Državnik dr. Franjo Tuđman
Slika 1. Spomenik dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu (MJ)
Dr. Franjo Tuđman (1922. – 1999.), hrvatski političar, državnik, povjesničar, akademik HAZU-a, prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske (obnovitelj hrvatske države). Slijedi crtica o životnom djelu dr. Franje Tuđmana, o obnovi hrvatske države.
Franjo Tuđman bio je proganjan i zatvaran u komunističkoj Jugoslaviji zbog isticanja i branjenja hrvatskih nacionalnih interesa, ali je sve to izdržao te 1989. osnovao domoljubnu stranku Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s kojom je pobijedio na prvim slobodnim izborima nakon komunističke diktature. Okupio je domoljube od desnice do ljevice i uporno vodio politiku pomirenja različitih hrvatskih političkih opcija. U svibnju 1990. izabran je za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske nakon donošenja novoga demokratskog ustava (1990.). Na predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. izabran je za predsjednika Republike; u lipnju 1997. ponovno je izabran na taj položaj. Pod njegovim vodstvom HDZ je pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tom razdoblju: 1992. i 1995. (Zastupnički dom) te 1993. i 1997. (Županijski dom). Od svibnja 1990. do smrti Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim utjecajem bio je uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti. Tuđman je vodio Hrvatsku za vrijeme agresije na Hrvatsku, borbe za oslobađanje okupiranih teritorija i borbe za priznavanje samostalnosti Hrvatske. Ta borba je završila tek 15. siječnja 1998. mirnom reintegracijom Istočne Slavonije i hrvatskog Podunavlja, kada su Istočna Slavonija i hrvatsko Podunavlje vraćeni pod ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Povijest će, nakon vremenskoga odmaka, dati konačnu ocjenu o djelu dr. Franje Tuđmana. Današnji “povjesničari” pišu osvrte temeljem dnevno političkih potreba i ideološkoga usmjerenja pa ih ne treba shvaćati ozbiljno. Prešućivanjem događaja, dokumenata i okolnosti u kojima su nastali glavna je karakteristika njihovih mišljenja. Takozvani povjesničari ponavljaju izlizane izmišljotine: da je Tuđman dijelio Bosnu, da je vodio privatizaciju, da je bio autokrat i drugo ne dajući dokumente da to potkrijepe (vidi dolje).
Nakon smrti diktatora i zločinca Tita (1980.) srbijanska imperijalistička politika krenula je u stvaranje Velike Srbije (zapadna granica na crti Virovitica ̶ Karlovac ̶ Karlobag). Izvršen je preustroj vojnih oblasti, imenovani su srpski i crnogorski kadrovi na rukovodeća mjesta u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), organizirani su mitinzi senzibilizacije Srba u Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj, razoružana je teritorijalna obrana. Organizirana je obavještajna mreža UDBE i KOS-a kojom su svi političari i funkcioneri stavljeni pod nadzor, a većina je bila na vezi sa službama.
Jugoslavija je praktično bankrotirala, to “povjesničari” ne spominju, pa je to pogoršalo političku situacija u cijeloj zemlji. Propast komunizma u Sovjetskom Savezu i zemljama iza “željezne zavjese” dovela je do slabljenja komunističke diktature i otvaranja granica (rušenje Berlinskoga zida, glasnost u SSSR-u, raspad SSSR-a i urušavanje komunizma u zemljama istočnoga bloka).
