitava za generale. Bog im, jadnim moliteljima, nije mogao pomoći, jer je Presuda i prije molitvenog bdijenja bila već napisana. Tu bih se ja mogao i tiho povući iz ovoga »rata«, jer je, očito, Mesić izabrao jačeg protivnika: Boga samog. (Ipak ću reći tek to, da ne bude dvojbi, kako pravnik Mesić u raspravi s vjernicima nije spomenuo prekomjerno granatiranje haaškog suda transkriptima o čemu je svoju rekla čak i Carla del Ponte.) Kako to, pitam se, da tobožnji predsjednik svih Hrvata nema sluha ni razumijevanja za volju i osjećaje njih barem 85%, kojima je takav oblik solidarnosti prirodan i tradicijski ukorijenjen? Kakva korist od takve mobilizacije Crkve – pita se, valjda, pravnik Mesić. Gospodin Mesić ne zna, očito, što je katarza pa ni grupna katarza; on ne zna koja je uloga zajedničke molitve u tom obliku duhovne terapije kojom se saniraju duhovne traume i kroz koje to »kolektivno tijelo« postiže unutrašnji mir i tako umireno i očišćeno dočekuje Vijest. Ono je Vijest i dočekalo, štoviše ono je – za razliku, naslućujem, od pravnika Mesića – dočekalo baš željenu Vijest. Stoga bivši predsjednik, koji u državničkom umijeću toliko zaostaje za svojim nasljednikom, da ih je neprilično i uspoređivati, može – prema slobodnom svome nahođenju – molitvu hrvatskog puka za svoje generale i cijelo to molitveno bdijenje, ocijeniti i kao unaprednu i kao postfestumsku zahvalu vjernika Onome kome su se obraćali, jer im je nada u opljačkanoj, korumpiranoj i gotovo već rasprodanoj domovini već bila gotovo ugasla.
»Historiografiju« – bilježi s pravom Jakovina – »ne pišu sudske presude, baš kao što sudske presude nisu osnova da bi se utvrdilo je li nešto u povijesti bilo ispravno ili ne.«
Novo svjetlo na staru istinu
Gotovo bismo se s tim mogli složiti kad ne bi bilo pitanja odgoja i edukacije mladih iz udžbenika koji moraju biti politički korektni, a kako bi se taj zahtjev, da su generali osuđeni kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata, mogao ostvariti pod perom povjesnika koji misli da zločinačkog udruživanja nije bilo, da su se generali i pokojni Predsjednik časno borili za slobodu i nezavisnost Hrvatske? Neka pogodi prof. Jakovina na čiju bi stranu vaga tada pretegnula, koji bi hrvatski profesor ili profesorica mogao ispričati učenicima svoju, različitu verziju o tome, a da se ne izloži prijetnji krivičnoga progona? (Savo Štrbac već bi čučao za plotom s protokolom u ruci.) A ipak, priznat će i historiograf, istina je – u ovome predmetu – samo jedna, a to je činjenica na koju haaška Presuda tek baca novo svjetlo, ali je ne izmišlja. Ipak, bez toga »novog svjetla« bila bi dovedena u pitanje i sama istina – i zato nam nije svejedno, kao što ni odvažnom historiografu ne bi bilo svejedno da se svjetlo Haaga nije upalilo, pa makar sukus – sa svjetlom ili bez njega – ostao isti.
