Hitrec: Započeo svibanj, što bi zdrave snage rekle – kontroverzan mjesec
02/05/2022
By
Praznik rada pao baš u nedjelju, kada većina ljudi ionako ne radi, pa je trebalo uvesti izvanredni neradni ponedjeljak, ali što se može, tako je pao grah. Uopće, grah je postao simbolom prvosvibanjskih svečanosti, koje su nekada davno, u sretnom vremenu komunizma imale veličanstvene parade, pod tribinama s istaknutim glavešinama prolazile povorke različitih zanimanja, radnici raznih fela i seljaci naravno, omladina, sve nalik karnevalu, samo što nije bilo brazilskih plesačica.
Odzvanjale revolucionarne pjesme, vrištala glasna glazba, u procesiji samo sretna lica trudbenika. Opisao sam takvu jednu veličanstvenu manifestaciju ljubavi i skrbi za radnike u romanu Kolarovi, a pokojni Arsen reče jednom da su njega maskirali u tubu kalodonta, jer se vlast brinula za higijenu. I tada su radnici radnim danom škrgutali zubima i sanjali o većim plaćama,bilo je i sindikata, ali ako je tko mimo Partije pokušao nešto učiniti “po tom pitanju”, brzo je dobio odgovor. Radnici su trebali ostati proleteri kako ne bi nešto imali i stekli buržujske navike, kako bi ostali sol uspješno provedene komunističke revolucije od koje i s kojom je dobro živio malen broj aparatčika.
Zatim smo se oslobodili onih s tribina, prvosvibanjske radosti pretvorili u piknike, a radnici upali u veselje divljega kapitalizma u kojemu su doduše mogli divljati i prosvjedovati do mile volje, ali ih je sustav progutao. No da, većina preživljava dok tajkuni preživaju,malo bolje ih plaćaju, malo lakše dobivaju otkaze, prate kako stara industrija propada, ali prate i radničke plaće u europskim zemljama pa odlaze u tuđinu, a u Hrvatsku dolaze strani radnici kojima je u nas plaća solidna, u zadnje vrijeme sve više iz Indije i Nepala, potonji će nositi ruksake iliti naleđnike zagrebačkim planinarima pri usponu na Medvednicu, bez kisika.
Znači, i dalje grah bez kobasica. Sindikalni vođe, nagrađeni uoči 1. svibnja državnim nagradama i vrlo zadovoljni, predvodili su prosvjedni marš u benevolentnom tonu i bez izgreda kao u nekim drugim europskim i izvaneuropskim gradovima, premda je opažena i interventna policija, a nego, država ništa ne prepušta slučaju. Zahtjevi za ugovorima na neodređeno vrijeme apsolutno su na mjestu, kao i tražba plaće o tisuću i pol eura (eto su sindikalci već prešli na euro), ali glede određenog ili neodređenog vremena sve ipak zavisi od Putina – ako poludi do kraja ne će više biti ni ovakvog ni onakvoga vremena, ni radnika ni sindikata ni čovječanstva uopće, što će planet Zemlja isprva držati tragedijom i za nju samu, ali će se ona za nekoliko tisuća godina oporaviti i zaključiti da je u stvari oslobođena onih koji su joj radili o glavi, pa može krenuti od početka i bojati se samo lutajućih asteroida.
Treći i konačni svjetski rat više nije u sferi futurističkih dovijanja, nego realnost. Zemlje koje su patile pod sovjetskom čizmom opet su nervozne i uplašene, a imaju i razloga kada vide što se događa u Ukrajini i kakve poruke njima i svijetu stižu iz Moskve, pa i one dugo vremena neutralne žele pod kišobran, ne samo Finska. Na nju je svratio pozornost Milanović (o tome poslije), a treba reći sljedeće kao ilustraciju da se povijest ponavlja: tzv. Zimski rat, to jest ruska (sovjetska) invazija na Finsku nevjerojatno sliči sadanjoj agresiji na Ukrajinu. Staljin je držao, kao i sada Putin glede Ukrajine, da će Finsku zdrobiti u sedam dana i navalio na nju u studenom 1939. Odnos snaga bijaše sličan: sovjetskih vojnika četiri puta više od finskih, a omjer oružja (tenkova i slično) neusporediv u korist Staljina.
