A ono drugo će biti još jednostavnije. Ubiti nekoga za ta bijedna stvorenja je strašan zločin, međutim ubiti nekoga znači ubiti čovjeka. A što ako im kažemo da ubijajući ne ubijaju čovjeka. Ako kažemo da ubijaju nešto drugo, nešto što nije čovjek. Naravno da treba ići postupno pa kazati da čovjek primjerice nije ono što još nije rođeno ili ono što još ne govori ili, pak, ono što nije odraslo. Kasnije možemo kazati da čovjek nije ono što nema zdrave ruke, noge ili glavu, ili nešto treće. Na koncu, ako sve dobro pripremimo moći ćemo tvrditi da čovjek nije ono što ne misli kao mi, odnosno ono što nas ne podržava.

Sedamnaesto poglavlje

Aretus i Jonas su utrčali u dvoranu s vratima. Otvore treća vrata i uđu u jedan dugačak hodnik koji je sa svih strana bio obložen crvenim kamenim pločama. Trčali su niz hodnik, a ispod ploča koje su sad izgledale prozirne, kao da je tekao crveni potok ili nekakva crvenkasta maglica. Isto su vidjeli iza ploča na zidovima i stropu pa su imali osjećaj da cijelo vrijeme stoje na mjestu. Stali su. Stane i potok. Nastave polako, a gibanje ispod ploča krene istom brzinom. Nisu znali što da rade, jer im se činilo da su stalno na istom mjestu.

– Što ćemo?- upita Jonas.

– Ti odluči – odgovori mu Aretus.

– Idemo dalje – odlučno dobaci mladić.

Hodali su toliko dugo da su više puta gubili nadu da će negdje stići. No, Jonas je osjećao da su na pravom putu i zato je bio uporan.

– Ovo je pravi put, ovo je pravi put – ponavljao je – makar nigdje ne stigli, na pravom smo putu.

Konačno se pred njima ukaza jedna velika neugledna spilja dobro osvijetljena bakljama. Bila je prilično suha i odisala nekom čudnom svježinom. Prijatelji se odmah osjetiše bolje. Sve dosad su bili okruženi nekakvom negativnom energijom, počevši od onog groznog ambijenta vani preko još goreg u ruševinama, pa sve do čudovišnih neprijatelja na koje su nailazili. Kud god krenuli, uvijek je bilo gore od goreg. Ovdje su napokon osjetili pozitivan zaokret.

– Odjednom se osjećam puno bolje – Jonas začuje Aretusa.

– Da, ovdje se nešto nalazi. Gledaj tamo!- pokaže točno na sredinu spilje.

Aretus je gledao, ali ništa nije vidio.

– Vidiš li onaj sanduk?

– Ne vidim ništa – prozbori nezadovoljni Aretus. Već mu je bilo dosta svega, a posebno ove igre skrivača.

Jonas polako priđe sanduku kojem je očito samo on mogao pristupiti. Bio je jako oprezan ne znajući što se može dogoditi. Pruži ruku naprijed i osjeti kako se Aretus naglo okreće. Pogleda ga. Vrtio se oko sebe gledajući na sve strane.

– Netko je tu. Osjećam to.

Jonas pogleda naokolo no ne vidje ništa. Aretus je izvukao mač čvrsto ga stišćući.
Za to vrijeme mladić dotače sanduk i u taj čas ga ugleda i Aretus. U istom trenu okruži ih dvadesetak čudovišta koja izmilješe iz najmračnijih dijelova spilje. Među njima je bilo najmanje pet morga, a ostatak su činile prilično opasne utvare. Prijatelji se, navukavši midjanske mreže, jedva uspiju povući prema jednom uskom tunelu. Zvijeri su se bijesno vrtjele oko sebe divljački ih tražeći. Aretus napadne jednog morga koji im se sasvim približio, a ovaj se obrani osjetivši napad. Odjednom zaredaju udarci u njegovom smjeru. Spasio se dugačkim brzim skokom.

– Ovaj put ih je previše. Još neko vrijeme pa će mrežica izgubiti svoju moć, a onda nam nema spasa – pomisli.

Za to vrijeme Jonas se oprezno povlačio u jedan mali prolaz. Odjednom problijedi. Protrnuo je od straha jer je skoro dotakao nekoga tko se tamo nalazio. Nepoznati je bio u dubokoj sjeni, no mladiću se učini da je to Aberod. Nije ni primijetio Jonasa jer je izgleda pažljivo promatrao zbivanja u pećini. Sad je već i Aretus bio pored Jonasa. Ovaj mu pokaže prema Aberodu, no u taj čas jedna utvara stupi u tunel u kojem su se nalazili. Aretus je htio potrčati i sasjeći je, no ugleda nekoga kako maše mačem. Spodoba kriknu i isti čas bi prepolovljena.

– Aberod – šapne mu Jonas.

– Vidim ga i ja – iznenađeno će Aretus. Činilo se da on njih još uvijek nije primijetio.