Ovih smo dana čitali o ravnatelju jedne škole koji je smijenjen s funkcije i otpušten s posla jer se, prije pravomoćne Presude Žalbenog vijeća, drznuo izložiti u svojoj školi plakat s Gotovinom i Markačem kao hrvatskim junacima. Nadam se da će se taj slučaj hitno riješiti. Presuda haaškog suda možda i neće djelovati na pojedine historiografe da izmijene svoj svjetonazor, ali ćemo zauzvrat moći ustati tužbom protiv onih koji pokušaju u naše udžbenike unijeti neslaganje s Presudom Međunarodnog suda (UN-a) za zločine u bivšoj Jugoslaviji. Bila bi to, naime, flagrantna povreda minimuma sudske i političke korektnosti protiv koje, zacijelo, nije ni Tvrtko Jakovina. Kako će se povjesničari u tome snalaziti – njihova je stvar; ono što je nama sada važno jest činjenica da će se djeca odgajati u istini. Oluja je bila legitimna akcija hrvatske vojske, Oluja je bila pobjednička operacija u kojoj su razbijeni hrvatski neprijatelji na vojnički častan i legitiman način; hrvatski politički i vojni vrh nije bio zbor vampira udružen u zločinačkom pothvatu, nego zbroj najodgovornijih i najhrabrijih »sinova domovine«.
S desnice na ljevicu
Previše se, pod dojmom Presude iz Den Haaga, ustrajava i ovih dana u ironiziranju svih koji su u hrvatskome stradanju otkrivali prste ovih ili onih sila, optužujući Sud – kako nam tumači prof. Jakovina – i izmišljajući netrpeljivost stranaca prema hrvatskoj nezavisnosti. Zanimljivo je, također, kako hrvatski ljevičari, u povodu oslobađajuće presude kojom je Žalbeno vijeće, pod predsjedanjem sudca Theodora Merona, razriješilo odgovornosti hrvatske generale, žele tu odluku prikazati kao trijumf ljevičarske, neksenofobne vizije svijeta, premda su, u dosadašnjoj percepciji hrvatske ljevice, oslobođeni hrvatski generali bili likovi s kompromitirane desnice. U najmanju ruku, kao da su naši ljevičari imali udjela u donošenju ili argumentaciji Presude, kao da su je takvom i nikakvom drukčijom i očekivali – za razliku od nas budala, koji smo se utjecali Božjoj pomoći i, na kraju, ishodom suđenja, bili zatečeni. Zato je valjda, bila unaprijed napisana i unaprijed obznanjena »Osuda Tuđmanove Hrvatske« – jedan od slavnijih apokrifa našeg istraživačkog novinstva – kao rezultat »realnih procjena« (reći će oprezni komentator), odnosno: kao rezultat »neskrivenih priželjkivanja« – kako bih ja nazvao dotičnu rabotu. Trebalo je osuditi generale da bi se osudio Tuđman i »njegova Hrvatska«. To se, eto, nekim slučajem nije dogodilo pa je trebalo krivicu, pod hitno prebaciti na leđa desne političke opcije. (Jednom za svagda: u mome jeziku desno označava parlamentarnu, građansku i demokratsku opciju – tradicionalnu i, uvjetno, konzervativnu, a nipošto model izvanparlamentarnoga i nedemokratskoga ponašanja.)
Jakovina će, kao krimen pripisati desnima da su izmišljali masonske zavjere i antihrvatske lobije, da su govorili o haaškom iskrivljavanju (krivotvorenju) povijesti i o sto drugih – ksenofobijom uvećanih – zala uperenih protiv Hrvatske.
Znači li nešto u analizi naših strahovanja, da je rat počeo uz procjenu da će Hrvatska kapitulirati vrlo brzo, do Božića 1991. pa se u obračun Miloševićeve Srbije s Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Slovenijom ne treba miješati? Je li to bila naša procjena? Nije.
Znači li nešto, u procjeni naše paranoje, činjenica da je međunarodna zajednica proglasila embargo na kupnju oružja naoružanoj Srbiji i nenaoružanoj Hrvatskoj?
Znači li nešto, u procjeni naših navodnih umišljaja činjenica da je Carl Bildt, kao visoki međunarodni mešetar na području bivše Jugoslavije, predsjednika Tuđmana, nazivao zločincem?
