Vezivanje ruku žrtvi

Iako se glavna rasprava o međusobnim tužbama za genocid između Hrvatske i Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (ICJ) održava idući tjedan, 3. ožujka, domovinski mediji šute kao zaliveni. Iz šturih informacija koje su u posljednjih nekoliko mjeseci stidljivo procurile u javnost zna se jedino da će pravni tim koji će zastupati Republiku Hrvatsku voditi Vesna Crnić – Grotić, profesorica međunarodnog prava sveučilišta u Rijeci, a njeni savjetnici bit će pravni stručnjaci londonske odvjetničke tvrtke Matrix Chambers.

S druge strane iz Beograda poručuju da je srbijanski tim, sastavljen od najboljih domaćih stručnjaka s golemim međunarodnim iskustvom i pojačan najvećim pravnim stručnjacima na svijetu, potpuno spreman za ono što je predmet spora.

Pravno govoreći, predmet spora između dvije države vrlo je jednostavan i jasan. Imamo jednu državu koja je bila agresor (Srbiju) i drugu koja je bila žrtva agresije (Hrvatsku). Rat se vodio na hrvatskoj zemlji i za hrvatsku zemlju. Prema tome, Hrvatska je, po međunarodnom zakonu, imala svako pravo braniti se i učiniti sve što je potrebno kako bi zaštitila svoje građane i teritorije. A nakon toga i puno pravo pred međunarodnim sudom pokrenuti spor, zatražiti status žrtve i odštetu od Srbije. Što je Hrvatska i učinila.

No, predmet spora počeo se nepotrebno komplicirati kada su najviši politički predstavnici države žrtve agresije (Hrvatske) u svojim javnim istupima počeli zastupati iste stavove kao i političari države agresora (Srbije). Naime, u zadnjih nekoliko godina hrvatski politički vrh (Josipović, Pusić, Milanović) počeo se zalagati za isto ono za što su se zalagali i vodeći srbijanski političari (Nikolić, Dačić, Vučić) u smislu izjednačavanje krivice i povlačenja hrvatske tužbe.

Toje dakako jedan novi moment i vrlo neobičan presedan koji bi mogao utjecati da u presudi Međunarodnog suda pravde prevlada politički pragmatizam. Drugim riječima da presuda bude, kako naš narod kaže – pojeo vuk magare – bez obzira na pravnu težinu argumenata tužbe Hrvatske protiv Srbije.

Krivicu snose Milošević i velikosrbi

Većini ljudi koji žive izvan Zapadnog Balkana ovakvo ponašanje hrvatskih političara čini se izvan svake pameti. Josipović, Milanović i Pusićka bi trebali znati ono što je svakom tko ima pola mozga jasno – svaka žrtva koja je pala za vrijeme velikosrpske agresije na tlu Hrvatske žrtva je pokušaja širenja granica „Velike Srbije” na Hrvatsku. Za svaku žrtvu i štetu počinjenu u tom ratu krivicu isključivo snose Slobodan Milošević i ‘bivši’ velikosrbi trenutno na vlasti u Beogradu (Nikolić, Dačić, Vučić) koji su Miloševiću i Šešelju u to vrijeme bili desna ruka. Da nije bilo njihovog huškanja hrvatskih Srba na pobunu i agresije na Hrvatsku ne bi bilo ni jedne žrtve. Ni na jednoj strani.

To je jasno svima osim novokomponiranim zapadnobalkanskim političarima na vlasti u Zagrebu i Beogradu, za koje je izgleda pokušaj stvaranja „Velike Srbije” okupacijom hrvatskih teritorija, etničkim čišćenjem i genocidnim masakrima Hrvata 1991.-95. bio sasvim legitiman i u redu.

Srpski je agresor u Hrvatskoj počinio stravične zločine genocidnog ubijanja, silovanja, progona, pljačke i razaranja. Važno je znati da se agresija Srbije na Hrvatsku nije dogodila slučajno, nekim čudom. Ona nije naprosto pala s neba kao ledena kiša, već je bila posljedica unaprijed donešenog plana i odluke. U dugo i pomno pripremanom scenariju agresije na Hrvatsku, Srbija je upregnula sav svoj vojni i materijalni potencijal s ciljem istrijebljenja i etničkog čišćenja Hrvata radi okupacije i pripajanja željenih hrvatskih teritorija.

