DOMOVINSKI RAT: Operacija Miljevci, 21. – 22. lipnja 1992.
Slika 1. „Miljevačka oluja“ (Wikipedia)
Na okupiranome području Miljevačkog platoa (na Miljevačkom platou su isključivo živjeli Hrvati) okupator je maltretirao preostalo stanovništvo, minirao i palio domove Miljevčana. Također su s okupiranoga područja vršeni topnički napadi na Šibenik i Skradin.
Akciji „Miljevačka oluja“ prethodila je akcija oslobađanja Nos Kalike (02. ožujka 1992.) koju je izvela 2. satnija 4. bojne 113. brigade HV-a. Ta akcija je omogućila sljedeće akcije HV-a. Nakon akcije Nos Kalika agresor je ubio četvoro Miljevčana, dvadesetak ih je odveo u Kninski zatvor te uništavao domove Miljevčana pa je stanje postalo neizdržljivo. To je bio glavni povod za akciju „Miljevačka oluja“.
Operacija je pripremljena u tajnosti i izvedena u jednom danu. Munjevitom akcijom Hrvatska vojska oslobodila je Miljevački plato (7 sela, oko 150 km2) u općini Drniš. Glavne snage za napad činile su dijelovi 113. brigada i dijelovi 142 brigade, ukupno 520 vojnika.
Zapovjednik akcije bio je zapovjednik 4. bojne 113. brigade HV-a pukovnik Kruno Mazalin, a zapovijed za izvođenje akcije potpisao je zapovjednik 142. brigade pukovnik Luka Vujić.
Napad je počeo iz tri smjera, bez topničke pripreme, s ciljem da se iznenadi neprijatelj što je uspjelo. Neprijatelj je krenuo tenkovima iz vojarne Trbounje, ali nakon što je uništen prvi tenk, ostali su se vratili u vojarnu. Borbe su trajale cijeli dan 21. lipnja do jutra 22. lipnja 1992. godine.
Agresoru su naneseni znatni gubitci u ljudstvu i tehnici: 40 poginulih, uništena 3 tenka, 2 oklopna transportere, 4 kamiona, zarobljeno 18 vojnika, 1 tenk, 2 oklopna transportera, 6 haubica 150 mm, 17 motornih vozila, 4 topa ZIS-a, 2 minobacača 120 mm, 5 netrzajnih topova, 2 OULK 9 K11 i veća količina streljiva.
U akciji je poginulo 6 boraca, a 2 borca su umrla od posljedica ranjavanja: Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Ante Škopljanac i Halid Kopić.
Zbog složene političke situacije zatraženo je od hrvatskih vlasti da se hrvatske snage povuku što je zapovjednik akcije odbio, a kasnije je izjavio: “Bili smo svjesni da bi u slučaju povlačenja stradanja bila još veća, pa je 23. lipnja došlo do protuudara Torbičinih vojnika. Uspjeli smo zadržati oslobođeni teritorij, a onda su počeli pregovori o predaji tijela neprijateljskih vojnika.”
Nakon odbijanja povlačenja hrvatskih snaga uslijedio je protuudar srpskih snaga, 23. lipnja 1992., koji je uspješno odbijen. Nakon toga slijedili su topnički napadi agresora po dalmatinskom gradovima.
Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je Rezoluciju 762 kojom je osuđena akcija i zatraženo povlačenje na početne položaje. Hrvatska vojska se nije povukla već je branila oslobođeni prostor. Akcija je olakšala izvođenje VRO „Oluja“. Političke okolnosti (Sarajevsko primirje, mandat UNPROFOR-a) bile su složene pa se postavljalo pitanje legitimiteta akcije.
Ivan Bačić je zapisao („Miljevci u Domovinskom ratu“ i „Miljevačka oluja“):
„Žalosno je što „Miljevačka oluja“ nikad nije priznata kao legitimna operacija HV-a od strane državnog i vojnog vrha, tako da su njeni izvršitelji umjesto pohvala za tako briljantno izvedenu operaciju ustvari kažnjeni. Operacija je izvedena na ograničenom prostoru, s ograničenim snagama, protiv jakog neprijatelja na najosjetljivijem prostoru na pravcu Šibenik-Drniš-Knin. Takav položaj HV-a na tom dijelu fronta bitno je doprinijelo odličnoj vojno-taktičkoj situaciji za početak Oluje. Možemo samo zamisliti kako bi u Oluji HV izvršila proboj na tom dijelu fronta da je prethodno morala savlađivati rijeke Čikolu i Krku. Koliko su vojni analitičari cijenili”Miljevačku oluju” može se vidjeti iz izjave šefa promatračke misije UN-a, generala Morion-a. “Operacija je planirano izvedena na najvišoj profesionalnoj razini i predložit ćemo je kao primjer za izobrazbu u vojnim akademijama.”
Nakon „Miljevačke oluje“ dio Miljevčana vratio se iz progonstva u razrušene domove svojim svakodnevnim poslovima. Mnogi donatori i Caritas Šibenske biskupije pomogli su taj povratak.
Dr. Marko Jukić
