Istok je postao garancija slobode i duhovne samosvijesti, a Zapad paradigma duhovnog ropstva
Događaj Zimskih olimpijskih igara koji se trenutačno odvija u ruskom gradu Sočiju na temelju podrobnije i dublje analitike zahtijeva određena pojašnjenja i jasnije gledanje sveukupne situacije, osobito odnosa Istoka i Zapada u geopolitičkom, duhovnom i moralnom smislu. U tom kontekstu, čini se da je Zoran Vukman u svojem komentaru od prije nekoliko dana odlično primijetio slojevitost i kompleksnost tih odnosa koji se, osobito u percepciji Rusije od strane zapadnih centara moći promatraju u duhu zluradosti i potrage za i najmanjom pogrješkom od strane organizatora i domaćina Olimpijskih igara. Propagandi je više nego ikada izložen nezaobilazni predsjednik Rusije Vladimir Putin.
Rusiji se ovih dana važe svaka eventualna pogrješka počinjena na Olimpijskim igrama: uvjeti stanovanja u Sočiju, tretiranje športaša, odnos domaćina prema gostima, status LGTB zajednice u Rusiji. Izgleda da neki zapadnjački političari i mediji, koji iz vizure centara moći „EU-SAD“ promatraju Rusiju traže svaku, pa i najmanju pogrješku domaćina, kako bi tog istoga domaćina denuncirali iz vrlo jasnih i konkretnih razloga. A ti razlozi imaju svoje značenje i formu. Zapadnjački mentalitet „Velikog Brata“ koji je navikao ideološki maltretirati svoje podložnike, ulaziti u unutarnja pitanja drugih država, određivati državama i narodima kako će uređivati svoje zakone dostiglo je veliku razinu koja pomalo graniči s globalnom bezobraštinom. Gledajući situaciju u duhovnome smislu, Zapad je zanijekao Krista i svoje kršćanske korijene.
Zapadni eurobirokrati odrekli su se Krista, opijeni sterilnim sekularizmom koji ne donosi ništa pozitivno nemaju snage nigdje izreći riječi koje hrabre, bodre, pomažu i tješe kao istinski političari i državnici. Suosjećanje, milosrđe, praštanje, zadovoljština, žrtva, ljubav, pomirenje, katarza – sve su to riječi koje kod tog istog zapadnjaka izazivaju podsmijeh, prikazuju se kao nešto anakrono i retrogradno. A u isto vrijeme taj zapadni svijet doživljava svoj duhovni suicid. Tko zaniječe duhovnu dimenziju i samoga Boga kao Tvorca svega, kao nositelja sklada, kao onoga koji govori u savjesti i oblikuje živote pojedinaca i naroda, pada u nesklad, ismijavanje, cinizam i prihvaća zlo kao nešto legitimno, a što je najgore – pod krinkom dobra. Taj isti zapadnjački svijet sa svojim centrima moći ismijava se iz jedne Rusije i jednog Vladimira Putina. Putin, naravno, nije svetac i nije ga potrebno mistificirati niti kao osobu, niti kao političara. Ali ono što je on uspio napraviti od Rusije jest to da je posljednjih godina od nje učinio velesilu koja ni po koju cijenu nije ovisna o zapadnim silama koje ju zbog te iste neovisnosti ne mogu smisliti.
Dok se u zapadnom svijetu kršćanski duh pomalo gasi i doživljava svoj sumrak, u samoj Rusiji počinje se događati polagano buđenje kršćanskog duha. Rusko pravoslavlje, da podsjetim, ima toliko snažno duhovno bogatstvo, toliko dubokih i svetih crkvenih otaca, toliko ruskih filozofa i teologa, pisaca i pjesnika koji su se nadahnjivali na Apsolutu obilježili rusku duhovnu, teološku i kulturnu misao. Vjerujem da su mnogi od vas čitali veliko duhovno djelo koje je prevedeno na hrvatski jezik Ispovijesti ruskog hodočasnika. Čini se da Rusija pomalo nakon teških vremena u kojima je živjela desetljećima ponovno shvaća važnost tih svojih korijena, za razliku od Zapada koji je te iste korijene zanijekao. A kada netko tko zaniječe korijene milosrđa, ljubavi, praštanja, dobrote i milosti ujedno zaniječe i Krista, on ne može ništa drugo nego sve one koji te korijene i kvalitete cijene nego – ismijavati.
Vladimir Putin pokazao se kao veliki čimbenik koji bi mogao dati doprinos u kvalitetnoj komunikaciji i dijalogu između moskovskog patrijarha Kirila i pape Franje. Tim pozitivnim gestama prema tim duhovnim poglavarima Vladimir Putin pokazuje veliki interes za duhovnu nit vlastitoga naroda i ne prezire ga. Živimo u vremenu kada zapadni centri moći u Putinu vide svoju negaciju. Ne samo negaciju, nego i nemoć da na bilo koji utječu na Rusiju i njezinu samostalnost. Zbog toga se kroz medije i nju i njezinog predsjednika ismijavaju, zlurado gledaju na svaku, pa i najmanju pogrešku učinjenu u organizaciji Olimpijskih igara, preziru ga i prikazuju kao brutalnog diktatora koji se bori protiv „ljudskih prava“. I na kraju ispada da nam je istok od kojega smo zazirali postao garancija slobode i duhovne samosvijesti, a zapad paradigma duhovnog ropstva. Što nam je činiti u tom kontekstu? Ići putem duhovne slobode i vjernosti evanđelju.
Pavle Primorac/hrvatski-fokus.hr
