Prvi su dani mjeseca veljače u posebnom ozračju pripreme slavlja spomendana velikog Božjeg pastira, čovjeka duboke i žive vjere, rodoljuba bez kompromisa, mučenika i omiljenog blaženika Alojzija Stepinca. Ove je godine u prigodi slavlja njegova spomendana, Hrvatska udruga Benedikt u suorganizaciji sa Zmajskim stolom u Splitu Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ 11. veljače 2026. organizirala predavanje „Alojzije Stepinac – put svetosti“ u svojim prostorijama u Dubrovačkoj ulici u Splitu.
Ispred organizatora riječi pozdrava uputio je predsjednik Hrvatske udruge Benedikt Radoslav Zaradić, Zmaj Mrnjavački. Predavač, profesor Nikola Milanović, član Upravnog vijeća Udruge, otvorio je predavanje molitvom u čast blaženog Alojzija, biskupa i mučenika, te nastavio zanimljivim i sadržajnim izlaganjem s mnoštvom podataka i vrijednih detalja svjedočeći o Stepinčevoj hrabrosti, mučeništvu, postojanosti u vjeri i nepokolebljivoj ljubavi prema Domovini i svome narodu. Svjedoci smo da zvijezda našega Blaženika ne zalazi; naprotiv, što vrijeme više odmiče, njezin sjaj ima snažniji odraz i privlačnost.
Rođen je 8. svibnja 1898. u Brezariću pokraj Krašića, u pobožnoj obitelji Josipa i Barbare Stepinac, kao peto dijete među brojnom braćom i sestrama (osmero ih je doživjelo odraslu dob). Na krštenju je dobio ime Alojzije Viktor. Osnovnu školu završio je u Krašiću, a već u šestom razredu razmišljao je o svećeničkom pozivu. Godine 1916. mobiliziran je u austro-ugarsku vojsku, prošao je časničku obuku i stekao čin pričuvnog poručnika te je sudjelovao u borbama na talijanskom bojištu, gdje je bio ranjen i jedno vrijeme proveo u zarobljeništvu.
Godine 1919. vraća se u Krašić te upisuje Agronomski fakultet u Zagrebu. U njemu sve snažnije dozrijeva svećenički poziv pa odlazi na studij teologije u Rim, gdje je promoviran u doktora teologije. Za svećenika je zaređen 26. listopada 1930. Svoju prvu misu služio je u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu, a potom se vraća u Domovinu. Kao mladi svećenik pokazivao je iznimnu brigu za siromašne i potrebite. Godine 1934., nakon imenovanja nadbiskupom koadjutorom, snažno je reorganizirao i razvio karitativnu djelatnost Zagrebačke nadbiskupije te sustavno izgradio Caritas kao važnu crkvenu ustanovu socijalne skrbi. Iste je godine, s 36 godina, zaređen za biskupa te je bio jedan od najmlađih biskupa u tadašnjoj Crkvi.
Zagrebačkim nadbiskupom postaje 7. prosinca 1937., nakon smrti nadbiskupa Antuna Bauera, te preuzima vođenje Zagrebačke nadbiskupije. Zalagao se za katolički tisak, prijevod Svetoga pisma, osnivanje novih župa i promicanje Katoličke akcije, Caritasa i pobožnosti prema Djevici Mariji. Planirao je i proslavu velike 1300. obljetnice povezanosti Hrvata s Apostolskom Stolicom, koja se zbog okolnosti Drugog svjetskog rata tada nije ostvarila. Njezina je svečana proslava održana 1984. u Mariji Bistrici. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine.
U strahotama Drugoga svjetskog rata, u vremenu rasnih zakona i velikog zla, Stepinčev je glas javno odjekivao protiv svake nepravde. Zauzimao se za progonjene bez obzira na njihovu narodnost ili vjeru – Židove, Srbe, Rome i druge. U više je navrata upućivao prosvjedna pisma vlastima te osobnim intervencijama pomagao pojedincima i obiteljima, a osobito je intervenirao za spašavanje i zbrinjavanje židovske djece.U pitanju vjerskih prijelaza pokazao je razboritost i pastoralnu osjetljivost. U izvanrednim ratnim okolnostima, kada su pojedinci tražili prijelaz u Katoličku Crkvu kako bi spasili život, u povjerljivoj je uputi kleru naznačio da se takve osobe mogu primiti „pro foro externo“, svjestan da je riječ o izvanrednim i prisilnim situacijama. Ta će uputa kasnije biti korištena kao optužba u montiranom procesu protiv njega.
Nakon završetka rata, 17. svibnja 1945. kratko je uhićen i ispitan, a potom pušten. Dana 4. lipnja 1945. pozvan je na razgovor s Titom, koji je zagovarao ideju nacionalne Crkve odvojene od Rima, čemu se Stepinac odlučno usprotivio. Uslijedilo je Pastirsko pismo katoličkih biskupa u Jugoslaviji, koje je dodatno zaoštrilo odnos s novim vlastima. Ponovno je uhićen 18. rujna 1946., a 30. rujna započeo je montirani sudski proces protiv njega. Presuda je donesena 11. listopada 1946.: osuđen je na 16 godina zatvora s prisilnim radom te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. Pet je godina proveo u zatvoru u Lepoglavi, a ostatak života, do smrti, u zatočeništvu u Krašiću.
Preminuo je 10. veljače 1960., a pokopan 13. veljače u zagrebačkoj katedrali. „U tom zgusnutom vremenu mraka i bola, jauka i smrti nadbiskup Stepinac slijedio je u svojoj savjesti tri svjetla: vjeru, nadu i ljubav…“ riječi su blagopokojnog kardinala Franje Kuharića.
„U povijesti Katoličke crkve postoje osobe koje je Providnost darovala Božjem narodu da mu budu čvrsto uporište, zaštita i svjetionici u olujama života… Jedan od njih je blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, kardinal i mučenik“, rekao je kardinal Gerhard Ludwig Müller prigodom posjeta Hrvatskoj 2016. godine. Blaženi Alojzije, vjerni, postojani i dobri pastiru Božji, ostaješ naš svjetionik vjere u vremenu koje je pred nama. Moli za nas u zagrljaju nebeske slave!
