TwitterFacebookPinterestGoogle+

Šola: Milanovićeva retorika razumom teško shvatljiva, povijest njegove političke karijere i odluka još teže

Objavio

Ivica Šola

  1. svibnja 2022. u 07:30

Svi se pitaju što se događa s Milanovićem? Retorika koju rabi uistinu je razumom teško shvatljiva, povijest njegove političke karijere i odluka još teže. Sve puno iracionalnosti i kontradikcija. Neki idu tako daleko da kažu da je lud. Ne ulazim u to, no i da je tako, sukladno Freudu, može se reći da u svakoj ludosti ima nekog sustava ili neke središnje točke koja pokreće taj sustav, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju dijelom prenosimo.

Kod Milanovića to je zapravo jednostavno, njegova retorika i političko djelovanje svodi se na samo jedno – proizvođenje neprijatelja.

To samim tim nije ludost u kojoj ima sustava, već sasvim određeni preslik političke filozofije koju je razvijao nacistički ideolog, genijalni mislilac (kao i Heidegger, zašto ne?) Carl Schmitt. Milanović, naravno, nije nacist. Osnovno Schmitovo polazište je da, kao što se etika vrti oko binoma dobro/zlo, estetika oko kategorija lijepo/ružno, tako politiku treba definirati isključivo kroz prizmu prijatelj/neprijatelj, pri čemu je neprijatelj, stvarni, konkretni srž ne sam egzistencije, već i politike. Jer zahvaljujući neprijatelju postajete faktor, faca, figura, a ne apstrakcija. Bit Schmittove teorije je iracionalizam koji kaže da je čovjek isključivo opasno biće (ponekad i jest, ali koliko je, i još više, suprotno točno) pa je i svako pozivanje na razum opasno.

> Istraživanje o sukobu Milanovića i Plenkovića: Tko je kriv?

Rat kao smrt svake politike

U tom Schmittovu iracionalizmu temeljenom na sasvim krivom, iracionalnom konceptu ljudske naravi, rat je neka vrsta savršenstva politike, jer tu putem naprijatelja najsavršenije pridolaziš sebi, postaješ još jasnija figura, ne apstrakcija, čisti identitet. Kao u poznatoj Milanovićevoj izreci “ili mi ili oni”. Tu nema i – i, samo ili – ili. Otuda i ona famozna rečenica da je rat tek nastavak politike drugim sredstvima. Nije, rat je smrt svake politike. Christian Graf zato s pravom tvrdi da se kod Schmita radi o sumanutom izopačenju stvari, o pogrešnom razumijevanju politike uopće. Jer, upravo suprotno, strpljiva, odmjerena i u svakodnevici često nezapažena politika teži sačuvati pravni mir i prema unutra i prema vani; ona nastoji doći do pomirenja, pa makar se radilo o protuslovnim i naoko nepomirljivim interesima.

Ako pak dođe do rata, tada to nije znak da se politika nastavlja drugim sredstvima, nego da prestaje biti politikom. Ona je tada osuđena na šutnju jer oružja govore, a građanski su državnici potisnuti u sjenu oficira, kao Milanović stalno okružen i opsjednut vojskom, pri čemu je, psihoanalitički govoreći, Banožić, takav kakav jest, tek instrument, odnosno savršeni neprijatelj na temelju kojeg Milanović postaje faca, figura. Kulminacija ove Milanovićeve schmittovštine stvaranja naprijatelja posvuda, prošli tjedan u Vukovaru dosegnula je svoj delirij, retoričko – ekstatični vrhunac.

Tako su u Ukrajini divljaci, kao i u Rusiji. U Bruxellesu sjede bezveznjaci, a i od prijateljske Finske koja nas je podupirala u svemu bi stvorio neprijatelja, ne samo od Kijeva, Bruxellesa i NATO-a. Dakako, ne postoje za Zokija samo vanjski, nego i unutrašnji neprijatelji, to su odreda svi u ulozi “izdajnika” koji neće blokirati.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.

https://narod.hr/hrvatska/sola-milanoviceva-retorika-razumom-tesko-shvatljiva-povijest-njegove-politicke-karijere-i-odluka-jos-teze

 

Komentari