Ako se ovako nastavi, nećemo dugo čekati da za mjesto ministra obrane Vlada kandidira Veselina Šljivančanina
Svaki puta kad subotom sjednem pisati kolumnu obuzmu me podijeljeni osjećaji. Znate, ono kad vam punica s vašim potpuno novim autom sleti u provaliju. Novi auto je novi auto, ali punice više nema… Tako je i s pomilovanjem Perkovića i Mustača. Zaslužena kazna ili pomilovanje od zločina? Predsjednik je u pravilu dosljedan i tvrd u svojim stavovima. Ne ostane li i sada čvrst i konzekventan, naše udbaške zvijezde mogu u Glini polako pakirati stvari za Zagreb.
02.05.2022. u 08:01
Uz malo sreće mogli bi baš stići na svečano vraćanje “ljubičice bijele” na tzv. kazališni trg. Viktor Gotovac, predsjednik SDP-a Zagreb, pozdravit će svog ujaka Mustača i sve zajedno dobit će jednu sentimentalnu obiteljsku notu… Ljubičice, proljeće, ujak, sinovac… Možda se još poklopi i da general Luka Džanko u isto vrijeme uspije obnoviti spomen područje partizanima u Kninu pa će neki, po svemu sudeći, opet okrenuti janje na ražnju. Bolje i to nego da okrenu nekog “popa” kao što je to bio nesretni Juraj Gospodnetić. Do 27. srpnja ima još dovoljno vremena za povijesne reprize.
00:03 / 00:50
Ali, neprijatelj nikada ne spava. Nešto ne-partizansko, znači marginalno, događalo se ovih dana na Klisu. Došli su Predsjednik i Premijer i veterani 4. gardijske brigade… Veterani su izdali priopćenje koje su svi mogli pročitati, ali samo ako su kod sebe slučajno imali povećala. Ovi potpisnici “pišu” onim potpisnicima (pisma za pomilovanje Mustača i Perkovića) i njihovim skrivenim “jatacima” da više nisu dobrodošli među veterana 4. brigade. Potpisnike za pomilovanje to je jako “pogodilo”. U isto vrijeme stigla im je i “drugarska pomoć” prof. Mate Palića koji predlaže novi državni praznik – Dan doprinosa Perkovića i Mustača stvaranju Republike Hrvatske. Dan kada bi se “otkrila ploča” bio bi 28. srpnja tj. dan kada je 1983.g. ubijen Stjepan Đureković u akciji “stvaranja” hrvatske države. I sad je sve u rukama predsjednika RH. Očekivanja su podijeljena. Ili punica ili auto? Ako se po ideji profe Palića 28. srpnja otkrije “spomen ploča” novim herojima, svi će biti zadovoljni… i Vlada i koalicija, djevojčica s traktora, Generalski zbor, Peđa Grbin, Krešo Beljak, Kata Peović i njena pokojna baba s pištoljčinom, 6. Lička, Možemo, Viktor Hugo odnosno Gotovac…
Ali što ako stvar krene naopako pa umjesto spomen ploče “reakcija” otkrije šper-ploču ili, ne daj Bože, nadgrobnu ploču? Takva “ploča” mogla bi poslužiti kao podsjetnik na prokockani drugi mandat predsjednika RH koji je “popušio“ nakon što je ipak potpisao famoznu odluku o pomilovanju. Dobro, to je samo prognoza jednog “prikrivenog” desničara i slabog prognozera. Jedino što sam do sada sa sigurnošću pogodio bilo je da će Papa od prve kardinala Stepinca proglasiti blaženikom… Za sada će potez Pantovčaka ostati treća misterija. Prva misterija je pitanje “zašto su kamikaze nosile kacige”, a druga je “zašto Hrvatska daje poticaje za električne bicikle?”. Vjerojatno jer obični onečišćuju okoliš!