Bila je to osvajačka, genocidna i pljačkaška agresija. Iza sebe je ostavila 149 masovnih grobnica, preko 12 tisuća pobijenih Hrvata, tri puta više ranjenih i invalida, blizu dvije tisuće nestalih, razorene i opljačkane gradove i sela, tisuće kilometara minskih polja u kojima je od kraja rata do sada stradalo 1968 ljudi i poginuo 61 hrvatski pirotehničar, te izravnu i neizravnu štetu koja se procjenjuje na preko 150 milijardi US $.

To su gole činjenice. Unatoč tome, trenutno vladajući hrvatski političari kažu da je tužba protiv Srbije – ‘suvišna'(!?), a srbijanski da je – ‘neosnovana'(!?), iz čega se jasno može zaključiti da ni jednima ni drugima nije stalo da prava istina o krivici Srbije iziđe na vidjelo.

Mentalno žive u bivšoj Jugoslaviji

Od kada to današnji zapadnobalkanski političari, koji nevješto glumataju da su dio uljuđene i demokratske Europe, mogu sebi uzurpirati pravo i ulogu profesionalnih i nezavisnih sudaca Međunarodnog suda pravde u Haagu, u čijim je rukama sada predmet, da umjesto njih odlučuju je li hrvatska tužba ‘suvišna’ ili ‘neosnovana’?

Izgleda da oni mentalno još uvijek žive u bivšoj Jugoslaviji. Potpuno je dakle jasno da sadašnja hrvatskosrpska elita na vlasti u Zagrebu i Beogradu, koja blisko surađuje na izgradnji nove – ‘regionalne zajednice’, smatra kako se od 1991.-95. u Hrvatskoj vodio ‘nepotrebni građanski rat’ dva balkanska plemena u kojem se nije znalo tko koga bije i zašto, pa prema tome nije bilo agresora ni žrtve.

Ako današnji političari na vlasti u Zagrebu nisu više bivše beobalkanske sluge već na demokratski način izabrani istinski zastupnici hrvatskog naroda u slobodnoj i suverenoj državi, zbog čega onda skupa s Beogradom javno lobiraju da Srbija s agresijom na Hrvatsku nema nikakve vezane obveze, osim povrata nešto malo otetog kulturnog blaga i informacija o sudbini ‘nestalih’. Zbog čega dopuštaju da ih ‘bivši’ Šešeljevi i Miloševićevi velikosrbi na vlasti u Beogradu ponižavaju, ignorirajući čak i taj njihov minimalni, kozmetički zahtjev?

Uostalom, zašto bi trenutnog hrvatskog predsjednika, premijera i ministricu vanjskih poslova danas uopće zanimalo više od 15 tisuća pobijenih Hrvata, patnja ranjenih i problemi prognanih (ako nisu u pitanju Srbi) i golema materijalna šteta počinjena u agresiji Srbije na Hrvatsku, kada su oni u to vrijeme bili zaokupljeni sobom i puno ljepšim stvarima? A taj, tamo nekakav dosadni i ‘nepotrebni rat’ odgledali preko oka na TV.

Sve je to je za njih lanjski snijeg za koji bi bili najsretniji da im ga više nitko ne spominje dok su sada toliko zauzeti ponovnim spajanjem potrganih veza i izgradnjom nove – ‘Naše Regije’. Tako npr. predsjednika Josipovića, kao visoko obrazovanog intelektualca i nadarenog glazbenika, u cijeloj toj golemoj tragediji hrvatskog naroda brine jedino sudbina kulturnog blaga kojeg su velikosrpski fašisti nakon poraza u agresiji na Hrvatsku ponijeli sa sobom ‘da bi ga sačuvali od uništenja’. Pa eto, ako bi Srbija to vratila uz neke informacije o nestalim koji su odvedeni u logore u Srbiju on bi tužbu povukao.