Aberod je hrabro uletio među nakaze režući ih oštrim mačem. Padale su oko njega tako kričeći i zavijajući da su prijatelji morali pokriti uši. Pokušavale su oštricama dohvatiti Aberoda, ali im to nikako nije uspijevalo.
Jonas primijeti da su se svi morzi natiskali u jedan kut spilje. Samo su stajali i urlali od straha. Začudi se tome, no u tom času primijeti da su ga dvije utvare ugledale. Znači da sam postao vidljiv, pomisli naježivši se. Napadoše ga no Aretus se stvori pored njega i jedna spodoba odmah pade pokošena. Druga se dobro borila, no nije imala prevelike šanse protiv dvojice prijatelja. Za to vrijeme Aberod je obavio gotovo sav posao. Mlatio je mačem i bacao svjetleće munje. Nekoliko je puta običnim pokretom ruke obarao zlotvore na pod, a ovi bi se nakon toga grčili i previjali ispuštajući životnu silu iz sebe. Upravo se još jedna utvara kretala prema Aretusu i Jonasu pa je oni spremno dočekaše. Cijelo su vrijeme ispod oka gledali morge bojeći se njihova napada, no oni su i dalje stajali u mračnom kutu prestrašeno urlajući. Aberod im priđe pa ih, nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, počne udarati mačem. Zvijeri su bile izbezumljene, no nisu pružale nikakav otpor. Kričeći, padale su jedna za drugom. Aretus se nije mogao načuditi. Ta strašna čudovišta koja su mogla pobijediti cijelu vojsku, odjednom su bila izbezumljena od straha. Kakva li je to sila i moć u tom stvorenju ispred njih? Aretus je mislio na Aberoda ne usuđujući ga se nazvati čovjekom. Čovjek zacijelo nije ni mogao biti. U svakom slučaju, tko god bio, morat će mu zahvaliti jer ih je opet spasio.

Kad je dovršio posao Aberod se polako okrene prema njima:
– Prijatelji opet se vidimo. Što biste vi bez mene?- progovori neugodno hrapavim glasom.

Zatim se okrene prema sanduku koji je postao vidljiv: – Našao si ga. Rekao sam ti da si ti taj. Sad ga otvori jer to ne može nitko nego izabrani – jedva je hropćući izgovarao ove riječi pa prijatelji pomisliše da je opasno ranjen. Kad su ga bolje promotrili učini im se da srećom ipak nije ozlijeđen.
Jonas krene prema njemu. Htio ga je zagrliti i od srca mu zahvaliti. Gledao je u sjenu pod kapuljačom pokušavajući dokučiti što se u njoj krije.

Aberod ga zaustavi: – Pusti nježnosti za neka bolja vremena. Moramo biti brzi – nekako je promumljao.

– Ne mogu naći riječi kojima bih ti zahvalio za sve što si učinio za nas. Samo reci što trebam napraviti.

– Zasad trebaš otvoriti sanduk, a onda… – u pola rečenice zastade. Strašan udar plavičaste munje gotovo ga presiječe napola. Urlikao je od bola grčeći se na podu. Krajičkom oka opazi dugačku mršavu priliku u smeđoj haljini. Aperos!!

– Prokletniče, mogao sam misliti tko pomaže ovim crvima. Sad ćeš crknuti u najgorim mukama, a crna duša koju ionako nemaš vječno će ti gorjeti! – zlotvor je krenuo prema Aberodu želeći ga dokrajčiti, no Aretus skoči na njega mašući mačem. Čak ni paretski mač nije mogao dospjeti do ove dugačke spodobe. Demon se nasmijao tako da se orila cijela pećina: -Ha-ha tko nas je to cijelo vrijeme zabrinjavao.

Okrene se Jonasu: – Tebi gnjido hvala što si mi konačno pokazao ono što sam nikako nisam mogao naći. Koliko sam samo puta ovdje bio i ludio tražeći taj sanduk. Konačno je tu, ha-ha. Još jednom hvala – rekavši to pruži ruku prema Jonasu i snažna svjetlost udari iz nje.

Jonas je katapultiran golemom silom letio nekoliko metara, a kad je tresnuo o tlo za tren izgubi svijest. U međuvremenu Aretus pokuša još jedan napad. Uzalud. Moćni mač je protiv ovog čudovišta bio posve nemoćan.

– Ne žuri. Evo došao je red i na tebe – Aperos zamahne rukom pa i Aretus bi odbačen skoro do zida pećine. Ostao je tamo nepomično ležati. Jonas u tom času dođe k sebi. Pogled mu se razbistri i vidje da se Aberod već pridigao. Čudio se kako je to u stanju jer je ono maloprije izgledalo strašno.

– Prokletniče ti ćeš mi prvi platiti – vikne Aberod ispuštajući svjetleću munju. Nažalost, činilo se da ni ona ne djeluje na njegova protivnika.

– Tebe ću dokrajčiti s posebnim uživanjem. Znači ti si se usudio pomagati ovim bijednicima protiv Marduka. Zbog toga ćeš crknuti u najgorim mukama.