Srbijanski nacionalizam i šovinizam pod vodstvom Slobodana Miloševića doveo je do raskola u Savezu komunista Jugoslavije (siječanj 1990.) pa je opstanak unitarističke Jugoslavije doveden u pitanje. Dr. Tuđman i slovensko političko vodstvo zagovarali su konfederaciju (savez država) unutar Jugoslavije. To je isključivalo stvaranje Velike Srbije pa su politička rukovodstva Srbije i Crne Gore bila protiv. Oni su nametali unitarističku Jugoslaviju pomoću JNA. Dr. Tuđman je vodio razgovore (Jovan Rašković i drugi), pristajao na ustupke pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, davao im široku kulturnu autonomiju, ali oni su to odbili te započeli oružanu pobunu. Njihov cilj bio je: “Svi Srbi u jednoj državi, Velikoj Srbiji!” Zapadna granica Velike Srbije bila bi na crti Virovitica ̶ Karlovac ̶ Karlobag. Budući da dogovor nije bio moguć zbog srpskih stavova, Hrvatska i Slovenija su nakon provedenih referenduma (temeljem jugoslavenskoga ustava) o samostalnosti proglasile samostalnost (25. lipnja 1991.). Nakon toga je JNA napala Sloveniju i nakon desetodnevnoga rata JNA se povlači iz Slovenije pa Slovenija praktično postaje samostalna država. Taj krvavi rat bio je predstava za javnost jer je prije dogovoren odlazak Slovenije iz Jugoslavije. Ratni igrokaz trebao je poslužiti za uvlačenje Hrvatske u rat. Pojedinci su zagovarali da Hrvatska napadne vojarne JNA u Hrvatskoj što je Tuđman odlučno odbio. Tom odlukom Tuđman je spasio hrvatski narod jer da je to napravljeno JNA i pobunjeni Srbi bi imali legitimitet za gušenje “pobune” u Jugoslaviji koju je međunarodna zajednica željela očuvati bez obzira na ljudske žrtve i cijenu. Također je Europska zajednica (EZ) nudila milijarde za očuvanje Jugoslavije. Europska zajednica (12 država) jedan je od krivaca za rat u Jugoslaviji i sve ono što je prouzročio rat jer nije poduzela ništa, osim davanja dvosmislenih izjava. Pokušaj spašavanja unitarističke Jugoslavije prouzročio je mnogobrojne žrtve, progon stanovništva i silna razaranja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini (BiH) te na Kosovu. Tuđman je mudro otklonio mogućnost napada na JNA. Bilo je sporadičnih reakcija građanstva, blokada prolaza vojske, ali ništa značajnije nije se dogodilo. Sastanak međunarodne komisije na Brijunima potvrdio je praktično samostalnost Slovenije, a Hrvatsku je prepustio agresoru (Srbiji i JNA). Rezolucija o samostalnosti (25. lipnja 1991.) Hrvatske i Slovenije suspendirana je na tri mjeseca pa je agresoru omogućeno da nastavi agresiju na Hrvatsku. Uslijedila su ubojstva, razaranja i progon hrvatskoga stanovništva (Banovina, Dalmacija, Istočna Slavonija i drugdje). Dan prije isteka roka od tri mjeseca, 7. listopada 1991., JNA je raketirala Banske dvore i pokušala ubiti dr. Tuđmana i suradnike. Pokušaj nije uspio te je 8. listopada 1991. Hrvatski sabor proglasio neovisnost Republike Hrvatske od Jugoslavije. Nakon toga agresija na Hrvatsku pojačana je (Istočna Slavonija, bitka za Vukovar), a međunarodna zajednica nije uradila ništa. Nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske međunarodna zajednica je dopustila razaranje Vukovara i mnogobrojne zločine u Istočnoj Slavoniji, Banovini i drugdje.
Krnja Jugoslavija, bez Slovenije, odgovarala je željenoj Velikoj Srbiji pa je političko rukovodstvo Srbije uz pomoć JNA i pobunjenih Srba u Hrvatskoj poduzelo vojne operacije za ostvarenje cilja (stvaranje Velike Srbije). Komunistička partija Hrvatske na čijem čelu je bio Ivica Račan dopustila je da JNA odnese oružje hrvatske teritorijalne obrane, u svibnju 1990. To oružje bilo je vlasništvo hrvatskoga naroda, a ne JNA i partije. Na razoružanu Hrvatsku Srbija je izvršila agresiju naoružavanjem pobunjenih Srba u Hrvatskoj, slanjem dobrovoljačkih četničkih odreda u Hrvatsku te akcijama JNA i MUP-a Srbije. Pobunjeni Srbi dobivali su svu logističku podršku iz Srbije.
Međunarodna zajednica (Vijeće sigurnosti UN-a) htjela je očuvati Jugoslaviju ili krnju Jugoslaviju (bez Slovenije) pa je uvela embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju (25. rujna 1991.). Budući da je Srbija imala oružja napretek (JNA je navodno bila 5 vojska po snazi u svijetu) taj embargo bio je usmjeren protiv Hrvatske. Pobuna Srba potpomognuta s JNA rezultirala je okupacijom 26% hrvatskog teritorija, mnogobrojnim zločinima, etničkim čišćenjem okupiranih područja, razaranjima mnogobrojnih mjesta i gradova, prometnom blokadom (izolacijom Dalmacije), blokadom energetskih tokova, blokadom zračnoga prometa i drugo. Sve je to međunarodna zajednica promatrala, davala izjave, organizirala razgovore, a da konkretno nije učinila ništa, nije zaustavila agresiju (a mogla je), nije spriječila zločine nad civilnim stanovništvom i braniteljima te mnogobrojna razaranja sela i gradova. Nažalost, pojedine države EZ-a su agresiju poduprle i zato snose dio odgovornosti za zločine i razaranja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu.