U Sloveniju stigla nova, lijevo liberalna vlast
Odlukom o primanju homoseksualaca u Hrvatsku vojsku, naredba “na parove razbroj” dobiva novi smisao.
U Sloveniju je stigla nova, lijevo liberalna vlast. Denis Romac iz Večernjaka je sretan i zadovoljan. Važno je da smo se riješili rigidnog desničara Janeza Janše. Joško Joras je već izvjesio ponovno novu slovensku zastavu na svojoj kući. “Tukaj Slovenija”. Treba ga primiti u Hrvatsku vojsku, kao što sam već napisao, s činom zastavnika. Jest da je to malo ofucan humor, ali tko kaže da je to uopće humor? Robert Golob je apsolutni izborni pobjednik. Za vrijeme Janše zaboravili smo na arbitražu, Savudrijsku valu, lov iz Ljubljanske banke, rat ribara, prekršajne kazne, hrvatsku obalu uz slovensko more, izlazak slovenskih nosača aviona na otvoreno more, opasnost da se na otvorenom moru sukobe s BiH nosačima avijuna itd. Sve je to sad “Golo(u)b” na grani.
Kod naših Hrvateka sve je promjenjivo, fluidno. Tražimo, k’o ponosni članovi EU, nove forme, a obično prihvaćamo sve što nam donosi progres kao, recimo, gay parade i slično. No, ima jedna stvar koje se ni pod koju cijenu ne želimo odreći. To je poltronstvo, strah od jačih i većih od nas odnosno kako je rekao Vlatko Maček: “Kad se veliku tuku, mali moraju čučati pod stolom…” Dana 5. kolovoza 1995.g. izgledalo je kao da smo napokon jednom zauvijek rekli “pa, pa” poltronstvu, ali mentalitet se ipak ne mijenja lako.
Hrvati se dogovora sa Slovencima drže k’o pijani plota dok se Slovenci u tom smislu drže puno treznije.
U BiH vole tradiciju. Jako im je zabavno stalno na isti način birati članove predsjedništva BiH. Srbi biraju jednog svoga, a Bošnjaci ostalu dvojicu. Hrvati se tome k’o bajagi suprostavljaju jer Bošnjaci rade njihov posao. Umjesto sa su zahvalni onima koji rade umjesto Hrvata. Postoji i odluka Ustavnog suda BiH u slučaju Finci ili Norvežani (ne znam točno). Ali, psi laju, a karavana je davno prošla…
Pitanje NATO-a
Sad kad je Ukrajina izvršila “brutalnu agresiju” na prijateljsku Rusiju, malo su se stresli Šveđani i Finci i odjednom bi po žurnom postupku u NATO. Onako, tek opreza radi. Ulazak u NATO je malo teži nego se to misli. Sve članice moraju biti jednoglasne. Kao što je to bilo kod druga Tita.
Svjestan toga, naš Predsjednik je izašao s biserima pred svinje te javno predložio da stisnemo Skandinavce neka nas podrže u našem nemogućem zahtjevu da mi sami biramo svog predstavnika u Sarajevu, a za uzvrat ćemo mi njih podržati kod ulaska u sveti NATO. Tako se trguje u međunarodnoj politici od pamtivijeka. Vi nama ovo, a mi vama ono. Međutim, na taj prijedlog Predsjednika RH skočiše naši i njihovi kao da je bačena bomba. Naši poltroni su se zaledili od straha što će svijet reći ako Hrvatska ne bude poslušna i glasa odmah i bezuvjetno “za”, a i stranci su ostali zblenuti, što se to dogodilo da su se Hrvati jednom odlučili javiti i nešto tražiti za sebe.