Znače li nešto, u procjeni naših opsesija »zločestim strancima« – iako nikad Zlo nismo dijelili na naše i strano – bezbrojni nekorektni postupci Yasushi Akashija, Michaela Rosea, Paddy Ashdowna, Boutrosa Ghalija (koji je, usred rata, obznanio činjenicu da je zadaća UN-a »obnoviti Jugoslaviju«); govori li o tome čuveni flert Mitteranda s bosanskim Srbima i tisuće drugih znakova »posebnog interesa« međunarodne zajednice (sa sto lica) za prilike u našoj zemlji, kao što je bilo tiho motrenje opsade Dubrovnika iz hotela Argentina i Koucherova nespretna i nesretna »pomoć« Vukovaru. Hrvatska je, gledamo li očima izravno pogođenih, a ne očima ljevičarskog svjetskog bratstva i jedinstva, imala razloga za skepsu i nepovjerenje u tu istu, usporenu, tromu, gdjekad i bešćutnu (bolju) stranu svijeta.
Znači li nešto, u plimi naše poticane histerije, ponašanje Carle del Ponte, zloglasne haaške tužiteljice koja je optuživala (bez dokaza) i prijetila hrvatskim političarima, generalima, crkvenim redovima, čak i samom Vatikanu da bi se njezine glavne optužnice – nakon hapšenja, spektakularnih snimanih lovova na ljude, teških klevećenja i neprihvatljive arogancije tobožnje »supertužiteljice« i Amazonke u borbi s mafijom, političkim kriminalom i vojničkim zločinima – s umišljajem da je ona osobno pozvana voditi politiku na ovim prostorima – uglavnom raspale kao pješčane kule na kiši. No kad je u Beogradu (!) saopćila supervijest o hapšenju generala Gotovine, ni u Hrvatskoj, ni u BiH, ni u Vatikanu, nego u Španjolskoj, je li normalan hrvatski birač »desnije opcije« morao biti lud, ako je posumnjao u djelotvornost njezine pravde? Je li morao biti ksenofob ako je posumnjao u njezin moral i objektivnost?
Postignuća desnije vlasti
Na kraju: nije točno ni to da smo mislili samo negativno; ako je hrvatska vlast toga ratnog doba bila »daleko više desno« (T. Jakovina), nego je to danas, onda je, također, istina da su pred tom, desnijom vlašću – i uz njezinu pomoć – stizali iz inozemstva u Hrvatsku konvoji pomoći, da su se u tom vanjskom svijetu pronalazili saveznici koji su, i ne bez rizika za sebe same, Hrvatskoj prodavali, a neki i donirali oružje, da su se, ako ništa drugo, a ono pravili da ne vide kako preko njihovih zemalja, u »crnom tranzitu« put Hrvatske »curi« neophodno oružje, da su nas redom, na našu radost, priznavale različite države svijeta, da smo, pod tom istom, desnom vladom bili primljeni u UN, da je hrvatska vojska, u nekim od završnih operacija imala logističku potporu nekih zapadnih saveznika, pa je – čak bolje i od nekih historiografa – znala da nismo posve sami, od svih napušteni, samim neprijateljima okruženi. Budući da je te zadaće odradio, u najteže dane, upravo onaj desniji HDZ i, uza nj, hrvatska vojska, uz brojne diplomate, gospodarstvenike, kulturalne djelatnike, vanjskopolitičke emisare i, dakako, športaše, nije li bilo dvojbeno baš njima imputirati, kao ideološku sastavnicu, medijevalnu ksenofobiju? I nisu li neki što su stajali – od nekog trenutka – daleko više ulijevo od tih prethodnika, činom prisilnog umirovljenja, makli iz HV dobar dio pobjedničkog generalskog vrha (koji, uostalom nije ni bio posve istoznačan i posve homogen), učinivši tako i prvi korak ka detronizaciji generala Gotovine i najbližih drugova. Uostalom general je Gotovina svoju mladost proživio, bez ikakve dvojbe, kao svjetski čovjek, a njegov je »likvidator« Stjepan Mesić to »postao« tek kad je uzmogao putovati službenim avionom, s »putnim nalogom« i uz diplomatske dnevnice.
