Odriču li se njemački biskupi crkvenog nauka o spolnom moralu?
U posljednje vrijeme dosta se piše o “nesuglasicama” između Njemačke biskupske konferencije i nadležnih za doktrinarna pitanja u Vatikanu, oko tema poput pričesti za razvedene katolike koji su u drugom braku i sličnih. Cijela rasprava vodi se uoči Sinode o obitelji koja se u Vatikanu treba održati u listopadu i koja, tvrde neki, treba donijeti stanovite promjene. Prenosimo tekst njemačkog katoličkog blogera Michaela Schäfera, koji je kritički progovorio o ponašanju pojedinih njemačkih biskupa u svojem tekstu za njemački vjerski portal www.kath.net, posebno se zadržavajući na nedavnim izjavama biskupa Triera Stephana Ackermanna
Naznake su se množile već neko vrijeme, a sada je postalo očito: barem dio njemačkog episkopata više ne želi s vjerom Crkve plivati protiv struje svijeta.
Za trierskog biskupa Ackermanna nije više suvremeno novi brak nakon rastave nazivati trajnim smrtnim grijehom. Isto se odnosi i na prakticiranu homoseksualnost i predbračne odnose. Da zaokružimo sliku: za njega je, naravno, i razlikovanje između umjetnog i prirodnog planiranja obitelji „na neki način“ umjetno.
Dakako, jedna stvar se biskupu mora priznati: čini se da je shvatio da se ne može pripustiti sakramentima rastavljene ljude koji su ponovno vjenčani, a da se in toto (u potpunosti) ne naruši katolički nauk o braku, a time i seksualnom moralu. To je ipak poštenije negoli teološki bespomoćna uvjeravanja mnoge njegove braće po službi (među njima i odlučujućeg predsjednika Njemačke biskupske konferencije), da jedno (pripuštanje sakramentima) ide zajedno s drugim (čvrsto ustrajavanje na nerazrješivosti braka). Već neposredno nakon pojavljivanja Freiburške preporuke jedan je crkveni pravnik s radošću ustanovio da se ovim dokumentom po prvi put mogu moralno odobriti seksualni odnosi izvan valjanog braka.
Očitovanja biskupa Ackermanna podudaraju se s predstavljanjem njemačkih odgovora na anketu koju je Vatikan poslao širem svijeta kao pripremu za biskupsku sinodu. Ovaj dokument obilježavaju dva karakteristična svojstva: prvo je „bespoštedan“ opis aktualnog stanja (moglo bi ga se svesti na pomalo kolokvijalan izričaj: „ni svinja se ne drži katoličkog nauka o braku“), a drugi je potpuna odsutnost samokritičnosti. Dokument općenito naziva uzornim odgovarajuće sastavne dijelove kojekakvog pastorala financiranog crkvenim porezima. Sastavljačima nijednom nije palo na um pitanje da li primjerice pastoral mladih može biti tako uzoran, ako se istovremeno mora priznati da praktički nema para koji stupa pred oltar, a da prije toga nije zajednički živio „ad experimentum“. Umjesto toga opterećuju se normativnom snagom podataka.
Istovremeno se prešućuje da – upravo među mladima – postoje grupe i pokreti koji vrlo ozbiljno shvaćaju katolički nauk o braku te iz njega proizlazeći seksualni moral. S brojkama skupljenima u ovom području u narodnoj se Crkvi doista ne može više ništa napraviti. I to se čini kao jedina još važeća dogma u njemačkom katoličanstvu: ne željeti priznati vlastitu društvenu marginalnost.
Sada se dakle ide hrabrije drugim putem: „Ne možemo posve promijeniti katolički nauk, ali možemo preraditi kriterije na temelju kojih kažemo: ‘u onom i onom konkretnom slučaju to je odgovorno’.“ U ovoj rečenici biskupa Ackermanna sve je pogrešno: pogled na crkveni nauk kao nešto što se (svatko čuje onaj „nažalost“) ne može posve mijenjati – kao da ovaj nauk, prema sukladnom mišljenju Drugog vatikanskog koncila i postkoncilskog crkvenog učiteljstva, nije blago. Baš kao i predodžba da bi se novom vrstom kazuistike temeljni problem mogao staviti na stranu. S gledišta svijeta to se jednostavno sastoji u tome da – na stranu s onim malobrojnim još postojećim tabuima – više nema spremnosti da se seksualnost uopće još vidi kao jedno mjesto mogućih grijeha.
Stoga su i Ackermannove temeljne premise – „moramo jačati svijest o odgovornosti ljudi da poštuju svoje odluke prema savjesti“ – pucanj u prazno. U području seksualnosti „ljudi“ po mogućnosti odbijaju prihvatiti instancu pred kojom bi morali opravdati svoje konkretne oblike ponašanja, a iz toga i proizlazeće životne situacije. Osim činjenice da se za isprazne floskule poput „svijest o odgovornosti“ i „odluka prema savjesti“ rado želi pronaći uporište u Novom Zavjetu – očito je da to nije Isusov govor. Gospodin je istodobno milosrdan i jasan: „Idi i ne griješi više“.
Želi li se razumjeti tijek misli biskupa, za uzorak interpretacije nudi se predodžba da se sada napušta rubno područje nauka kako bi se spasila jezgra. Ipak, što je ova jezgra u pogledu na životnu praksu ljudi? Nedjeljnu Misu pohađa tek nešto više od 10% katolika, ispovijed je rubni fenomen, duhovna zvanja svedena su na minimum. Kako se crkveni život treba zamisliti, nakon što su se „rubna područja nauka“ izbacila kao zapreke? Svatko čini što želi, a Crkva sve što se naziva „odgovornom odlukom prema savjesti“ ukrašava jednim malim simpatičnim „slavljem blagoslova“. Tko sumnjiči autora za zločesto pretjerivanje, može se sâm uvjeriti u dokumentu Njemačke biskupske konferencije: „I značenje blagoslova za ljude u teškim životnim situacijama treba – u jasnom razgraničenju od sakramentalnog slavlja – uzeti u obzir.“
Koliko god se može razumjeti želja biskupa – rođena iz frustracije nad izostajućim pastoralnim uspjehom – da se širi dijelovi crkvenog nauka bace preko ograde (koliko li je toga u posljednjih 50 godina tiho i lako uklonjeno!), brod time neće postati lakši niti će moći brže putovati. Suprotno tome: sada započeti put – kako se daje naslutiti i naravno nadati – nije put Crkve u svijetu. Još se uopće ne može zamisliti što bi to značilo, kada bi se biskupi jednom vratili s rimskih sinoda te – s gledišta sinodalnih nasilničkih grupa i njihovih glasnogovornika u masovnim medijima – stajali praznih ruku.
Kad bi se prestalo s pokušajem daljnje simulacije narodne Crkve i društvene važnosti te se zaista krenulo s istinskim malenim stadom, što je Crkva u Njemačkoj već dugo vremena – bio bi to daleko bolji i pošteniji put.
Dr. phil. Michael Schäfer/bitno.net
