Domovinski rat: Srpski zločini u Širokoj Kuli
Srbi su 13. listopada 1991. godine počinili zločin u Širokoj Kuli kod Gospića. Široka Kula nalazi se 11 km od Gospića i 3 km od Ličkog Osika. Samo trećinu stanovništva činili su Hrvati pa nisu mogli nikoga ugrožavati. Poteškoće za hrvatsko stanovništvo započele su (kao i u mnogim drugim mjestima) nakon provedenih izbora u svibnju 1990. JNA je Srbima podijelila automatsko i poluautomatsko oružje pa su počele mnogobrojne provokacije. Provokacijama se željelo zaplašiti hrvatsko stanovništvo, a temeljni cilj bio je stvaranje etnički čistog prostora (stvaranje etnički čiste Velike Srbije). Srbi su provocirali, strašili hrvatsko stanovništvo, ali nisu dopustili iseljavanje. Ograničili su im kretanje na 300 metara od doma i držali ih kao taoce s krajnjim ciljem da ih ubiju ili protjeraju.
U podrumu Doma kulture u Ličkom Osiku nalazio se zatvor, „Stanica Martićeve milicije“, gdje su bili zatočeni i mučeni Hrvati.
Mučenici iz Široke Kule: Ivica Nikšić (17), Petar Nikšić (49), Joso Nikšić (35), Anka Orešković (56), Ante Orešković (54), Ante Nikšić (54); iz Urije – Ivan Perković (58); iz Ostrvice – Lucija Jukić (55), Josip Jukić (47) i drugi. Posmrtni ostatci navedenih žrtava pronađeni su u jami Golubnjača II, osim Anke i Ante Oreškovića koji se još uvijek vode nestalima.
Pokolj Hrvata u Širokoj Kuli izvršili su maskirani lokalni Srbi (pobunjenici/četnici) 13. listopada 1991. godine kada su ubili 8 Hrvata, a sljedećih dana još 33 osobe. U Širokoj Kuli i okolnim selima ubijeno je 30 Hrvata i 4 Srbina, a u selu Bukovcu ubijeno je 7 Hrvata. Žrtve su prije pokolja mučili, vukli ih konjima po mjesnim puteljcima, brojne su ljude spalili, kao i sve hrvatske kuće.
Maskirani lokalni Srbi prisilno su zatvorili 13. listopada 1991. mjesne Hrvate u dvije kuće (kojima su vlasnici bili Hrvati) te ih potom zapalili (granatama, tromblonima). Najmlađa žrtva bila je Verica Nikšić koja je imala samo 13 godina. Ubijen je 17-godišnji dječak Ivica Nikšić i njegova obitelj, ukupno pet članova! Ostatci žrtava toga zločina pronađeni su u okolnim jamama, ponajviše u Golubnjači I. i II. Ostatci 16 osoba još nisu pronađeni.
Kada se piše o zločinima, o ubojstvu Verice Nikšić i njene obitelji, rijetko se piše u hrvatskim tiskovinama i elektronskim medijima (mainstream medijima) jer su je ubili Srbi. O ubojstvu Aleksandre Zec napisano je mnogo; svake godine se priča obnavlja i proširuje lažima. Autori tih natpisa zaborave navesti kako je obitelji isplaćena odšteta od 1,500.000 kuna. Koliko je poznato obitelj Nikšić nije dobila odštetu! Tako to radi takozvano neovisno novinarstvo u Hrvatskoj.
“Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mainstream medijima možete čitati samo o Aleksandri Zec koja je jednako kao i Verica bila mala djevojčica, ni po čemu drukčija od Verice, no ipak s malom razlikom, ali lešinarima strahovitom razlikom, naime Aleksandri je tata Srbin pa samim tim mainstream medijima i Documenti Vesne Teršelić vrijedi daleko više, pa tako upit na stranicama Documente “Aleksandra Zec” ima 17 rezultata pretrage, a na upit “Verica Nikšić” 0, nula, ništa, muk, nema postojanja, nebitno, djeca Hrvata nisu ljudi i nisu žrtve. Krvavi su kriteriji u Documenti.”