Opet je plavičasta munja udarila u Aberoda no ovaj put je i on bio spreman. Malo se zgrčio no to sad nije izgledalo strašno. Odmah je skočio prema Aperosu, a ovaj ga pokretom ruke daleko odbaci.

– Znaš da sa mnom nemaš nikakve šanse, ti niže biće.

Aberod je poletio golemom brzinom. Zaustavio se na tvrdom zidu i za časak ostane ležati u njegovu podnožju. Činilo se da neće dugo izdržati.
Jonas pogleda Aretusa koji se u međuvremenu pridigao. Nijemo odlučiše skočiti na ovo čudovište, koje je zacijelo bilo još jedan demon i tako skončati život. Znali su da će to biti očajnički pokušaj, no ionako su gotovi. Ovako, Aberod možda dođe do daha. Nažalost, ni to nije mnogo obećavalo, jer je očito da ni on nema nikakve šanse s ovim monstrumom. Aretus udari prvi i dogodi se čudo. Kad se mač spustio na Aperosova leđa ovaj se snažno trznuo i pao na pod. Očito je paretski mač počeo djelovati. Međutim, ni Aretus ni Jonas nisu vidjeli da je nešto posve drugo pogodilo Aperosa. U pećini se nalazila još jedna tajanstvena osoba koju nitko od nazočnih dosad nije primijetio.
Aperos je bio smrtno ranjen. U nevjerici je gledao dva čovjeka iznad sebe:
– Nije moguće, ovo nije moguće. Kako ste vi bijednici… samo uspjeli… – krkljao je.

U tom se času pojavi Aberod. I on u nevjerici pogleda Jonasa i Aretusa: – Kako…?- zausti, a onda ne čekajući odgovor skoči i snažno probode spodobu na tlu. Život je uz stravičan zvuk napuštao pakleno čudovište.

– Nisam mislio da ćemo uspjeti. Sad ste i vi meni pomogli – glas mu je bio potpuno promukao.

Gledao je priliku na tlu: – Aperos!! Nevjerojatno. Njega je poslao… I uništili smo ga…Nevjerojatno… to nije moguće. Znači da se ipak boji, prokletnik. Skoro će i on doći na red.

Prijatelji su ga u čudu gledali: -O čemu to govoriš? Tko ga je poslao?- upita Jonas.

– Sad to nije važno. Objasnit ću vam kasnije. Sad nam je bitan samo sanduk. Otvori ga – gotovo zareža na Jonasa.

Jonas krene prema sanduku i dotače ga. Sanduk se isti čas otvori, a njegov sadržaj snažno zablješti.
U tom se času podzemnom prostorijom razliježe urlik zadovoljstva.
– Konačno, konačno, konačno!!! Aaarghhh, konačno ga imam! – vikao je Aberod. Tada skine kapuljaču i dvojica prijatelja ugledaju njegovo lice.

……

Marduk je zamišljeno gledao vatru koja je plamtjela u kaminu. Nije bila velika zima no ovako se osjećao ugodnije. Pored njega je, zavaljen u udoban naslonjač, sjedio jedan zanimljiv gost. Na sebi je imao široki tamnocrveni ogrtač s velikom kapuljačom koja je padala preko leđa. Lice mu je bilo mlado i svježe. Ipak je, pod treperavim svjetlom vatre i brojnih upaljenih svijeća, djelovalo pomalo neprirodno. Boja mu je bila izrazito blijeda, čak toliko da se činilo da je pomalo plavkasto. Unatoč tome nije bilo neugodno. Ono što bi promatrača zacijelo zabrinulo bile su njegove oči. Bile su gotovo potpuno bijele pa su se crne zjenice doimale većima nego što su stvarno bile. Osim toga iz njih je dopirala nekakva tama koja nije bila vezana samo uz njihovu boju. Možda se to samo činilo zbog bjeline oko njih, no ova osoba je djelovala jako opasno i zločesto.

Marduk se obrati nepoznatom: – Enoduse, kakva je ovih dana situacija u Asuriji. Jesi li sve doveo u red.

– Ista kao i ovdje. Svi te slave i veličaju. Uvjereni su da si ih spasio istrijebivši svo zlo. Inače, sve je mirno, a kralj je pod mojom vlašću. Uostalom, ne tako davno potpisao je ugovor u kojem se obvezao da će surađivati s tobom. Meni još uvijek nije jasno čemu to, no znam da ti voliš tako raditi. Na koncu, tim potpisom nam se prodao, a i da nije bilo bi mu isto.

– Odlično. Koliko vidim već kontroliramo gotovo sve. Ovdje moramo biti posve mirni, sigurni i na svom terenu.

