Domovinski rat: Srpski zločin u Karancu

Srbi su okupirali baranjsko mjesto Karanac i 17. listopada 1991. godine počinili ratni zločin. Bez razloga i povoda ubili su civile Vinka Čička (50 godina) i njegova tri sina: Matu (23 g.), Antu (25. g.) i Ivana (27. g.). Žrtve su nakon mučenja u policijskoj postaji odveli na farmu Sudaraš, blizu Belog Manastira, i tamo ih ubili.

Tek 27. studenoga 1991. Srbi su vratili obitelji iznakažena tijela ubijenih. Zabranili su otvaranje lijesova jer su žrtve bile unakažene. U Karancu su četnici kasnije pobili još dvanaest Hrvata civila.

Hrvatske vlasti službeno nisu podnijele čak ni tužbu za počinjeni zločin, a istražni postupak  pokrenule su tek 2000., i to nakon privatne tužbe koju je podigao član obitelji. Za ovaj zločin nije do danas odgovarao nitko, premda se znaju imena i prezimena osoba koje su utemeljeno  osumnjičene za ovaj ratni zločin.

A njihov sumještanin, tada 35-godišnji Slobodan Strigić, zvani Slobo, nakon »dobro obavljenog posla« zajedno se s 41-godišnjacima – Brankom Hrnjakom iz Jagodnjaka i Zoranom Vukšićem Žućom iz Belog Manastira te 32-godišnjim Zoranom Mađarcem iz Vukovara – zadovoljno opuštao ispijajući čaše. Dobili su čak i pohvale od Radovana Radovanovića, zamjenika tzv. srpskog Štaba teritorijalne obrane Karanac i jednoga od glavnih četnika u Belom Manastiru Boška Đurkovića koji je, kako svjedoče Hrvati u Karancu, jednom prigodom izjavio da ga »ni četrdeset hrvatskih glava ne može zadovoljiti jer je to premalen broj«. U morbidnu se četničku matematiku uklopilo i dvanaest nevino ubijenih Hrvata iz Karanca, od kojih je Marica Antić pod okriljem noći ubijena na pragu vlastite kuće. Čičkove su najprije odveli u policijsku postaju u Beli Manastir, a potom već istoga dana na unaprijed pripremljeno stratište, udaljeno od javnosti i zaštićeno od pogleda nepotrebnih svjedoka. Zato se, dakako, može samo predmnijevati koje su bile posljednje riječi, osjećaji i misli oca Vinka i njegove tri uzdanice.

Naime, i ovaj slučaj, kao i ubojstvo stare majke i tri sina u Perušiću,  izmaknuo je iz ruku hrvatskoga pravosuđa premda se zločin dogodio u Hrvatskoj. Presudom Višeg suda u Beogradu od 19. lipnja 2012. godine prvooptuženi Vukšić osuđen je na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, Slobodan Strigić na 10, Branko Hrnjak na 5, a Velimir Bertić na kaznu od jedne godine i šest mjeseci zatvora.

No, u lipnju 2013. Apelacijski sud ukinuo je prvostupanjsku presudu u odnosu na optužene Zorana Vukšića, Slobodana Strigića i Branka Hrnjaka i oni su oslobođeni. Potvrđena je presuda samo Velimiru Bertiću koji je pravomoćno osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora!

Tako slučajevi masovnih ubojstava Hrvata u Srbiji postaju predmetom poruge prema žrtvama, a DORH i država Hrvatska ništa ne čine da ti slučajevi budu predani pod hrvatsku jurisdikciju.

Izvori: Tomislav Vuković – Glas Koncila Zaboravljene hrvatske žrtve: Karanac, Beli Manastir. Zlatko Pinter (kamenjar.com)

Dr. Marko Jukić

Skip to content