U nedjelju 13. listopada 1991. godine devetnaest mještana nalazilo se u dva podruma obiteljskih kuća Orešković. Oko 14.00 sati zločinci su u prvom podrumu ubili 8 mještana: Katu Orešković (59), Milana Oreškovića (61), Maru Orešković (80), Nikolu Oreškovića (54), Anku Orešković (46), Anu Orešković (61), Vericu Nikšić (13), Mandu Nikšić (51). Njihova tijela ostavljaju u zapaljenoj kući i štali. Ana Orešković, Nikola i Anka Orešković pokopani su 1996. godine. Ostale žrtve nemaju ni danas svoga groba.
Iz drugog podruma Hrvati se spašavaju bijegom izvan sela, skrivaju se u živici i tijekom noći (za velikoga nevremena) bježe u Perušić. Sljedećih dana ubijene su još 33 osobe. Neki starci su zaklani u kućama koje su nakon toga opljačkane i zapaljene.
Spomenik „Portal hrvatske povijesti“
U spomen na žrtve srpskog terora (34 civilne žrtve iz Domovinskoga rata; starije osobe i djecu) te na 164 žrtve iz Drugoga svjetskog rata s područja Široke Kule podignut je spomenik “Portal hrvatske povijesti”, rad akademskog kipara Petra Dolića.
Za počinjene zločine nad Hrvatima nitko nije odgovarao jer su Srbi koji su izvršili zločin (njih sedam je bilo optuženo i osuđeno u odsutnosti) bili nedostupni hrvatskom pravosuđu. Oni koji su bili osuđeni u odsutnosti naknadno su oslobođeni svake odgovornosti.
U listopadu 1991. godine, zbog sumnje da surađuju s hrvatskom stranom „martićevci“ su zatvorili, mučili i ubili peteročlanu srpsku obitelj Rakić: Mane Rakić (58), Luja Rakić (48), Radmila Rakić (28), Milovan Rakić (29) i Dragan Rakić (23). Svi se vode nestalima.
Zbog pokolja srpske obitelji Rakić (5 osoba) u Beogradu je 2013. godine Čedo Budisavljević osuđen na 13 godina zatvora, Mirko Malinović i Milan Bogunović na po 12 godina, a Bogdan Grujičić na osam godina zatvora. Dakle, osuđeni su zbog ubojstva srpske obitelji Rakić. Za zločine nad Hrvatima nisu odgovarali. Treba navesti žalosnu činjenicu da je sud u Srbiji osudio zločince koje je sud u Hrvatskoj amnestirao i oslobodio (2001. godine)!
Zbog ubojstva stotina Hrvata nitko nije odgovarao! Na ratni zločin u Širokoj Kuli ne može se primijeniti Zakon o oprostu; to je gnjusni ratni zločin!
Poznati dezinformator, četnik Savo Štrbac (bivši ministar u vladi pobunjenih Srba), imena je članova mučki ubijene (od strane Srba) srpske obitelji i njihove majke Hrvatice, stavio na svoj „popis Srba koje su ubile hrvatske snage“.
Ubojice (lokalni Srbi, susjedi ubijenih) iz Široke Kule su tijela žrtava poredali pored ceste i zvali „sladoledare“ (promatrače UN-a) te tvrdili da su ubijeni Srbi. Ubijeni su bespomoćni stanovnici poodmakle životne dobi i djeca! Najmlađa žrtva strašnog zločina u Širokoj Kuli bila je Verica Nikšić; imala je 13 godina. Najstarija žrtva, Ivan Orešković, imao je 96 godina.
Jedan od mnogobrojnih nekažnjenih srpskih zločina u Republici Hrvatskoj!
Foto: Maxporta, likaplus
Dr. Marko Jukić