Čudo se ipak dogodilo, Finci se naravno dobro snalazili u finskim šumama, u bijelim odorama na bijelom snijegu, a tamni sovjetski postajali lake mete, smrznuti na minus 4o stupnjeva trpili su kolosalne gubitke, kako bi danas rekao Zelenski. Staljin je bombardirao i Helsinki, kao sada Putin Kijev, ali ništa nije pomoglo. Završilo je mirom u ožujku 1940., Finska je doduše morala prepustiti neka manja područja Staljinu, ali je sve u svemu komunistički diktator doživio poraz. Tako bi moglo završiti i u Ukrajini danas, ako manijak ne posegne za sotonskim oružjem koje svijet vodi u pakao, ili u raj, kako je već komu pisano.
No da se vratim na Milanovića, koji je vidio dobru priliku da želju Finske za kišobranom iskoristi istodobnim nametanjem teme o rješenju hrvatskoga pitanja u BiH, što je zgodno i plemenito, ali bi kod ionako uzrujanih euroatlantskih poslenika u ovom trenutku moglo bilo kontraproduktivno. Pa neka, glavno da se čuje. Nego, što je podosta nesimpatično, učeni Milanović je uzgred pokušao izvući povijest zbivanja u Finskoj u Drugom svjetskom ratu, pa malo šarati po današnjoj Finskoj i izazvati prema njoj sumnjičavost zdravih snaga u Hrvatskoj, rečenicom da je “Finska imala ambasadora u NDH”. Pa jest, Danska, Finska i Mandžurija priznale su Nezavisnu Državu Hrvatsku u srpnju 1941. U Helsinki je poslan hrvatski veleposlanik Fedor Bošnjaković. Ne ću dalje, ako vas zanima – postoji internet iliti međumrežje. Postoji još jedna činjenica: da je zbog Zimskoga rata SSSR izbačen naglavce iz tadanje Lige naroda. Danas imamo Ujedinjene narode, iz kojih bi isto tako trebalo izbaciti Putinovu federaciju. Što misli o UN, Putin je pokazao raketiranjem Kijeva u vrijeme kada je ondje boravio siroti glavni tajnik svjetske organizacije za koju se više ne zna čemu služi.
Još nešto u svezi s Hrvatskom i medijima: u noćnom Dnevniku negdje sredinom prošloga tjedna govorilo se o “kontroverznoj pukovniji Azov”. Očito je neki noćni urednik, pristaša zdravih snaga i teze o “denacifikaciji” Ukrajine, bacio malu, oglodanu kost o braniteljima Mariupolja i sada zadnje tvrđave u čeličani – kao o “banderovcima”, svakako valjda kontroverznim jer se valjda bore za nacističku Ukrajinu, i slične gluposti, baš kao što se danas pokušava svašta prišiti HOS-u, ali ne uspijeva. Ne znam je li zastava HOS-a bila na proslavi Bljeska u Okučanima, gdje je ovaj put sve prošlo u najboljem redu, s misom na kojoj je pjevana Lijepa naša, te ostala lijepom našom između ostaloga i zaslugom odvažnih hosovaca, kojima ni zdrave ni nezdrave snage nisu nalazile mana u vrijeme kada se ginulo, kao ni pjesmama koje su sokolile Hrvatsku u najtežim trenutcima, a sada su “kontroverzne”.
Započeo, znači, svibanj, što bi zdrave snage rekle – kontroverzan mjesec. Započeo sjećanjima na dvanaest apostola hrvatske kalvarije početkom rata, nastavljen gorkom uspomenom raketiranja Zagreba, balerina i dječje bolnice, a bliži se spomen na genocid nad hrvatskim narodom 1945. i nadalje.
U međuvremenu je obavljena tzv. rekonstrukcija Vlade, a ta je konstrukcijska obnova neobično nalik na obnovu poslije potresa, to jest ništa se bitno nije dogodilo. Odmah nakon Paladine koji je prethodio rekonstrukciji, pala su još dva ministra i dopredsjednik Vlade Milošević, i to je sve, s tim da je nestanak ministra Ćorića i dalje pomalo tajanstven. Nekima od novih nađene su zamjerke, isprva prethodnom Paladini koji ne zna kako je došao do prvoga milijuna, što je u redu. Ni ja, a ni vi, poštovani čitatelji, ne znamo kako smo došli do prvog milijuna, vjerojatno zato što do njega nikada nismo došli, pa nam je sve u magli. I nije to jedino: u vrijeme rusko-ukrajinskih zbivanja postaviti za ministra nekoga tko je bio u srdačnim ili manje srdačnim vezama s ruskim oligarsima, u najmanju je ruku neoprezno. Neznanja na sve strane. Ozbiljnija je bila saborska “zamjerka” novoj akviziciji iz redova srpske manjine, da je, rekoše, hvalila i slavila Ratka Mladića. Zastupnici koja je to otkrila odgovorio je div tijelom, a politički patuljak Grbin da se može sramiti.Tako se, eto, argumentirano odgovara. A što je trebalo učiniti? Postaviti pitanje toj srpskomanjinskoj gospođi je li to istina. Pa bi ona rekla da jest ili da nije. Ali je šutjela. Lijepo. Ma zaboravit će se, znamo mi Hrvate.