Hrvatska se branila diljem Hrvatske. Slike rata u Hrvatskoj (tijekom 6 mjeseci), slike ubijenih i prognanih te razorenih sela i gradova obišle su svijet, unatoč medijske blokade i lažima o Hrvatima pa se postavilo pitanje vladama zapadnih zemalja: zašto se to dopušta u Europi na kraju dvadesetoga stoljeća. Nakon toga postignut je sporazum (22. studenoga 1991.) s JNA o napuštanju Hrvatske, usvojen je Vanceov plan (12. 12. 1991.) o prekidu vatre i slanju mirovnih snaga u Hrvatsku. Potpisan je Sarajevski sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre (2. siječnja 1992.) koji se uz manje izgrede poštovao.
Sarajevski sporazum bio je Tuđmanov uspjeh jer je omogućio prekid silne agresije te priznanje RH od međunarodne zajednice (15. siječnja 1992.). Prekid neprijateljstava bio je uvjet za dolazak mirovnih snaga UN-a. Hrvatska je dobila na vremenu da ojača svoje obrambene snage. Srbi su pristali na primirje s ciljem cementiranje postojećega stanja i stvaranja uvjeta za nastavak agresije (okupirali su 26% hrvatskoga teritorija). Tuđman je uspio dobiti međunarodno priznanje Republike Hrvatske (15. siječnja 1992.) i prijam u Organizaciju UN-a 22. svibnja 1992.).
Tijekom nekoliko mjeseci u Hrvatskoj su raspoređene mirovne snage UN-a koje su imale zadatak razdvajanja, povratak prognanih, uspostavu prometa, normalizaciju stanja. Nažalost, mirovne snage to nisu uradile, a negdje su bili na usluzi agresoru. Na području pod odgovornošću mirovnih snaga ubijeno je više od 400 hrvatskih civila. Nitko nije odgovarao za ubojstva hrvatskih civila pod nadležnošću mirovnih snaga OUN-a! Nakon zaustavljanja rata u Hrvatskoj Srbija započinje rat u Bosni i Hercegovini s ciljem osvajanja teritorija i etničkoga čišćenja, a međunarodna zajednica opet nije ništa poduzela. Unatoč postignutim sporazumima JNA i pobunjeni Srbi napadaju Hrvatsku iz BiH s ciljem odvajanja juga Hrvatske od matice zemlje (pokušaj prodora prema Splitu i izlaska na more dolinom rijeke Neretve).
Peta kolona i njihovi mediji optužili su Tuđmana da je dijelio Bosnu i Hercegovinu bez ijednoga dokaza. Nitko nije pokazao dokument temeljem kojega se to tvrdi! Budući da Tuđman nije imao vojsku, nije imao oružje. Kako je mogao dijeliti Bosnu?
Milošević ima vojsku, oružje, pobunjene Srbe u Hrvatskoj, ima petu kolonu u Hrvatskoj, ima UDBU i KOS i on pristaje na podjelu Bosne! To mogu tvrditi samo idioti jer podjela Bosne isključuje stvaranje Velike Srbije, a Milošević je glavni ideolog stvaranje tvorevine, “svi Srbi u jednoj državi”. Kada govore i pišu o sastanku Tuđman – Milošević u Karađorđevu (25. ožujka 1991.), na kojem su navodno dijelili Bosnu, zaboravljaju da se 25 dana prije dogodio Pakrac, da je 10 dana prije izbjegnut državni udar jer bosanski član predsjedništva (Srbin Bogić Bogićević) nije htio (unatoč pritisku i silnim prijetnjama) dati svoj glas za uvođenje izvanrednoga stanja što su Milošević i političko vodstvo Srbije tražili. Nakon toga Milošević razgovara s Tuđmanom da bi se pokazao kao mirotvorac. Milošević ima sve: vojsku (JNA), savezni MUP, pobunjene Srbe, četničke odrede u Srbiji, jugoslavenske obavještajne službe, podršku međunarodne zajednice (za očuvanje Jugoslavije) pa on navodno dijeli Bosnu. Ako Milošević dijeli Bosnu s Tuđmanom, to znači da odustaje od Velike Srbije. U to mogu povjerovati samo idioti! Ove činjenice “povjesničari” i kritičari Tuđmana ne spominju, nemaju nikakav dokaz o čemu su Milošević i Tuđman razgovarali na sastanku koji je bio javan, a ne tajan. Taj sastanak se koristio za plasiranje laži, podmetanja i stvaranje bolesnih konstrukcija s ciljem blaćenja Tuđmana i rušenja demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj.