Počelo je kolutanje očima. Navodno je zvala tajnica finske ministrice i zaprijetila prstom “no, no”! “Sramota” grmi dugonja Peđa Grbin. Njega inače svi sramote, od Vlade preko Milanovića do Karoline i opozicije koja mu nije po mjeri. Naš vrli Ministar vanjskih poslova je odmah popeglao situaciju izjavivši kako će saborska većina sigurno ratificirati sporazum o ulasku Finske i Švedske u NATO. A EU će i dalje uvjeravati Plenkija kako će se stanje u BiH jednog lijepog dana promijeniti na bolje za Hrvate. Možda negdje tamo za izbore 3030.g. Tako će Bošnjaci i dalje birati “Hrvata” za člana predsjedništva, a Hrvatska se neće “sramotiti” pred svijetom već svijet pred njom. Ali to je malo važno!
Uostalom, ima li većeg poltronstva od činjenice da je ratni pobjednik oprostio pobijeđenom skoro sve zločine, odrekao se ratne štete, da poraženi danas imaju osigurano mjesto potpredsjednika Vlade, da to mjesto danas drži osoba koja ne priznaje operaciju “Oluja” i koja se slika okolo s četničkom kokardom. S druge strane, kad u Vladu uđe kao ministar čovjek koji je doktorirao sa nepunih 27 godina, koji je profesor na Ekonomskom faksu u Zagrebu, športaš, američki student, onda dolazi orkestrirana kampanja ljevičara i onih s “kumrovečkim faksom” kao i lijeve medijske falange koja se čudi ovakvom izboru k’o pura dreku.
Sandra Benčić čeka u niskom startu. Diplomirala je navodno sa 37 godina, a čudi se kako je energetski neiskusan Davor Filipović postao ministar. Najviše je valjda čudi kako je on toliko viši od nje. Nitko od ljevičara nije se sjetio objasniti joj da je to zbog toga što je visok više od dva metra. Međutim, Anja Šimpraga, osoba koja ne “priznaje Oluju”, dočekana je u tim istim ljevičarskim krugovima s konsenzusom jer je ona “djevojčica s traktora”. Djevojčica u plavom kaputiću iz vukovarske kolone, zaplakana i musava, otišla je u povijest hrvatskog poltronstva. Sad se glorificira “djevojčica s traktora”. Ako ovako nastavi, nećemo dugo čekati da za mjesto ministra obrane kandidira Veselina Šljivančanina.
Hrvatska bi se trebala kandidirati za održavanje Svjetskog dana bijelog štapa. Za sve one koji ne vide kraj zdravih očiju…
U zatvorskom pismu Josip Perković poručuje: “Mili Dedakoviću sam sredio čin, stan, odštetu i mirovinu”. Znam i potpisujem. Ja sam Dedakovića “izvadio” iz pritvora u kojeg ga je smjestio Ante Nobilo, oslobodio od optužbe na Vojnom sudu za “rušenje ustavnog poretka RH” i oslobodio od optužbe na Županijskom sudu u Zagrebu za pronevjeru 350.000 maraka…
Ali mi zbog toga nikada nije oprošten ni jedan prometni prekršaj, ni jedno krivo parkiranje. Znam da tu nema simetrije, ali potvrđujem kako je istinita činjenica da je Perković bio jedini, u čitavom nizu svjedoka koji su u godinu dana prodefilirali pred Vojnim sudom, koji je svjedočio u korist Jastreba. Za razliku od pok. generala Đure Dečeka i nekih drugih. No, vrući kesten pomilovanja je sada u rukama predsjednika države. Kako sam na neki način i ja sudjelovao u tim burnim događajima devedesetih, ponekad me zasvrbe prsti, ali i ovo je dovoljno.
‘Koliko je puta Račan zaista promislio?’
O temi “zašto je Lika tako slabo napučena” raspravljalo se na prenapučenoj tribini Udruge Ličana u Zagrebu.