U nečemu se, na različite načine, ipak svi slažemo. Treba pronaći i procesuirati počinitelje zločina koje su, nad nedužnim civilima, počinili vojnici ili osobe pod njihovom zaštitom i koji nas, u trenutku najveće postignute satisfakcije tjeraju da kažemo: generali su nedužni, ali netko jest kriv za prolivenu krv civila. Da taj grijeh ne ostane na Hrvatskoj, nema drugog načina, nego da se ukaže na stvarne počinitelje. Možda neki, poslije tolikih godina, više i nisu živi, ali svi, zacijelo, nisu mrtvi. O tome je prvi, u povodu oslobađajuće Presude, progovorio predsjednik Republike, odmjereno, ali odlučno, a potom i premijer, brojni političari, zastupnici, pravnici i novinski komentatori, svi gotovo jednodušni. Tvrtko Jakovina, kao povjesničar, daje reprezentativan uzorak, gotovo prototipski, toga zahtjeva: »…još uvijek treba pronaći odgovore za ubojstvo, palež i pljačku Srba iz Krajine, objasniti što se dogodilo nakon rata.« Vidljiv je, međutim, i stereotip: za oslobođene Hrvate iz Haaga, treba izručiti ubojice Srba u Krajini. Pitanje: što se dosad čekalo? Od 2001. imali smo vlast »više lijevu«, a imamo je i sad. Taj zahtjev i mi, uvjetno, podupiremo: i to ako se opet, iz ljevičarskih kompleksa, ne bude tražilo samo ubojice i pljačkaše srpskih civila i srpskih kuća, nego ako osposobljeni istražitelji krenu za svim ubojicama: Srba i Hrvata u Krajini, Kotarima, Bukovici i svakom dijelu okupirane Hrvatske; treba, naime, da upotpunim profesora Jakovinu, objasniti i što se događalo i prije Oluje. Ubojstva u Varivodama – i svagdje gdje su se događala – treba do kraja istražiti i sankcionirati, ali što je, gospodo-drugovi, s ubojstvima u Škabrnji, Nadinu, Laslovu – svugdje gdje su se dogodila? Vukovarski silovatelji, govore nesretne žene u TV-emisijama, šeću ulicama grada i slavna se pravna država pravi gluha pred vapajima nesretnica. One postaju problem, ne više silovatelji. Škabrnja oplakuje svoje mrtve, a što je za njih učinila hrvatska država? Zašto dopuštate da se radije izlažemo pogibelji da budemo etiketirani kao šovinistički ubojice srpskih civila, nego da priznate da s ubojicama – kako Srba tako i Hrvata – baš nemamo sreće: bježe nam kroz prste kao živi pijesak: ili smo tako slabi da im ne možemo ništa ili zanemarujemo žrtve, a od svih – ponajlakše svoje. Zar sada nije bila idealna prilika da se, iz ljudske solidarnosti i prema profesionalnoj odgovornosti, spomenu sve, a ne uz samo srpske žrtve? U civiliziranoj zemlji sve žrtve zaslužuju da im se poklonimo, da im odamo počast i čuvamo spomen i da pravdi privedemo njihove ubojice.