“Povjesničari”, također, zaboravljaju sastanak u Splitu, 12. lipnja 1991. o budućnosti Bosne i Hercegovine, o društvenopolitičkom uređenju (unitarna država, kantonalno uređenje BiH s obzirom na etničku strukturu).
Kada je raspisan referendum (od 29. veljače do 1. ožujka 1992.) o samostalnosti Bosne i Hercegovine, Tuđman poziva Hrvate u BiH da podrže osamostaljenje. S druge strane Srbi bojkotiraju referendum! Pitanje na referendum glasi: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Da Hrvati nisu glasali za samostalnu BiH ne bi je bilo! Dakle, Tuđman je zaslužan da je referendum o samostalnosti u BiH uspio.
Srbi (Milošević) ne priznaju rezultate referenduma i započinje nova agresija na BiH (Bjeljina 1. travnja 1992.). Agresija na Hrvate u BiH započela je ranije, 1. listopada 1991. (razaranje hrvatskoga sela Ravno). Nakon proglašenja neovisnosti BiH Republika Hrvatska pod vodstvom dr. Franje Tuđmana priznaje BiH 7. travnja 1992.
Dakle “povjesničari” negiraju činjenice da je Tuđman podržao stvaranje samostalne BiH, da je pozvao Hrvate u BiH da iziđu na referendum i glasaju za samostalnu BiH, da je priznao neovisnost BiH (7. travnja 1992.) i uporno ponavljaju laži kako je Tuđman dijelio Bosnu.
Međunarodna zajednica dopušta agresiju na BiH i nove napade na RH s teritorija BiH. Tuđman stvara savez s političkim vodstvom BiH, ali zakulisnim igrama (Velika Britanija, Francuska i drugi) inscenira se rat Hrvata i Muslimana koji pomaže agresoru osvojiti nova područja i zadržati osvojeno. Aktiviranjem SAD-a zaustavljen je muslimansko-hrvatski sukob. Međunarodna zajednica je preko UNPROFOR-a cementirala postojeće stanje i omogućavala Srbima novu agresiju (na BiH) pa je dr. Tuđman u siječnju 1995. jasno dao do znanja da se mandate UNPROFOR-a mora promijeniti i da ne će biti produženi.
Mandat UNPROFOR-a završavao je 31. ožujka 1995. Tuđman je bio izložen silnom pritisku i prijetnjama većega dijela međunarodne zajednice. Uz pomoć SAD-a Tuđman uspijeva postići novi dogovor o promjeni mandata UN-ovih mirovnih snaga. Novi mandat (UNPA) promijenio je ulogu mirovnih snaga i omogućio oslobodilačke akcije hrvatske vojske.
Zahvaljujući SAD-u i Tuđmanovoj politici zaustavlja se hrvatsko-muslimanski rat u BiH, postiže se sporazum u Splitu (Splitska deklaracija, 22. 7. 1995.) da hrvatska vojska može biti na teritoriju BiH (pogranično područje) zbog izvođenja oslobodilačkih akcija. Taj sporazum omogućava zaustavljanje srbijanske agresije, spašava Bihać i omogućava oslobađanje hrvatskih i bosanskohercegovačkih područja. Zahvaljujući hrvatskoj vojsci Bihać nije pao (200.000 ljudi bilo je u okruženju), nisu počinjeni novi zločini i nije protjerano na desetke tisuća ljudi koji su bili u Bihaću.