Športske igre
I mene je sustigla prošlost, ali športska, onih mojih petnaest godina u Sportskim novostima i SN reviji, o kojima je prije sedam godina dobrohotno pisao originalni Židak, s naglaskom na opismenjavanju novinara, što je donekle točno.
Bio sam ondje i 1982. kada je Dinamo s Ćirom osvojio prvenstvo. Nedavni feljton Ćire Blaževića u dnevnim novinama više no zanimljiv i meni, bez obzira na to što sam svemu svjedočio, jest, riječ je o povijesti Hrvatske u Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih godina – kroz zbivanja u nogometu. Dinamo jednostavno nakon sloma Proljeća nije smio postati prvakom naddržave, a njegovi navijači smatrani nacionalističkom bagrom koju milicija mora prebijati i vaspitati. Piše Ćiro Blažević o mojem kolegi novinaru Ivanu Topiću, skromnom i pomalo boemskom liku, koji se nakon osvajanja prvenstva usudio tiskati riječi trenera svih trenera da je osvajanje prvoga mjesta “kompenzacija hrvatskom narodu za sve ono u čemu je bio zapostavljen”.
Eh, to je bilo u najmanju ruku kontrarevolucionarno, sastajali se CK i drugi ceketavci, izgovoriti uopće riječi “hrvatski narod”, ma molim vas, pa još da je bio zapostavljen, ma otkud to! Još je dobro i prošlo, ali je na predstavljanju knjige Zeko u kazalištu Komedija prošloga ponedjeljka Ćiro nastavio priču : da mu je Jure Bilić, partijski moćnik i hajdukovac rekao neka se čuva jer će ga Šajber spremiti u zatvor. Slavko Šajber je tada bio alfa i omega u fudbalerskoj Jugoslaviji, pa je Ćiro ozbiljno shvatio prijetnju i nakon nekoga vremena “nestao” (da se opet vrati). No i Šajber je nekoliko godina poslije dolijao: usudio se poništiti zadnje kolo prvenstva naddržave, to jest osporiti Partizanu naslov prvaka, čime je 1986. ušao u sukob sa srbijanskim generalima. Opa! U beogradskoj Politici pojavila se ubrzo vijest da je Šajber u Beču prodavao zlatnike svoga oca, židovskog trgovca iz Virovitice, ubijenog u Auschwitzu. I to je bila jedna od metoda političke likvidacije u to doba, koliko god naoko besmislena.
Nego, u Večernjakovu prilogu o četrdesetoj obljetnici onoga mitskog naslova, netko je postavio krucijalno pitanje: otkud sada takva salva napisa i sjećanja na 1982., a nije se to tako barnumski dogodila za tridesetu ili dvadesetu obljetnicu.
Odgovor nije ponuđen, pa ću to ja učiniti: kao što je u bivšoj odurnoj naddržavi 1982. eksplodirao nacionalni naboj nakon sivila i olova, tako je i ove godine već pomalo očajni hrvatski narod iskoristio priliku da se ponešto probudi makar i na spomenutim uspomenama, da kaže koliko je opet nesretan i u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda koja baulja i luta pustinjom s nesposobnim politikama, koliko je puta prevaren u novom stoljeću, kako tapka po dnu, kako lišen svega što predstavlja suverenost na koljenima čeka milostinju, nestaje u demografskom slomu, razočaran, depresivan, a nema na vidiku snaga i osoba koje će ga izvući iz močvare.
Da završim s nogometnom i uopće športskom epopejom koja je nadišla šport: u nekoliko se etapa stvarala nova hrvatska država od vremena kada se ni spomenuti nije smjela: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika i Kup velesajamskim gradova, Hrvatsko proljeće, Dinamovo osvajanje prvenstva 1982., Univerzijada, i napokon 28. veljače 1989. I zatim je krenulo. Strašne i veličanstvene devedesete i priglupa, izgubljena desetljeća u 21. stoljeću. To je, ukratko, bliža hrvatska povijest. I sadašnjost u kojoj besciljno plivamo.
Hrvoje Hitrec/HKV
https://kamenjar.com/hitrec-zapoceo-svibanj-sto-bi-zdrave-snage-rekle-kontroverzan-mjesec/