Žao mi je što prof. Jakovina, prema stereotipu hrvatske ljevice, među ubijenima – i prije Oluje nije vidio i ubijene Hrvate; a toliko ih je, da ih je teško ne vidjeti. Tražimo li nemoguće? Zar se ni sad, u istoj rečenici, kao da smo u Jugoslaviji, ne bi smjeli spomenuti nedužni mrtvi – s jedne i druge, ili, bolje: sa svih strana? Zar bi nekima trebalo tražiti ubojice, a druge prepuštati zaboravu? Ne shvaćam tako ni pravdu, ni pravnu državu. Istina je da ona u nas kasni. Da su neke optužnice protiv zločinaca napisane kad su trebale biti napisane – u tome se slažem s našim Predsjednikom – možda bi Gotovina i Markač bili oslobođeni služenja robije za druge (krivce). To je, dakako, samo pretpostavka, no smijem barem sanjati da bismo možda bili pošteđeni dubokih trauma, možda bi nam, kao društvu, savjest bila mirnija. K tome, ne bismo morali razmišljati ni o čudnoj, svjetskoj pravdi koja, pod visokim protektoratom UN-a, omogućuje dugogodišnje zatočenje nedokazanih prijestupnika te, nakon godina i godina istrage, usvaja zaključak o njihovoj nedužnosti; oslobađa ih i otpušta, bez riječi isprike, bez naknade za patnju i izgubljeno vrijeme života. Svijet koji smo upoznali nema milosti za mrtve, ali ima milosti za (neznane) ubojice. Zatim nam, na višoj instanci, Sud prikaže i svoje paradoksalno lice: to da je i život živoga tek relativno vrijedan. Kada vas Pravda, samicom steže sedam, ili osam godina, dok traje postupak, i na kraju vas oslobodi svake krivnje, vi ste opet nedužan i slobodan, a tu ste nedužnost otkupili s tih sedam ili osam godina tamnovanja. Da ste nekoga ubili, na primjer, autom na cesti, iz nehata, ili, dakako, bez zle namjere, dobili biste nekoliko mjeseci zatvora do dvije godine. Nakon što odležite tri ili četiri puta duže – a ni za što – i potom pođete kući – to je razlog za nacionalnu euforiju. Ako se gosp. Jakovina veselio (slijeva) tome događaju kao što sam mu se veselio (zdesna) i ja, o čemu uopće ne dvojim, onda nam je zajednička i skepsa prema tehnici realizacije toga međunarodnog pravosudnog postupka za kojega neki okrivljeni umiru, drugi se uspijevaju objesiti, treći ga napuštaju teško oštećena zdravlja, a četvrti, kako smo vidjeli, prije oslobođenja od svake odgovornosti, robijaju u njemu po nekoliko godina.
Ovdje bi, ali nemamo uvida u potpuni spis, trebalo reći, da su u okolnostima u kojima su radile i koje nisu mogle izmijeniti, obje obrane naših generala, časno i impresivno obavile svoj posao, na razini vrhunskih profesionalaca i da se, ni u jednom trenutku, ne smije zanemariti njihov doprinos ovoj pobjedi.
Želio bih zaključiti ovaj tekst nekolikim opaskama o onome što su Gotovina i Markač, izišavši iz samica od nekoliko kvadratnih metara, ukrcani u zrakoplov, prebačeni u Zagreb i dovedeni pred više od 100.000 ljudi, uspjeli reći. Za njih je, poslije višegodišnjih klaustrofobičnih prostora to bio šok, ali narod ih je želio čuti, i oni sami imali su potrebu izreći nekoliko riječi zahvale. General Markač bio je, kao u klasičnoj drami, glasnik srca: iskren, spontan i rječit. Zahvalio je domovini, tj. kako sam reče: svima koji su došli: domovina to ste vi. Nasuprot njemu, general Gotovina predstavio se kao čovjek ratia i čelične volje: trijezan, odmjeren, škrt na riječima, ali pun skrivena sadržaja. General Markač, razdragan, razdao se masi i prepustio sreći slobode. General Gotovina, praćen ovacijama, doživio je, nakon prve izgovorene rečenice, glasne zvižduke; nakon druge još glasnije. Nije ni trepnuo. Samo je odmjerenim pokretom ruke umirio publiku. Nije pokazao ni iznenađenosti ni gnjeva. Što je puku bilo toliko zazorno? Zahvalio se general predsjedniku Republike na pomoći, potom i premijeru te institucijama hrvatske vlasti. Narod, u trenutku krize koju proživljavamo, prijekim okom gleda vlast i na sam njihov spomen, ne razmišljajući o meritumu, protestira. Sve je to razumljivo i u političkoj areni uobičajeno. Ali Gotovina, kojega nije bilo oko 11 godina, ne dolazi u krizu, nego u Domovinu, ne dolazi da bi participirao u razmiricama, nego se vraća u državu, koju je stvarao. Ponaša se odgovorno i zahvaljuje institucijama, koje tu državu legitimno predstavljaju, političarima koji su vlast dobili na izborima. On to poštuje i odlučno pokazuje što misli. Ne pokušava udobrovoljiti svoje slušače i ostaje čvrsto pri svome. Zatim govor: rat je prošlost, prepustimo ga prošlosti. Pred nama je budućnost, zajednička. (Kroz glavu mi je proletjelo: ako on kaže da je rat prošlost, to je isto kao da je rekao: general Gotovina je prošlost. On je veliki ratni, a nije kancelarijski general. Gdje nema rata, ni potrebe da se priskoči u pomoć – nema ni njega. Povlači se iz javnog u privatni svijet.)