Zadnji pokušaj cementiranja stanja, zaštite Srba u takozvanoj Krajini, bio je slanje britanskih i francuskih komandosa u Hrvatsku i BiH (srpanj 1995.). Te snage su protupravno došle u međunarodno priznate države (Hrvatsku i BiH) s ciljem zaustavljanja oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske, Hrvatskoga vijeća obrane i Armije BiH. Splitskom deklaracijom Tuđman je otklonio prigovore međunarodne zajednice o prisustvu hrvatska vojska na teritoriju BiH, spriječio da britanski i francuski komandosi naprave tampon zonu između Hrvatske vojske i pobunjenih Srba. Britanski i francuski komandosi su praktično izvršili agresiju na Hrvatsku i BiH jer ih međunarodno priznate države nisu zvale, niti su imali odobrene mandate od UN-a. Navedeno “povjesničari” i kritičari Tuđmanove politike prešućuju! Hrvatska je imala pravo koristiti pogranična područja, po međunarodnom pravu, za oslobađanje svojih okupiranih područja. Oslobađanjem hrvatskih okupiranih područja (“Ljeto 95.”, “Oluja”) Hrvatska vojska je izvršila deblokadu Bihaća i spasila mnogobrojne živote kao i novi masovni val prognanika. Treba spomenuti da je 11. 7. 1995. Vojska Republike Srpske zauzela zaštićenu enklavu u Srebrenici i da je napravljen pokolj oko 8.000 Muslimana, a međunarodna zajednica nije ništa poduzela! Nakon pokolja u Srebrenici međunarodna zajednica ne kažnjava zločince, već šalje komandose da ih podrži! To “povjesničari” također prešućuju!
Europska zajednica nije bila sposobna i nije htjela zaustaviti rat u bivšoj Jugoslaviji već se bavila zakulisnim igrama podržavajući srbijansku agresiju na Hrvatsku i BiH. Nekorisni pregovori, rezolucije i diplomatske note koristile su agresoru, bile su u suprotnosti s međunarodnim pravom.
Tuđman je stalno bio pod pritiskom međunarodne zajednice koja mu nije mogla oprostiti stvaranje samostalne Hrvatske, raspad Jugoslavije! On je napravio mnoge ustupke Srbima, pokušao normalizirati stanje (Sporazum o gospodarskim odnosima 2. 12. 1994.), ali druga strana to nije prihvatila pa su uslijedile oslobodilačke operacije (Zima 94., Bljesak, Skok-1, Skok-2, Ljeto 95. i Oluja). Tim operacijama skršena je srpska pobuna u Hrvatskoj te je oslobođeno 18% hrvatskoga teritorija. Međunarodna zajednica zaštitila je agresora (Srbiju i pobunjene Srbe u BiH) i zaustavila oslobađanje Bosanske Posavine te povratak prognanika (1995.).
Tuđman s prevrtljivim Izetbegovićem dogovara savez protiv agresije, ali umjesto toga Muslimani napadaju Hrvate u BiH s ciljem osvajanja hrvatskih prostora i izlaska na more, dolinom Neretve. U više navrata Tuđman i kardinal Kuharić smiruju strasti i pokušavaju zaustaviti hrvatsko-muslimanski sukob. Kada su se u rješavanje sukoba uključile Sjedinjene američke države, dolazi do prekida međusobnoga sukoba.
Politika dr. Tuđmana bila je očuvanje Bosne i Hercegovine u kojoj će hrvatski narod biti konstitutivan i ravnopravan. Zaboravljaju “povjesničari”, analitičari i kritičari Tuđmana da je Tuđman protiv sebe imao pobunjene Srbe, JNA, četnike iz Hrvatske i Jugoslavije, da je dio međunarodne zajednice bio protiv njega, da je imao petu kolonu u Hrvatskoj koja je imala razgranatu mrežu i koja je za cijelo Tuđmanovo vrijeme djelovala, a nakon njegove smrti započela proces takozvane detuđmanizacije. Tuđman je razgovarao, pravio neke ustupke i organizirao obranu RH, stvarao obrambenu silu. Otklonio je mogućnost proglašenja rata jer bi time agresoru dao slobodne ruke s obzirom da je međunarodna zajednica bila za očuvanje Jugoslavije pa bi se proglašenje rata smatralo pobunom u državi, koju država (Jugoslavija) ima pravo suzbiti.
Krajem 1991. započeo je ustroj Hrvatske vojske koja će akcijama oslobađati dio po dio hrvatskoga okupiranog teritorija (Papuk 91., Južno bojište, Miljevci, Maslenica, Medak, Zima 94., Skok 1., Skok 2., Ljeto 95., Oluja). Da Hrvatska vojska nije oslobodila okupirana područja, ona bi zahvaljujući neučinkovitoj međunarodnoj zajednici ostala stalno okupirana. Taj scenarij je mnogo puta viđen u svijetu. Kada se piše i govori o oslobodilačkim akcijama “povjesničari” zaboravljaju da pobunjeni Srbi nisu htjeli ni primiti Plan Z-4, niti razgovarati o normalizaciji stanja, vraćanju okupiranih područja u ustavnopravni sustav međunarodno priznate države (u njenim republičkim međunarodno priznatim granicama). Za Hrvatsku i Tuđmana su uvijek vrijedila dvostruka mjerila međunarodne zajednice.