Nakon kratkog vremena Marduk nastavi: – A potpis ha-ha-ha! Što su ti pohlepa i umišljaj bezgranične moći. To su nam uvijek bili najbolji saveznici. Naravno, pomiješani s ohološću te s ljudskom glupošću i naivnošću. Kraljevi su mi se svojom voljom predali, ili kako ti kažeš, prodali, ne znajući ništa o meni, ili, još bolje, praktično niti ne provjerivši tko sam. Bijedne umišljene budale, pih…

Opet se za trenutak zamisli pa dometne: – Zasad sam jako zadovoljan. Uspjelo je i bolje nego što sam zamišljao. Ljudi u mene imaju potpuno povjerenje, a logično je da smo morali za to malo žrtvovati. Sad će mi morati dati sve, čak i dušu prodati, samo da bi mogli preživjeti. Vidjet ćeš kako će se mučiti, iz dana u dan, od danas do sutra, samo da dobiju koricu kruha. Neće imati vremena misliti ni na što drugo nego na to kako će živi dočekati sljedeći dan. Tada će biti ranjivi i prihvaćati sve što im se ponudi. A kad naiđe kakav problem, uvijek ćemo naći nekog krivca.

– Jedva čekam da bude tako. No, jesu li pouzdani ovi ljudi koje si okupio oko sebe.

– Pouzdaniji nego neki naši. Mnogi od njih su uvjereni u ideale koje sam im ispjevao, pa će ih to držati dugo vremena. Baš oni će biti najbolji mamac drugima, a i sam znaš da je izuzetno važno da su i dušom i srcem na našoj strani. Ne vladati silom, jer takva vlast nije zadugo i, na koncu, kakva nam korist od nje, nego varkom i opsjenom. Veliko je umijeće uvjeriti ljude da su upravo onakvi kakvi nama trebaju. A njihovi heroji i spasitelji, dakle mi i naši ljudi, mi ćemo im pokazati kako postati takav. Nas slave i nama vjeruju, svugdje se priča o nama i sve je drugo nevažno. Ako se negdje i pojavi kakav drugačiji glas, glas sumnje, brzo ćemo ga ismijati i ušutkati, treba li i na grub način. I to si možemo priuštiti. Zato je važno da se morzi i sjene potpuno maknu. Oni su svoje odradili. Budu li potrebni za čas su tu, a onda igra može opet početi.

Enodus se zamisli: – Jedva čekam da to dovedemo kraju. Nego, dugo vremena proučavam ljude i čini mi se da ima mnogo onih koji su slični nama. Nemaju nikakva obzira i ništa im nije sveto. Jedino što ih još pomalo koče zakoni kojih se boje i zakržljali ostaci onoga što nazivaju savjest.

– Da, mnogi su takvi, a ti pitaš imam li povjerenja u ljude. Ta gdje bi takvi mogli pobjeći od nas. Oni su naši. Mislim bar dok nam trebaju ha-ha… Nego spomenuo si zakone. Vidiš zakoni nisu vječni. Lako ćemo urediti da nestane sve što nam smeta.

– Misliš da će to biti lako? Moglo bi biti nevolja i pobune.

-Ha-ha dragi moj Enodus. Kakva nevolja, kakva pobuna? Za koga me ti držiš? Ne valja ništa naglo sjeći. Imamo dovoljno vremena. Pripremat ćemo teren i polako rezuckati. Na koncu naši prijatelji, oni koje si malo prije spomenuo, neće imati nikakve zapreke na svom putu.

– Ipak mi se čini da će to teško ići.

– Nisam rekao da će biti lako, no do pravih stvari se dolazi na malo teži način. Pusti to što naivnim budalama nudimo laka rješenja kojima ih lovimo u našu nevidljivu mrežu.

– Hmm…

– Vidim da još nisi uvjeren.

– Kako ćeš uvjeriti ljude da više ne vrijedi zakon… recimo da ne smiju krasti, ili, još gore, ubijati? Zar taj zakon ne postoji otkad je te prokletinje-čovjeka?

– Odlično pitanje. Baš mi je drago da si ga postavio. Reklo bi se da je nemoguće promijeniti nešto što živi u čovjeku otkad je čovjeka, zar ne?

– Čini se.

– Možda si u pravu… jednim dijelom… možda, možda. Tu doista treba biti lukav i oprezan, a nadasve strpljiv. Korak po korak i novi zakon je tu. Nije toliko važan sam zakon, jer se on može i silom nametnuti, a što imamo od toga, pitam te. Ne samo novi i to potpuno izokrenuti zakon nego i svijest da je on ispravan, eto, prijatelju, to ti ja nudim. A treba li nam išta više od toga?

– Apsolutno ne. No, još mi nisi rekao kako to izvesti.