Josipović i Pusić protiv tužbe

Ako znamo da je Josipović predsjedničke izbore u Hrvatskoj dobio pod parolom ‘Za pravednu Hrvatsku’ i kao vrstan pravni stručnjak sudjelovao u pisanju tužbe protiv Srbije koncem devedesetih, onda bi on svakako hrvatskom narodu morao objasniti zašto sada smatra da bi povlačenjem te tužbe pravda prema žrtvama bila zadovoljena? I zašto nije, prije početka promocije te svoje ‘nove pravde’, upitao za mišljenje roditelje, supruge i djecu žrtava velikosrpske agresije? Ili barem svoju suprugu, djecu i roditelje (ako su živi) bi li za njih povlačenje tužbe bilo pravedno u slučaju da je on u velikosrpskoj agresiji bio ubijen, osakaćen ili nestao?

Bilo bi svakako interesantno saznati što ga je nagnalo da promjeni svoj stav? Da li mišljenje njegovog glavnog londonskog savjetnika Dejana Jovića, jednog od deset najutjecajnijih Srbina u svijetu? Blisko prijateljstvo s bivšim srbijanskim predsjednikom Tadićem koji ga na to već dugo nagovara? Pritisak lidera hrvatskih Srba, Pupovca (‘Dragi Ivo’), Stanimirovića i Uzelca? Poglavara SPC u Hrvatskoj koji su mu prije tri godine sa svog Božićnog domjenku u Zagrebu otvoreno poručili da od njega očekuju ‘da odbaci tužbu protiv Srbije u Hagu’?

Ili naprosto strah od zamjeranja svojoj glasačkoj bazi u Hrvatskoj, hrvatskim Srbima, koji su mu na prošlim predsjedničkim izborima, po direktivi iz Beograda, iskazali stopostotno povjerenje? Naime, za vrijeme prošlih predsjedničkih izbora tadašnji srbijanski predsjednik Tadić uz nepregledne kolone autobusa ‘izbjeglica’ iz Srbije, koji su održavnom trošku stigli na glasovanje u Hrvatsku, poslao je i svoje emisare iz Beograda s porukom: ‘Srbijansko političko vodstvo smatra da bi s Josipovićem na čelu i uz pomoć pritisaka EU, Hrvatska mogla olabaviti i odustati od tužbe za genocid.’

Uz predsjednika Josipovića, najveći napor da se povuče hrvatska tužba prije glavnog ročišta uložila je Vesna Pusić. Zamislite, za hrvatsku ministricu vanjskih poslova, nakon petogodišnjeg krvavog i genocidnog orgijanja, okupacije, razaranja i pljačke jedne trećine Hrvatske, tužba protiv Srbije je: ‘Nešto (!) neodgovorno i nemoralno prema građanima’ (!?). ‘Nešto čime se nepotrebno dižu niske strasti’ (!?). Što mislite, tko joj je to u uho šapnuo? Treba li uopće spominjati da su na tom tragu i izjave hrvatskog premijera Milanovića?

No, kada su uvidjeli da unatoč silnoj želji i najavama (zbog predvidljive reakcije hrvatskih branitelja i naroda na skorim izborima za EU parlament) neće smjeti povući tužbu protiv Srbije, ta trenutna ‘regionalna’ elita na vlasti u Zagrebu odlučila se na svoj ‘bivši’, tipično balkanski način, vezati ruke žrtvi iza leđa.

Eliminacija prof. Damaške

Naime, ministrica Pusić priopćila je prije četiri mjeseca kako je hrvatska vlada, na zatvorenom dijelu sjednice (17.10. 2013) odlučila smjeniti pravnog zastupnika Hrvatske u tužbi protiv Srbije. Jednog od najvećih stručnjaka za međunarodno pravo na svijetu, prof. Mirjana Damašku, i na njegovo mjesto postaviti riječku profesoricu prava Vesnu Crnić-Grotić.