Istočna Slavonija oslobođena je procesom mirne reintegracije. Tuđman je napravio ustupke, sačuvao ljudske živote i spriječio nova razaranja. Neprincipijelna međunarodna zajednica vodila je antihrvatsku politiku kršeći međunarodne konvencije, ugovore i osnovne postavke UN-a.
U Bosni i Hercegovini Tuđman je štitio hrvatski narod, pomogao očuvanje naroda u BiH. Optužbe da je dijelio BiH podmetanja su i laži prvenstveno engleskih političara. Da je to tako vidljivo je nakon Tuđmanove smrti. Dvadeset godina nakon Tuđmanove smrti stanje u BiH je mnogo gore nego za vrijeme Tuđmana (Tko dijeli Bosnu nakon Tuđmana?). Međunarodne snage u Hrvatskoj i BiH nisu odradile svoj zadatak. Nisu vratile prognanike, nisu oslobodile prometnice, nisu razoružale pobunjenike, za njihovoga mandata u područjima pod njihovom nadležnosti ubijeno je oko 400 Hrvata na okupiranim područjima u Hrvatskoj i nitko nije odgovarao!
Politiku prema BiH nije određivao Tuđman već Velika Britanija sa svojim saveznicima. Mirovne snage Velike Britanije bile su u BiH i njihova uloga u ratu ne može se ocijeniti pozitivnom.
Rat u BiH nije zaustavila Europska zajednica već Sjedinjene Američke Države. Politika dr. Tuđmana doprinijela je zaustavljanju hrvatsko-muslimanskoga rata te konačnom zaustavljanju srbijanske agresije. Tuđman je napravio više ustupaka za uspostavu mira, ali to “povjesničari” i analitičari prešućuju i ne priznaju.
Temelji njegove politike bili su: pomirenje Hrvata i stvaranje neovisne države Hrvatske te ponovni ulazak Hrvatske u srednjoeuropski civilizacijski krug gdje je uvijek pripadala. Želio je obnavljanje potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti.
Tuđman je vodio Hrvatsku u ratu, za vrijeme okupacije i oslobađanja hrvatskoga teritorija pa govoriti i pisati o autokratskoj vladavini je glupost. Ako se pogledaju tiskovine i televizijske emisije iz vremena Tuđmanova vođenja države, jasno je da je postojao mnogo veći stupanj demokracije nego poslije njega. Dovoljno je pogledati emisije Slikom na sliku, Latinicu, oporbene tiskovine koje su bile ispod svake razine dobroga ukusa (Feral Tribune, Nacional, ) pa je jasno da o autokratskoj vladavini nema govora.
Tuđman je najzaslužniji što je Hrvatska stekla svoju neovisnost jer je uspio prekinuti “hrvatsku šutnju”, ujediniti domoljubne Hrvate i mudrim vodstvom obnoviti hrvatsku državu. To mu neprijatelji Hrvata i hrvatske države ne mogu nikako oprostiti pa lažu, podmeću, prešućuju i pokazuju svoju bijedu.
Poznati Tuđmanov govor nakon primanja Hrvatske u Ujedinjene narode na Trgu bana Josipa Jelačića (1992.), upamćen je po rečenici:”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!”
Povijest će, nakon vremenskoga odmaka, dati konačnu ocjenu o djelu dr. Franje Tuđmana. Današnji “povjesničari” pišu osvrte temeljem dnevno političkih potreba, želja svojih nalogodavaca i ideološkoga usmjerenja pa ih ne treba shvaćati ozbiljno. Ti njihovi uradci su smeće, a ne povijest. Prešućivanjem događaja, dokumenata i okolnosti u kojima su nastali glavna je karakteristika njihovih “povijesnih” piskaranja. Takozvani povjesničari ponavljaju izlizane izmišljotine bez dokumenata i činjenica. Ima dovoljno dokumenata iz kojih je razvidno da je njihova povijest smeće.
Henry Kissinger je sve rekao: “Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi za života nećete dočekati pravilno tumačenje Vaših zasluga za narod. To će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.”
Izvori: Hrvatska enciklopedija, (LZMK), Opća i nacionalna enciklopedija, Davor Marijan, Ivo Lučić, Ante Nazor i drugi.
Dr. Marko Jukić
