U novinskim i portalskim kolumnama još se povlače priče o ovogodišnjem Danu pobjede i razvlače u intervjuima četnici poput Đakule koji je ispričao svoju verziju srpske agresije po kojoj je Pupovac izručio Srbe Miloševiću. Đakula je u svemu tome bio, kaže, samo trska na vjetru koju su htjeli pokositi i Srbi i Hrvati. Jest da je bio četnički vođa u zapadnoj Slavoniji, ali protiv svoje volje i uvjerenja. Da se čovjek rasplače i upita “Što smo mu to učinili?”.

Izdajnička hrvatska politička elita koja bez podilaženja Srbima jednostavno ne može živjeti, priprema treći prst na već podignutoj ruci te četničkom vojvodi Nikoliću i podivljalom Dodiku svjesno pridodaje Đakulu koji se otvoreno divi novom srbijanskom voždu. Svjestan svoje delikatne situacije, Nikolić za sada prepušta novo ujedinjenje Srba Miloradu Dodiku koji poziva na okup (“od Crne Gore do Hrvatske”) za sada na znanstveno-teorijskoj osnovi, a u mogućem povoljnom trenutku i na svim drugim osnovama. Novomemorandumski temelj ionako već postoji, samo će biti razrađen. Ukoliko ubrzo na vlast u Hrvatskoj ne dođe snaga kojoj će i Nikolić i Dodig i Đakula i Pupovac biti irelevantne osobe čije će drskosti trenutačno sankcionirati na vanjskopolitičkom i unutarnjem planu, ova hrvatska država postat će talac a zatim i plijen.

Panika u Haagu

Do večeri onoga dana u kolovozu kada je tužiteljstvo Haaškoga suda trebalo predati odgovor na pitanje Žalbenoga vijeća, u Haagu je vladala neviđena panika. Zvonili su telefoni na linijama prema Londonu, Beogradu, Moskvi i Washingtonu, neki su bivši pušači opet propušili, a tekst odgovora nikako da bude usklađen ni njegov sadržaj učinjen smislenim. Kada je napokon sročen i predan u zadnjim minutama zadanoga roka – svi su se u Tribunalu uhvatili za glavu, a stručnjaci za međunarodno kazneno pravo ponešto uživali jer su se potvrdili njihovi zaključci o velikoj sramoti koju taj sud nanosi suvremenoj civilizaciji a ne samo međunarodnom pravu.

Tako je vrući krumpir prebačen Žalbenom vijeću koje očito odustaje od zajedničkog zločinačkog pothvata u slučaju Gotovina-Markač, ali bi sada trebalo odlučiti o žalbi na presudu u kojoj je glavni crimen hrvatskih vojskovođa – zapovjedna odgovornost. No kako odlučiti

o žalbi kada postupak “po zapovjednoj odgovornosti” uopće nije proveden? Tu će trebati doista salomonsko rješenje, osim ako se stvari ne vrate na početak, što bi hrvatskim generalima donijelo još mnoge godine ionako neljudski dugoga “pritvora”. Očekujem ipak da će Tribunal napraviti salto mortale – ovaj put na korist hrabrih hrvatskih generala. U svoju korist više ništa ne može učiniti jer se odavno našao na putu najtežeg pravnog zločina u suvremenoj povijesti.

S tim su svezi: snimljen je dokumentarni film o Haagu, Gotovini i Markaču u kojem se pojavljuje i dr. Robin Harris. Podsjećam samo da smo dr. Milan Vuković i ja pozvali toga poštenog Engleza i poštenog povjesničara u Zagreb već 2006. godine i da je na tribini HKV-a govorio i mnogo žešće nego u spomenutom filmu. Govorim to zato jer se nekako zaboravlja koliko je Hrvatsko kulturno vijeće učinilo za Gotovinu i Markača ali i druge hrvatske uznike, te sažetke najboljega od najboljeg izrečenog na nizu stručno-znanstvenih skupova plasiralo u svijet na engleskom jeziku.

I još nešto: u jeseni prošle godine posjetio sam Darija Kordića u Grazu (i o tome pisao na stranicama HKV-a). Koliko sam razumio, dvije trećine drakonske kazne za nepostojeći zločin trebale su mu iscuriti u proljeće ove godine. Što se događa? Je li Kordić prepušten haaškoj “subjektivnoj ocjeni” koja može prolongirati uzništvo – do kada? I zašto to ne zanima hrvatske medije? Imaju li političku preporuku da o tome šute?