Ivanka Toma “misli” u subotnjem Jutarnjem: “Račan nikada nije poduzeo korak, a da nije dva puta promislio”. Pitam: koliko je puta “promislio” kad je, neposredno prije rata, naše oružje iz skladišta “Teritorijalne odbrane” preko noći transferirao u BiH? To su oružje kasnije agresori koristili u ratu na nenaoružanu Hrvatsku. O sporazumu Drnovšek-Račan 2001. godine kojeg je slovenska vlada spremno ratificirala, a hrvatska srećom nije, bolje da i ne govorim. Zašto? U onom najspornijem dijelu, o Piranskom zaljevu, sporazum je bio “politički dar” za Sloveniju. Sad kad je na štih došao Robert Golob, dobro bi mu došao novi Račan spreman na neku novu “fleksibilnost” prema Sloveniji.
Jutarnji kmeči: “Je li Milanović uništio Račanovu ljevicu?” Odgovor je jasan. Milanović je shvatio, a Grbin talambasa dok stranci rejting ili stoji na niskim granama ili još više pada. Na kraju će ostati samo Grbin sa svojih 2,10 cm.
Međutim, jedan od onih brojnih ljevičara koji se iskreno veseli padu Janše je Jurica Pavičić. Jurica je jedan od rijetkih erudita koji kuži baš sve. On je pisac, filmski i nogometni kritičar, politički analitičar, “žovijalni hedonista”… uglavnom on je senzibilnija varijanta Ante Tomića. Onako usput, skribomanski, naš Jure je posvetio u subotnjem Jutarnjem svoje lijevo mudrovanje filmu “Razgovor” Dominika Sedlara. Tema filma je povijesna istina da je “dragi” drug Tito tamo u svibnju tragične 1945. godine dao “privesti” u podrum neke “sjeverno-zagrebačke” vile Alojzija Stepinca koji je doveden iz “kućnog pritvora” na “demokratski dijalog”. Kaže naš Jura da je Tito intrigantan i življi, a Stepinac je suhi i dosadni isposnik… “koji izgovara samo dogme i idejne apstrakcije”.
Jura očito samo Hajduk voli više od Tita. Dobro, bravar to i zaslužuje s obzirom na svoje 10. ili 12. mjesto na listi najvećih zločinaca XX stoljeća. To impresionira našeg jugo-Juru. Tito je za njega “žovijalni hedonist, ljubitelj života, erudita… i voli sugovornika navoditi na tanki idejni led”. Baš tako. Naš “ljubitelj života” je zbog toga došao na sramotan stup elitnih zločinaca. Bio je “ljubitelj života” naročito tuđih. Nepopravljivog jugofila Tito je očarao čak i na filmu.
S druge strane, Alojzije Stepinac, srpski dragovoljac na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu, kasnije kardinal i Titov zatočenik, nije prošao kod Jure Pavičića. Jel’ vas to uopće čudi? Mene bi začudilo da je Jurica Pavičić Stepinca doživio imalo pozitivnije. Jure zamjera Sedlaru što prešućuje “ushit” Stepinca uspostavom NDH. O tom “ushitu” je pisao i govorio i Dr. Franjo Tuđman rekavši u Lisinskom da je “NDH izraz težnje hrvatskog naroda za slobodom…” Naravno i Tuđman je po Juri bio “suhi i dosadni” političar, bez žovijalnosti i nije toliko volio živote… Naročito tuđe živote. Zato ga i nema na elitnoj listi zločinaca. No, dobro! Neka naš Jura i dalje uživa u Titi koji je zatočio, a potom i otrovao blaženog kardinala Stepinca.
Iznenadno buđenje “ruskog medvjeda” u Ukrajini probudilo je nove nade naših orjunaša. Međutim, uzalud vam trud jugo-svirači, kod drugih su dunje žute.
Čitam na fejsu kako neki podli i zagriženi ognjištar piše: na primjeru preostalih živućih antifašista viđenih na obljetnici ustanka u šumi Brezovica kraj Siska, vidimo da prosječni antifašista živi četiri godine za antifašizam, a potom do kraja života od antifašizma.