– Spomenuo si krađu. Vidiš, najprije ćemo mi početi krasti od njih. Naravno da ćemo to ozakoniti. Primjerice, možemo kazati da je u nekom višem interesu da im nešto uzmemo. Nekad će to biti točno, no najčešće ne. U ljudima će to stvoriti bijes, pa će neki od njih razmišljati kako će vratiti ono što im je uzeto. Po zakonu će to biti krađa. Neke ćemo kazniti, no većinu ne. Što će se dogoditi? Stvorit će se mnijenje da se može uzimati zajedničko, a da je samo važno da vas ne uhvate s rukama u vreći. Odavde je mali korak do međusobne otimačine. Neće biti važno je li uzimanje tuđeg dobro ili loše, nego samo je li tko otkriven ili ne. Vremenom će oni koji nisu ukrali zažaliti što nisu iskoristili svoju priliku, vjeruj mi. I dosad je bilo otimačine, ali ovakvog ozračja ne. Izvrnut ćemo sve naopačke.
A ono drugo će biti još jednostavnije. Ubiti nekoga za ta bijedna stvorenja je strašan zločin, međutim ubiti nekoga znači ubiti čovjeka. A što ako im kažemo da ubijajući ne ubijaju čovjeka. Ako kažemo da ubijaju nešto drugo, nešto što nije čovjek. Naravno da treba ići postupno pa kazati da čovjek primjerice nije ono što još nije rođeno ili ono što još ne govori ili, pak, ono što nije odraslo. Kasnije možemo kazati da čovjek nije ono što nema zdrave ruke, noge ili glavu, ili nešto treće. Na koncu, ako sve dobro pripremimo moći ćemo tvrditi da čovjek nije ono što ne misli kao mi, odnosno ono što nas ne podržava. Naravno da će ovo biti pomalo šokantno za te bijednike, da će izazivati lomove u tim slabim glavama. Zato će se s druge strane krenuti u agresivnu propagandu borbe za čovjeka. Recimo s jedne strane se dozvoli ubijanje, a s druge se obrani pravo čovjeka da odlučuje o tome. Da, da, pravo čovjeka iznad svega, ha-ha-ha! Pojma nemaš što se sve s tim može. Kakav vječni zakon ha-ha-ha…

– Ne razumijem…

-I ne trebaš razumjeti. U tome i jest bit. Na koncu će se svi boriti za nešto, ni sami neće znati za što, a najčešće tako da će jedni poništavati borbu drugih. Bit će stalno u pat poziciji, zbunjeni i puni mržnje. I na kraju će se, sigurno već pogađaš, izgubiti osjećaj što je dobro, a što ne.

Marduk je jedno vrijeme šutio, a zatim nastavi: – Možeš mi postaviti pitanje, i ono bi zaista bilo na mjestu, dakle pitanje; pa zar su svi ljudi toliko naivni da baš nitko ne bi shvatio o čemu se tu radi? Vjeruj, mi dragi moj, takvih je mali broj, a baš njima će biti najgore.

Enodus ga upitno pogleda, a on nastavi: – Ako netko shvati ovu našu rabotu uopće se ne trebamo posebno uzbuđivati. Takvog ćemo najprije proglasiti zatucanom neznalicom koja je usput paranoična, a u biti ništa ne shvaća. Sve optužbe ćemo ignorirati jer smo toliko moćni da se one zasigurno neće daleko proširiti. Ako se optužba ipak proširi onda ćemo je ismijati, zajedno s onim koji je širi. Ako bi bijednik još uvijek bio ustrajan u svom jadnom naumu prijeći ćemo na sljedeći korak, a to je pronalaženje ili izmišljanje kakvog skandala da ga se diskreditira. Ako ni ovaj `moralni atentat` ne donese rezultat još uvijek nam ostaje fizička likvidacija, a ona, vjeruj mi još nikad nije iznevjerila. Koga će na kraju svega ovoga zanimati što je taj bijednik na početku tvrdio? Vjeruj mi nikoga.

Nakon kraće stanke doda: – Vidiš sve ćemo ih posvađati i zbuniti, a ako bude rijetkih koji će podići glavu mi ćemo je odsjeći. Imamo već gotovo sve na dlanu.

Enodus se zamislio još uvijek ne shvaćajući u potpunosti pakleni plan svoga prijatelja. Činio mu se pomalo zamršenim, no znao je da će ga on prije ili kasnije provesti u djelo.
Malo poslije zlotvor opet progovori: – Ovo je trebalo biti davno ostvareno da svojevremeno prokleti Prokas nije sve upropastio.

Marduk zašuti, a onda se naglo trgne.

– Aperos – promrmlja.

Enodus ga upitno pogleda.

– Aperos je nastradao. Prokletstvo, osjetio sam to sasvim jasno. Nešto gadno mu se dogodilo.

– Što se njemu moglo dogoditi? Ta on je jedan od tvojih najvjernijih i najsposobnijih slugu.

– Mislio sam da je sve riješeno kad sam ga poslao na sjever. Međutim, nešto nije u redu.

– Znači li to da su se neprijatelji domogli mača za kojim su tragali?

– Moguće… moguće…

Sugovornici se zamišljeno zagledaše u vatru.