Tako sam mislio, sjećajući se našeg, višesatnog razgovora u Scheweningenu, 26. rujna 2009: »Što je bilo – bilo je. Nema više vojske, još manje politike. Sanjam često da sam na moru, da bacam mrižu, da je izvlačim na brod… vidim prijatelje, jedrimo zajedno, gdjekad idemo na tunje… Smiješno… a i nije… morate, da biste opstali… s vremena na vrijeme proširiti prostor… Nekad mi se čini da jedva laktovima održavam razmak između dva zida, koji kao da bi se htjeli spojiti… Halucinacije, naravno, dobro se s tim nosim… nema straha… more je jako…«
Onda rečenica: Pred nama je budućnost. Zajednička. Govor je bio kratak, energičan.
Raspravljamo o tome što je rekao, on govori kao zreo, iskusan političar i tko ga nije čuo – ili ga je slabo čuo, ili ga je dijelom čuo, a dijelom prečuo, morao bi ga, svakako, pročitati. To je dobra škola modernoga domoljublja; jedinog koje, u današnjem svijetu, može opstati. Krivo su mislili oni koji su se nadali da će baš on, jak i nezavisan, politici »oderati kožu«. Ni Markač, ni Gotovina nisu mogli ići protiv svoje države. Nisu mogli dići glas protiv izborne volje većine, pa to nisu ni učinili. Nisu rekli: Mi ih nismo izabrali. Rekli su, neizravno, Vi ste ih izabrali. Poštujemo i Vas.
Podrška državi
Možda je pojedinac iz mase očekivao nešto drugo, naizgled jače, spontanije. Ali Gotovina je znao da ne govori samo Trgu bana Jelačića, nego i onima koji ga slušaju na Istoku i na Zapadu. I učinio je najbolje što je mogao, kao i Markač: stao je uz svoju državu. Političke se ekipe mijenjaju, ali država ostaje. U tome što se, na prvom koraku, nije htio predstaviti kao kritičar, sačuvala se mogućnost da se prikaže kao faktor kohezije; nama ne treba razjedinjena, nego složna Hrvatska. Ako je u nas išta teško postići onda je to sloga, suradnja, političkim rječnikom: konsenzus. Gotovina je predložio najteži put kao najbolji; izbjegao je da se stranački definira (a za to ima ponajbolje razloge!) i dao, kao čovjek neosporna moralnog autoriteta više nego jedan primjer čestite svoje naravi i dobra pamćenja: ni s kim se nije tako srdačno zagrlio kao sa suborcima; ni s jednim tako kao s ratnim veteranima – invalidima. Oni su, s djecom, bili jedini koji su u javnome prostoru izazivali njegovo ganuće.
Riječi koje smo od njega i generala Markača te večeri najčešće čuli bile su: Hrvatska, domovina, Bog, Majka, obitelj, molitva, djeca, prijatelji, zajedništvo, budućnost.
Pustimo ih da žive po svome izboru i budimo sretni zbog onoga što će izabrati. Zaslužili su, kao malo tko u našoj modernoj povijesti, poštovanje domovine, mir u srcu i ljubav u sebi i oko sebe.
https://www.matica.hr/vijenac/489/hrvatska-i-generali-18637/
