TwitterFacebookPinterestGoogle+

DUHOVNA MISAO : Don Mladen Parlov – Peta nedjelja kroz godinu

  • Written by:

 

U misnom evanđelju čuli smo nastavak Gospodinova Govora na gori. Sv. Matej nas izvještava kako se Gospodin poslužio trima slikama kako bi označio položaj svojih sljedbenika u ovome svijetu: oni su sol zemlje, svjetlo svijeta i grad na gori. Te tri slike možemo tumačiti u crkvenom smislu, odnosno kroz njih možemo razmatrati odnos Crkve prema svijetu, ali isto tako ih možemo tumačiti u užem, osobnom smislu, odnosno o mjestu pojedinog kršćanina u svijetu u kojemu živi. Pokušajmo ih kratko protumačiti pod oba vida.

Crkva živi u svijetu te dijeli probleme koji su vlastiti današnjem čovjeku. Pozvana je biti solidarna s ljudima kojima je upućena. Drugi vatikanski koncil naglašava da je zadaća Crkve u suvremenom svijetu dvostruka: s jedne strane mora se posvetiti evangelizaciji i posvećivanju ljudi, a s druge cilj je Crkve usavršavanje vremenitog reda evanđeoskim duhom (usp. AA 5). Drugim riječima, poput svoga Utemeljitelja i Gospodina Crkva je pozvana utjeloviti se u duboko u stvarnosti ovoga svijeta te ih preobražene privoditi njihovu cilju, a cilj je uskrsli i proslavljeni Krist. Ovo dvostruko poslanje je dio zvanja svih članova Crkve te je to u biti istinski apostolat. Drugi vatikanski koncil, u dekretu o poslanju laika u svijetu, veli da se Crkva rodila zato da šireći posvuda na zemlji kraljevstvo Kristovo na slavu Boga Oca, sve ljude učini dionicima spasonosnog otkupljenja, i da se po njima sav svijet doista upravi ka Kristu. Svaka djelatnost mističnog Tijela usmjerena prema tom cilju zove se apostolat, koji Crkva vrši svim svojim udovima, dakako na različite načine; kršćanski je naime poziv po svojoj naravi također i poziv na apostolat (AA 2). Drugim riječima, Crkva, Majka i Učiteljica, treba pomoći svojoj djeci da otkriju svoje zvanje i poslanje u ovome svijetu, svjesni cjelokupne stvarnosti u kojoj žive i u koju su po Božjoj volji postavljeni kao kvasac i svjetlo. Crkva je, poput svoga Utemeljitelja, pozvana na sebe preuzeti rizik utjelovljenja u stvarnosti ovoga svijeta.

Crkva i suvremeni svijet nisu tuđi jedno drugome. Naprotiv, međusobno su povezani u jedincatu stvarnost. Crkva, uči Koncil, hoda zajedno s čitavim čovječanstvom i sa svijetom proživljava istu zemaljsku sudbinu; ona je kao kvasac i takoreći duša ljudskog društva, koje ima da se u Kristu obnovi i preobrazi u Božju obitelj (GS 40). Crkva, sakrament spasenja, je tu poradi svijeta kao što je i svijet poradi Crkve, makar iz drugih razloga. U Crkvi valja razlikovati dva vida; prvi koji promatra Crkvu kao sakrament spasenja svijeta i drugi koji u Crkvi gleda početak kraljevstva Božjega. Kao sakrament spasenja Crkva je posve za svijet, ona je instrument novog stvaranja. Kao početak, prvina kraljevstva Božjega Crkva je cilj i svrha svijeta. Svijet je za Crkvu, prema Crkvi usmjeren, ukoliko je ona početak novog stvaranja. Pod oba navedena vida može se reći da je Crkva konačno zvanje ovoga svijeta; u Crkvi se ostvaruje Božji poziv te se u njoj nalazi početak ostvarenja konačnog smisla ljudske povijesti. Crkva kad sama pomaže svijet i kad od njega mnogo prima teži jedino za tim da dođe kraljevstvo Božje i da se ostvari spasenje svega ljudskog roda (GS 45). Drugim riječima, ona teži sve ljude privući Kristu jer je on cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskog roda, radost svih srdaca i punina njihovih želja (GS 45). Crkva, po primjeru svoga Utemeljitelja, postaje zvanje svijeta. No, ona će to biti ukoliko ostane vjeran svome izvornom zvanju i poslanju, a to je da bude sol zemlje, svjetlo svijeta. Tada je ona ujedno i grad na gori.

Ovo što smo rekli o Crkvi može se primijeniti i na pojedine kršćane. Biti sol zemlje u biti znači dati smisao i značenje ne samo vlastitom životu, nego vlastitim primjerom posvjedočiti da u svemu postoji duboki smisao, da svijet i život u svijetu nisu igra slučaja, tragična pogrješka prirode, nego da sve po dubokom smislu upisanom u srce svega što postoji teži prema svome cilju, a to je Isus Krist, Početak i Dovršetak svega stvorenoga. Kršćani su svjetlo svijeta, ali samo u mjeri u kojoj su obasjani istinskim svjetlom, Isusom Kristom. Svjetlo nije poradi sebe nego poradi drugih. Kršćansko svjedočanstvo treba biti poruka svjetla svijetu svih naraštaja. Poruka svjetla je ujedno i poruka radosti, mira i zajedništva. Valja nam ne zaboraviti da Isus spomenute riječi govori učenicima dok gleda u njih i oni u njega. Kršćani postaju sol zemlje i svjetlo svijeta jedino dok su im oči usmjerene na Isusa, dok dopuštaju Isusu da ih promatra. Njime obasjani postaju svjetlila u ovome svijetu.

Zaključimo ovo razmišljanje kratkim tekstom iz Pisma Diogenetu, spisa koji je nastao krajem 2. st. od nepoznatog autora. On veli da se kršćani ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobit život… Žive u vlastitoj domovini, ali kao tuđinci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina… U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone… Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince… Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji. Da kažem jednostavno: što je duša tijelu, to su kršćani u svijetu… Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći. I nas je Gospodin Bog postavio na položaj s kojega nam nije dopušteno pobjeći. A postavio nas je tu gdje jesmo, gdje živimo i radimo kao sol zemlje i svjetlo svijeta. Nadati nam se je da će naša djela biti takva da drugi, vidjevši ih, iskažu slavu našem nebeskom Ocu.

Don Mladen Parlov

Komentari