Dvije kazališne agresije

U tijeku je agresija na dvije ženske osobe iz hrvatskoga kazališnog života. Napad na intendanticu zagrebačkoga HNK traje već mjesecima, ali se udovica u srpskoj agresiji ubijenoga snimatelja Gordana Lederera drži baš čvrsto i brani braniteljski odlučno. Štoviše, Ana Lederer s vremena na vrijeme prelazi u navalu, govoreći točno da ju anarhoidna ministrica kulture medijski zlostavlja.

Radi se naravno o koalicijskom političkom pritisku, a ne o dobrim ili lošim kazališnim programima. Stranka kojoj je prepuštena hrvatska kultura (HNS sa tri ili četiri posto potpore građana) napravila je odmah po dolasku na suvlast s SDP-om svoju križaljku u kojoj se Ana Lederer trebala naći pod vodoravno zajedno s tadanjom ravnateljicom Klovićevih dvora i ostalim nesretnicama i nesretnicima koji ne ustaju na lijevu nogu nego su uglavnom politički neutralni – a takve ne ćemo, kažu jurišnici ove vlasti. Ana Lederer očito nije od onih kojima se ministrica Zlatar usudi doći u ured i reći im da se tornjaju, pa nakon tri (ili koliko) poništenih natječaja i dalje imamo zanimljivu situaciju u kojoj se Ana javlja i nadalje te možda izdrži do izvanrednih parlamentarnih izbora.

Medijski se zlostavlja i drugu jednu damu, dotično Anju Šovagović. Iz kazališnih rubrika ta je sjajna hrvatska glumica dekretom pristiglim iz Ideološke komisije CK SDPHNS premještena u političke te je nađen i dežurni plaćeni ubojica – po receptu iz doba totalitarizma. Recept kaže da se osobi koju napadaš u ime Partije prvo mora malo srozati ugled da bi narod pomislio kako je do sada bio u zabludi držeći Anju odličnom glumicom, a zatim poentirati rekvizitom iz crvene škrinje, prokazujući osobu kao desničarku i štoviše pjevačicu užasne pjesme “Lili Marleen” i to na – hrvatskom. Rečeni plaćeni ubojica vjerojatno i ne zna riječi te pjesme ni na njemačkom ni na hrvatskom, a ako i znade podlo računa na neznanje publike, što je u doba interneta pomalo infantilno.

Tisuću je puta već ponovljeno da su taj čeznutljivi ljubavni šlager pjevali vojnici na svim stranama, kao što nije nepoznato ni to da su ju 45 godina poslije Drugoga svjetskog rata pjevale u hrvatskom prijevodu hrvatske glumice, među njima i Anja. Pjevale su ju hrvatskim braniteljima. Zanimljivo je da se nezavisno od te glumačko-pjevačke skupine ili u vezi koju nisam do kraja pratio – “Lili Marleen” vrtjela (gotovo) kao neslužbena himna Satnije hrvatskih umjetnika kojoj sam imao čast biti jednim od utemeljitelja i dozapovjednikom. A sada netko izvlači Lili da bi “denuncirao” Anju, čiji je crimen što je preuzela resor kulture u HDZ-ovoj Vladi u sjeni. Posve po uzoru na obračune sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

U zaključku: Ana i Anja, ne dajte se. Osim toga, obje pišete bolje od plaćenih ubojica, i puno bolje od ministrice Zlatar. Pa čekam dobre tekstove.

Pljesak u Sinju

Najveći pljesak u Sinju dobio je navodno turski veleposlanik koji je smjestio čuvenu bitku u daleku prošlost bez naboja. Otomansko carstvo odavno ne postoji, Turska je moderna država čije su granice daleko od Hrvatske, i tako dalje. Je li baš tako? Sadašnja Turska proglasila se sponzorom FBiH i tamošnji muslimani (bošnjaci) se naslanjaju na nju kao i drugi etnitet na Srbiju. Kao: Srbi imaju Beograd, Hrvati Zagreb a mi Ankaru, što nije točno jer Hrvati nemaju nikoga i tuku se sami protiv “saveznoga” i federacijskog zuluma. Taj federacijski s prilično snažnim islamističkim zanosom navaljuje na Hrvate kao Turci na Sinj, a samo onaj tko je zadnjih godina bio u uglavnom “čistim” muslimanskim sredinama godina pojmiti koliko su Turska i njezin utjecaj snažni. I sve se to događa vrlo blizu Sinja, pa za realpolitičara sinjska Alka i nije posve folklorna predstava. Glede moderne države Turske: u zadnje je vrijeme nekoliko turskih slobodarka (aktivistica) zatražilo azil u Hrvatskoj i ispričalo kako se zabavljaju u turskim zatvorima, posebno ako se bave politikom i štošta zamjeraju vlastima.