Prof. Damaška, koji predaje međunarodno pravo na prestižnom američkom sveučilištu Yale, za HTV je izjavio da je duboko razočaran načinom na koji je njegova smjena izvršena budući je za nju saznao iz novina. Rekao je da su ga kao pravnog zastupnika RH, s kojim su morali intenzivno surađivati, iz hrvatske vlade naprosto ignorirali i da je za cijelo vrijeme svog mandata imao samo jedan kraći razgovor o parnici s premijerom i s ministrom pravosuđa. A onda su ga, na zatvorenoj sjednici vlade, iza leđa, jednostavno maknuli.

U ozbiljnim međudržavnim sporovima kao što je ovaj svaka bi ozbiljna vlada koja drži do sebe i države koju predstavlja nastojala angažirati najbolje pravne stručnjake i pomoći im u svemu kako bi pobjedila u sporu i pokazala da je u pravu. Hrvatska za taj posao nije mogla pronaći boljeg pravnog stručnjaka od prof. Damaške.

Kao jedan od najuglednijih eksperata za međunarodno pravo svojom je suradnjom s hrvatskim pravosuđem i stručnim savjetima timu Gotovinine obrane i mnogome doprinio da jedan drugi Haaški sud (onaj za bivšu Jugoslaviju) putem svog glavnog suradnika, ‘sekretara republike srpske krajine’ Save Štrpca, tajnog svjedoka Stipe Mesića i ‘međunarodne zajednice’ hrvatskoj slobodi nesklonih čimbenika, ne uspije u namjeri izjednačavanja krivice velikosrpskog agresora i hrvatske žrtve i osudi stvaranje hrvatske države kao ‘zločinački pothvat’ .

Nakon ovakve, zdravom mozgu neshvatljive sabotaže hrvatskog pravnog tima od strane hrvatske vlade, rezultat skupog sudskog procesa u Hagu bit će najvjerovatnije onakav kakav je predvidio unaprijed dobro obavješteni srbijanski predsjednik Nikolić. On je za beogradski ‘Blic’ izjavio da će sud zaključiti kako su tužbe i Hrvatske i Srbije opravdane, da je pogriješila i jedna i druga strana i da zbog uspostave dobrosudsjedskih odnosa, unaprijeđenja međusobne suradnje i mira u ‘Regionu’ – treba zaboraviti prošlost.

Ludost i sljepilo

I tako, umjesto da ova tužba bude predmet najviše ozbiljnosti za hrvatsku vladu i potvrda kredibiliteta hrvatskih političara sve se svelo na razinu ‘bivših’ i budućih jugobalkanskih igara bez granica s lako predvidljivim rezultatom. Bez imalo obzira prema ugledu i interesu Hrvatske države i poštovanja prema žrtvama velikosrpske agresije.

U Hrvatskoj je za vrijeme velikosrpske agresije izginuo čitav jedan naraštaj divne mladeži i počinjena strašna materijalna šteta. Golema sredstva su uložena za obranu i obnovu. Prisiljavanje hrvatskih građana da sami plaćaju štetu koju nisu počinili ni skrivili, i što je još najgore – za štetu agresora i okupatora ne samo da je nepošteno nego i krajnje sramotno.

Time se hrvatski narod želi dodatno pritisnuti i traumatizirati kako bi ga se lakše gurnulo natrag u crnu rupu Zapadnog Balkana. Dok god se ne kazne počinitelji agresije i okupacije i ne plate punu cijenu za svoja zlodjela i štetu koju su počinili nećemo vidjeti nikakav iskreni pomak na bolje u odnosima između Hrvatske i Srbije.

Niti promjenu u ponašanju ‘bivših’ velikosrba jer im se time samo šalje poruka da se agresija na druge narode i države u okruženju isplati. Koliko li se samo Hrvatska urušila i izgubila na međunarodnom ugledu, identitetu i kredibilitetu od kada su joj ‘bivši’ Jugoslaveni opet zajašili na leđa praveći od nje zapadnobalkanski pašaluk i slijepo crijevo EUrope. Koja ‘bivša’ ludost i sljepilo.

Željko Dogan/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save