……

Aberod je skinuo kapuljaču pa dvojica prijatelja konačno ugledaše ono što je bilo pod njom. Zacijelo bi voljeli da tu sliku nikad nisu vidjeli, jer im se ukaza nešto uistinu stravično. Ugledaše lubanju, točnije njezin gornji dio, dok se donji dio rastvarao u ogromno ždrijelo koje, onako razjapljeno, kao da je prijetilo da će progutati sve oko sebe. Na mjestu očiju, iz dubine mračnih duplji, opako su svjetlucale dvije plavičaste točke. Očito se pred njima nalazio još jedan demon, bojali su se, gori od svih dosad. Kad se ponovno uspravio, učini im se puno veći negoli prije. Po svemu je podsjećao na morga, samo što je bio još mnogo strašniji. Dijelovi tijela koji su sad virili ispod ogrtača bili su osuti krljuštima koje su tvorile izvrstan oklop. Činilo se da bi i oštar paretski mač teško probio kroz njih.
Aretus i Jonas su mnogo što proživjeli zadnjih dana, no ništa se nije moglo mjeriti s ovim. Kad su konačno pomislili da mogu makar za tren odahnuti, stiglo ih je najveće iznenađenje. Nevjerica i razočaranje, šok i strah, sve ih to odjednom obuze. Stajali su potpuno sami na milost i nemilost ove spodobe koja ih je očito iskoristila za neki svoj cilj.

– Uvjeren sam da ste me htjeli upoznati u mom pravom izdanju. Pa što kažete?- zahropće demon sablasno se smijući tako da je odjekivalo cijelo podzemlje.

Prijatelji nisu bili u stanju odgovoriti.

– Bili ste mi dobri pomagači pa sam dužan jedno malo objašnjenje. Zanima li vas tko sam i zašto sam ovdje?

Aretus klimne glavom stavljajući ruku na dršku mača. U istom trenu zviznu crni mač i njegov odletje na drugi kraj pećine.

– Ni to ti neće pomoći protiv mene. Ne znam kako si uspio doći glave Aperosu, no očito nije bio spreman za tebe. Sad slušajte prije nego što vas dokrajčim.

Zvijer tako zatrese glavom da je sve zvonilo. Uživao je u svojoj nadmoći, očito imajući jaku potrebu da se hvali pred ovom dvojicom prestravljenih jadnika.

– Ja sam jedan od glavnih organizatora nedavnog napada na one južne krajeve. Ovo su moje trupe – zaokruži rukom preko mrtvih tjelesa – ovi jadnici koje sam ovdje morao ubijati. I dok su sjene i utvare spodobe gotovo bez svijesti i zrnca razuma, spodobe koje nisu vrijedne nikakva poštovanja ni žaljenja, morzi su do kraja odani svom gospodaru. Zato mi je bilo teško onako ih sjeći. No, s druge strane, užitak koji mi donosi rezanje protivnika, makar to bili i oni od malo prije, neusporediv je s bilo čim drugim.
Prokleti Aperos, nije trebao povesti morge, ionako ih je preostalo još samo dvadesetak. Prokletnik,… a nisam se mogao suzdržati…
No, što je tu je. Moći će se i bez njih… hmm…
Dakle, napad je trebao uništiti vas nositelje mačeva jer ste mogli biti potencijalna opasnost. Nažalost nismo uspjeli u našoj nakani, a ja sam ispao najveći krivac za to. Prokletnik Marduk ima druge metode. Sve bi nešto ufino i zamotano. Smjesti ovdje, prevari ondje, pretvaraj se tamo, potajice udari onamo… Čak se okružio ljudima u koje ima više povjerenja nego u neke od nas. Prokletnik. Ja imam drugačije metode, puno brže i efikasnije. Imam i vojsku koja je na moj znak spremna preplaviti sve ove krajeve. Začas bi ljudi zauzeli mjesto koje im pripada, mjesto robova. Ovako je moja vojska povučena, a koristi se tek kad je treba sasjeći zbog obmane i nečije proklete slave. Marduk je zavladao svim poznatim krajevima, od dalekog Kajitskog kraljevstva na istoku sve do Aremije na zapadu, i sad mu je još ostalo da šačicu vas preostalih dovede u red. Ja mislim da on nije sposoban biti ondje gdje je sad i da njegov način vladanja ne može biti duga vijeka. Zato sam ovdje. Ovdje je nešto što će mi dati moć da ga pobijedim i da stanem na njegovo mjesto, a onda će biti po mome.

Demon za tren zašuti, a onda doda grohotno se smijući:
– Vi ste me, dragi prijatelji, doveli do te stvarčice koja mi je prijeko potrebna, ha-ha-ha! Znate da sam nisam mogao pronaći ovaj sanduk. I ja sam kao i onaj ljigavac Aperos osjećao da je ovdje, ali ga se nisam mogao domoći. Oh, kako je to bilo užasno. Toliko nešto trebate, tu vam je na dohvatu ruke, a ne možete do toga. Uuughh!!

– O čemu se radi? Ne misliš valjda na mač koji je u sanduku?

– Ne, nije mač. Uz mač su tu još neke korisne sitnice.

Aberod krene prema sanduku, pa zavuče ruku u njega gledajući u dvojicu prijatelja. Odjednom odskoči kao oparen, jer je nehotice dotakao četvrti mač. Bio je jako iznenađen silinom udara koji je pri tom doživio.

– Ne mogu vjerovati da su napravili ovako nešto. Čudo… zar je moguće… – zapanjen progrglja iz dubine ždrijela. Okrene se Aretusu pa mu zapovijedi: – Donesi mi plavi medaljon iz sanduka. Ovaj se ne pomakne.