I tako (da ne govorim o više-manje poznatim podatcima o genocidu nad Armencima), ništa se doista nije promijenilo, pa ni hrvatska dobroćudnost, neznanje i sklonost zaboravu. A ni Demirela više nema.

Veliki brodolomi jezika

Najavljuje se serija “Veliki brodolomi Jadrana”. Koliko znam, Jadran nikada nije doživio brodolom, osim ako nije potonuo brod toga imena. Ali je brodolom doživjelo naše nastojanje da izađemo iz genitiva koji nije krasio samo politički jezik u doba jugokomunizma nego i kvario hrvatski jezik u svim područjima, pa tako i danas. Ministar V. Ostojić u pravilu govorio “turizmu Hrvatske”, a neki drugi o “narodu Like” itd. Da bude u skladu sa sobom, isti Ostojić govori o poreskoj a ne poreznoj politici, u tiskovinama vidim da pjevači izlaze na stage, na plakatima povoljni sale, balkanske konstrukcije (dotično srpske) kao “lagali su nas” koče se u naslovima novina, a u dnevnom tisku “izvještač” pokušava istisnuti izvjestitelja i to u rubrici novinarke koja piše o novinama i novinarima (“Večernji list!”). Hrvatski jezikDoista je vrijeme da ne samo hrvatski jezikoslovci nego svi koji vole i poštuju hrvatski jezik – udare šakom o stol i usprotive se tendencioznom zagađivanju. Za početak, u natječajne uvjete za sva visokorangirana mjesta treba staviti: poznavanje najmanje jednoga stranog jezika i poznavanje hrvatskoga jezikaDoista je vrijeme da ne samo hrvatski jezikoslovci nego svi koji vole i poštuju hrvatski jezik – udare šakom o stol i usprotive se tendencioznom zagađivanju. Za početak, u natječajne uvjete za sva visokorangirana mjesta treba staviti: poznavanje najmanje jednoga stranog jezika i poznavanje hrvatskoga jezika.

Milanović pronašao profesiju

Predsjednik Vlade, političar i “državnik” ( kako si tepa) sedam je mjeseci pokazivao izraziti diletantizam u svim područjima, pa se narod počeo pitati u čemu je taj čovjek uopće profesionalac. Odgovor je stigao s Hvara, gdje premijer od jutra do mraka vozi bicikl. Ide mu odlično, vozi gotovo profesionalno – javljaju mediji. Pa eto dakle Milanović nije potpuno izgubljeni slučaj. Neka ostane na Hvaru do izvanrednih izbora. Biciklom ne može ni na cesti napraviti veću štetu.

Teletekst ili dalekovidnički pisani sažetak

Ispričavam se na hrvatskom prijevodu riječi “teletekst” ali nisam mogao odoljeti. Već dugo zaboravljam reći nešto o teletekstovima na našim (uvjetno rečeno) postajama koje se prostiru nacionalnim teritorijem i govore hrvatski.

Teletekst nije zanemariv oblik priopćavanja jer su ljudi uvijek u žurbi. Što im daje HTV? Svijetla slova na tamnoj pozadini ubitačna su za oči onoga (najvećeg) dijela publike koji nema oči sokolove. Uz to, tekstovi su preopširni, prave male priče koje bi se mogle smanjiti na bitnu informaciju. Teletekst RTL-a s tamnim slovima na svijetloj pozadini vizualno igra mnogo bolje,a i tekstovi su kraći, ponekad i zagonetno lapidarni – uz bljeskove površnoga humora. Najgori teletekst svakako ima Nova TV, kao da joj nije stalo. Eto, možda pomogne…

Hrvoje Hitrec/HKV

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save