Sjećanje na Matu Dukića palog branitelja
Mati Dukiću palom branitelju želim posvetiti riječi koje će odraziti zahvalnost i poštovanje prema njegovoj žrtvi. Njegov život i njegova smrt neka budu simbol hrabrosti i odanosti svojoj domovini. U vremenima sukoba i izazova, stao je u obranu svojih sugrađana i vrijednosti koje su mu bile svete. Njegovu hrabrost treba neizmjerno cijeniti. Kroz prostore i vremena, poginuli branitelji su postali oličenje zajedništva i snage, oni nisu pobijedili u ratu, ta izgubili su život. Ali njegovo ime ostaje urezano u srcima mnogih, podsjećajući nas na neustrašivost i požrtvovnost, on postaje uzor. Njegova žrtva je bila velika, ali njegova hrabrost još veća i zato zaslužuje da ga se spominje budućim naraštajima, da ga se pamti. Njegov primjer neka nas inspirira da se borimo za ono što je ispravno i da štitimo vrijednosti koje nam znače. Neka njegova hrabrost bude vječni podsjetnik da se uvijek trebamo boriti za pravdu i slobodu. Njegova prisutnost će zauvijek ostati živa u našim sjećanjima i na ponos našeg naroda. Posebno na ponos njegovih Postira i čitava otoka Brača. Neka njegova žrtva ne bude zaboravljena, već neka bude sjećanje koje nas pokreće prema miru i ljubavi, a njegova hrabrost neka nas inspirira da gradimo bolju budućnost ispunjenu razumijevanjem, suosjećanjem i jedinstvom.
Mate Dukić rođen je 20. srpnja 1970. u Supetru, obitelj mu je bila jako siromašna pa su ga dali na posvajanje i kad je imao dvije godine moja ga je baka Marija Dominis posvojila, ali nikad nije raskinuo kontakt s biološkom majkom i svojom obitelji. Bio je kao i većina mladih u godinama puberteta i kasnije pomalo problematičan ali recite mi tko nije takav u godinama mladenačkog vihora, kad će ako ne tada? No Mate je, posvjedočit će vam to rado svi njegovi prijatelji, uvijek bio jako dobar čovjek, rekli bi dobar u duši. Završio je školu za drvodjelca, bio zaljubljen, ponekad bi upao u koju nevolju, kao i svi mi. Često se smijao, zbijao šale, u društvu je uvijek bio zanimljiv, potpisivao se s DUX.
Za vrijeme Domovinskoga rata služio je vojni rok na Visu, otpušten je ljeta 1992. godine, a odmah zatim je otišao kao dragovoljac u Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Njegov mladi život se ugasio 19. srpnja 1992. u Podveležju kod Mostara. Stradao je kao dragovoljac u obrani hrvatskoga naroda. Nekoliko dana prije bio je s prijateljima u Međugorju. Kasnije su nam pričali da je rekao kad su stigli na liniju: Bili smo u raju, a sad smo došli u pakao.
Nekoliko mi je sjećanja na Matu ostalo upečatljivo premda sam imao tek osam godina: Prvo, to jutro kad je Mate odlazio na bojište probudio je mene i brata rano ujutro i učio nas igrati briškulu i trešetu. Toga se vrlo dobro sjećam. Drugo, bila je smiješna zgoda kad je djedu pobjegao magarac pa smo Mate, rođak mi, brat i ja išli s njim tražiti tog magarca. Mate me nešto zezao i ja sam se naljutio na njega i rekao kako ga više ne volim, a onda nakon par minuta naiđemo na ovce i brava i ja sam se tako preplašio da sam mu odmah skočio u krilo, a on me pitao: Jel me sad voliš? Volim, volim! Bio je odgovor.
Ova je pjesma u sjećanje na tog dobrog čovjeka čiji je život prekinut u predvečerje njegova dvadesetdrugog rođendana.
DANAS BI TI BIO ČOVJEK
(In memoriam Mate Dukić)
Danas bi ti bio čovjek,
možda pun djetinjih snova,
hodao bi ovom zemljom, slobodan,
možda s djevojčicom na ramenima,
danas bi ti bio čovjek
i nitko ti to ne bi mogao oduzeti,
ali onda jesu, uzeli su sve.
Danas bi ti bio čovjek,
i volio bi te život i ti bi volio njega,
a ne kao sada, ne kao tog zločestog trenutka,
danas bi ti bio čovjek,
možda žuljavih ruku,
ali sa sretnim osmjehom na licu
kakvog si često imao.
Danas bi ti bio čovjek, otac, prijatelj,
danas bi bio…
Autor: Nikola Dominis