Bijesni zlotvor ga u sljedećem času probode bliještećom munjom. Zacijelo bi jadnik loše prošao da nije pored sebe imao bijelu kuglu. Aberod podigne drugu munju, a Jonas priskoči: – Ja ću ti donijeti, ne diraj ga!

– Nećeš ti… ti možeš uzeti mač. On će! – zamahne opet rukom prema Aretusu.

– Ja ću ti ga donijeti – odjednom se začuje zvonak glas koji je dopirao negdje iza leđa zvijeri. Demon se bijesno zavrti i u pola pokreta zastane. Na takvoj spodobi se to nije moglo raspoznati, no, Jonas bi se kladio da takav strah nije u životu vidio. Spodoba je gledala u pravcu novog lica koje se odnekud pojavilo. Drhtala je cijelim tijelom, ne mogavši ni zucnuti.
Iznenađeni Jonas prepozna čovjeka, koga li već, kojeg su susreli vani u pustari. Tada nije izustio niti jedne riječi, a sad je njegov čudan govor sličio najljepšoj melodiji. Odjednom im je cjelokupna pojava toga stvorenja ulijevala povjerenje, a jednako tako i njegov zvonki glas. Najbolja potvrda tome bijaše neviđeni strah koji je tresao cijelom nemani.

– Ttti… otttkudd ttti… zzar ttvojoj vrrrssti nije zzabbranjen pristup ovdje… – jedva promuca.

– Meni pristup nigdje nije zabranjen. Jedino ne želim ići baš svugdje. Rekao si da ti nešto treba. Možda ovo – nepoznati izvuče svoj čudesno blještavi mač.

Aberod odskoči prema sanduku, zavuče ruku unutra i opet bi žestoko odbačen u zrak. Po drugi put je dodirnuo čarobni mač, no sad se smijao muklim hrapavim glasom.

– Sve ću vas dokrajčiti, sve… ha-ha! – bježao je niz uski mračni hodnik u kojem je bio skriven kad su prijatelji došli ovamo. Slavodobitno je iznad glave mahao medaljonom na kojem se nalazio veliki plavi dragulj. U trenu je nestao pa Jonas sa žaljenjem pogleda pridošlicu. Ovaj je još držao mač u ruci: – Teško bih ga tamo našao. Bit će prilike, ne brinite.

– Tko si ti?- pristupi im Aretus.

– Ja sam Warin. Mene se ne trebate bojati. Da vidimo što ima ondje – pokaže rukom na otvoreni sanduk.

Jonas priđe sanduku i znatiželjno pogleda unutra. Zadivljeno je promatrao njegov sadržaj. Iznutra je dopirala jarka svjetlost. Aretus stane iza njega gledajući mač koji se nalazio na vrhu nekakvog smotuljka. Blještao je kao da ima nekakav unutrašnji izvor svjetla. Pored mača su bila još tri-četiri predmeta. Vidio se jedan maleni štit, zatim nekoliko medaljona, a ispod mača je bio predmet zamotan u smeđu tkaninu. Činilo se da se radi o nekakvoj knjizi. Uz mač je stajala i jedna malena kutijica. Jonas se približi sanduku i zamišljeno pogleda blistavu oštricu. Oprezno pruži ruku, ali u pola pokreta stane. Gledao je Aretusa.

– Moraš pokušati – reče mu Aretus.

Odjednom obadvojica osjetiše laganu drhtavicu. Učini im se kao da im odnekuda prijeti opasnost. Jonas grozničavo pogleda prema mjestu gdje je trebao biti Warin. Nije ga vidio pa se osvrne oko sebe. Kao da je ispario. Čim je nestao stigao je onaj nelagodni osjećaj, kao da ih je Warin štitio od negativnih utjecaja ovog groznog mjesta. Jonas se sjeti da su se osjećali puno bolje čim su ušli u ovu pećinu, a sve dosad je mislio da je to zbog sanduka s mačem. Čini se da je zasluga za to ipak pripadala Warinu koji je cijelo vrijeme bio tu negdje skriven, nijemo prateći što se događa.

– Opet ga nema – začuđeno reče Aretusu. On je također bio iznenađen. Izgleda da je taj zanimljivi neznanac imao čudnu naviku iznenadnog nestajanja.

Bili su jako razočarani što ih je tako napustio, a da bi sve bilo još gore opet ih počne obuzimati jak osjećaj beznađa koji je postupno prelazio u sve veći strah. Bijaše to strah kakav nisu nikad osjećali u vanjskom svijetu. Nešto je iznova žestoko i pogubno djelovalo na njihovu psihu čineći ih jako neurotičnima i ranjivima. Činilo im se, po tko zna koji put, da moraju što prije pobjeći jer će inače ovdje skončati.

– Uzmi ga. Požuri, sigurno to možeš! – nagovarao je Aretus Jonasa.

Jonas je opet pružio ruku, no obuzela ga je iznenadna nemoć. Počeo je drhtati cijelim tijelom. Tresao se i znojio. Ruke mu klonuše i on pade na koljena. Više nije mogao ni glavu podići. Bila je spuštena na grudi pa se činilo da je iz njega nestala sva životna energija. Aretus ga prodrma.

– Ja to ne mogu… ne mogu!

– Moraš. Uzmi ga!- već je vikao Aretus.

Jonas je i dalje potpuno nemoćan klečao. Trebao je samo pružiti ruku i učiniti nešto s čim će se kasnije malo što moći mjeriti, a on nije mogao. U glavi mu bijaše velika zbrka. Misli su bile nepovezane, košmarne i nelogične. Jedino čega je bio svjestan bila je potpuna nemoć. Bilo je to nešto što obuzme čovjeka kad treba učiniti kakvu veliku stvar. Odjednom mu se učini da to nije vrijedno truda, ili da on nije dostojan toga. Još veći problem zna nastati ako treba uraditi nešto što ima izrazito pozitivan predznak. Kao da se ujedine sve mračne sile ne bi li čovjeka usmjerile u drugom pravcu ili ga učinile bezvoljnim, nemoćnim i nezainteresiranim. Takav osjećaj je potpuno obuzeo Jonasa, a u ovom predvorju samog pakla bio je stostruko pojačan. Zato je mladić visio kao osušena biljka, nesposoban da bilo što poduzme. Samo se po usporenom disanju vidjelo da je živ.

Aretusa je počeo oblijevati hladan znoj. Osjećao je kako mu panika polako zahvaća grudi. Dotakne dršku svog mača kojeg je u međuvremenu objesio o bok i to ga malo umiri. Odluči sam podići mladića i staviti mu ruku na mač u sanduku, a kasnije što bude.
Gore od ovoga nikako ne može biti, razmišljao je.
Podigne ga, no mladić mu klizne iz ruku kao da je od olova. To nije bilo čudno jer je i Aretus bio u groznom stanju pa je trebao uložiti nadljudski napor da uspije u svom naumu. Opet podigne mladića. Činilo mu se da je prošla cijela vječnost dok je s njim prošao ovaj korak ili dva. Konačno mu prisloni ruku na dršku mača, a mladić se uspravi kao da se naglo probudio. S lakoćom je skočio na noge dok mu je u ruci blještalo prekrasno oružje.
Sjajilo se u ovom polumraku kao da osjeća i podržava iznenadni mladićev ushit, istovremeno osvjetljujući njegovo sretno i ponosno lice. Srebrnkasta oštrica je bila potpuno nova i uglačana, a toliko oštra da je Jonas imao osjećaj da nema stvari koju ne bi presjekla. Utakala se u mali poprečni žućkasti štitnik koji je bio izrezbaren nepoznatim simbolima, a na mjestu gdje se dodirivala s drškom nalazio se veliki crveni dragulj. Drška je također bila blještavo-žuta, kao da je izrađena od čistoga zlata. Mač je ležao u Jonasovoj ruci kao da su drevni majstori imali njegove mjere. Mladiću se učini da je ovo prekrasno oružje dio njega samog pa osjeti neviđenu snagu i samopouzdanje. Bio je izvan sebe od radosti.
Odjednom se i Aretusu sasvim popravilo raspoloženje, pa, kao da mu govori neki unutarnji glas, izvuče svoj mač i prisloni ga na Jonasov. U taj čas se cijela pećina okupa u snažnoj bijeloj svjetlosti. Velika plavičasta munja se pojavi na mjestu gdje su se dodirivala dva mača, pa udari u gornji dio prostorije. Prijatelji osjetiše ogromnu snagu kako im kola tijelom. Bio je to fantastičan osjećaj. Skoro su poželjeli poći u onaj kamp pred ruševinama i razoriti ga. Činilo im se da bi to mogli izvesti bez ikakvih problema. Što će tek biti kad se maknu iz ovog sumornog podzemlja?
Nije im palo na um da je to zadnji pokušaj zla, koje je bilo duboko ukorijenjeno u svakom kutku ovih prostora, da ih već u početku posjedovanja moćnog mača uništi dajući im lažan osjećaj svemoći.

Trenutak kasnije prijatelji uzeše ostale predmete iz sanduka i žurno krenuše van.

……

Za to vrijeme Warin je hitao jezivom dolinom s kojom su se Aretus i Jonas upoznali čim su dospjeli u ruševine. Išao je prema teleporteru, a kad je došao do njega zadržao se nekoliko minuta radeći nešto na crnom kamenu. Odmah potom nestade. Nestao je, a da nije upotrijebio teleporter.

……

Aretus i Jonas su brzo napredovali prema mjestu gdje se nalazio stup s negrinom. Putem su susreli tek nekoliko čudnih stanovnika ovog još čudnijeg podneblja. Iako su svi bili neprijateljski raspoloženi lako su ih uklanjali s puta. Često je bilo dovoljno samo pokazati Jonasov mač i spodobe bi bježale. Prijatelji brzo stigoše pod stup. Aretus pruži ruku prema crnom kamenu i obojicu povuče snažan vrtlog. Čim su nestali stup se u strašnoj eksploziji razleti u tisuću komadića.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save