Kršćani u politici
Politika bi prema svojoj klasičnoj definiciji trebala biti „umijeće mogućega“ kojim se čovjek kao „zoon politikon“ ili političko biće bavi poradi postizanja općeg dobra. U Hrvatskoj se za koji mjesec ( po drugi put u godinu dana) održavaju izbori za europski parlament i to me nuka da nešto kažem o temi sudjelovanja ljudi koji se deklariraju kao vjernici katolici u politici. Iako je o ovoj temi napisano mnoštvo kartica teksta i mnogi pozvaniji ljudi od moje malenkosti su o tome rekli puno pametnih stvari, ipak me vlastito životno iskustvo nagnalo da o toj temi nešto kažem. Godinama gledam kako lokalni ( i ne samo oni) političari sjede u prvim redovima naših crkvi, slikaju se na kojekakvim proštenjima i mladim misama pa sam nekako uvijek smatrao da im barem nešto od onoga što čuju na propovijedima ostane u njihovom dnevno-političkom djelovanju.
Stariji ljudi bi uvijek govorili da je bolje birati manje od dva zla te da je bolji vrag kojeg poznajemo od onog kojeg ne poznajemo. Još izravnije bi znali kazati kako „mi je uvijek draže da me krade moj nego njihov“. Ta logika mi nikad nije bila jasna pogotovo što se kod dotičnih političara radilo o barem tradicionalnim vjernicima ukorijenjenim u kršćanstvo. Meni nikako nije bilo jasno kako se to treba birati manje od dvaju zala ako kao kršćani trebamo uvijek i u svakom trenutku birati Isusa Krista. Netko će reći da sam idealist te da u politici treba biti pragmatičan i žilav. Netko će možda reći da se u politici uvijek treba prikloniti pobjedniku te tako opstati na političkoj sceni. Ja pak smatram da su nas višegodišnja uvjeravanja o biranju manjega zla koja smo slušali od svećenika s oltara u našim crkvama i dovela do stanja u kojem se Hrvatska danas nalazi, dvostranačke partitokracije eu-fanatika; s jedne strane neokomunističkih talibana i potomaka crvene buržoazije u sdp–u te lažnih, licemjernih tzv. demokršćana u hdz–u koji su od stranke oca domovine F. Tudjmana napravili izoliranu sljedbu beskičmenjaka i poslušnika koja se klanja velikom vođi ma kako se on zvao i to od 2000. godine naovamo.
Treba biti dokraja iskren pa reći kako je i u takvom hdz–u ostalo poštenih i časnih iznimaka, ali i oni sve više uviđaju pravu istinu. Najveći problem kod nas Hrvata je taj što smo se naviknuli glasovati za stranačke liste koje kroje veliki vođe, a ne za ljude sa imenom i prezimenom koji bi onda ljudima odgovarali za sve što jesu ili nisu učinili u svojem mandatu. Još kad ovom dodamo famoznu D-hondtovu metodu preračunavanja glasova u mandate koja pogoduje stranci na vlasti, nije ni čudo što je situacija ovakva kakva jest.
Kad budete glasovali na sljedećim izborima, dragi vjernici, dobro promislite je li onaj kojeg ste odlučili birati, a na glasu je kao vjernik i viđate ga u crkvi, u svojem političkom djelovanju donosio odluke u skladu sa svjetonazorom kojem deklarativno pripada. Ovo ističem zato da ne zaboravimo da su nam situaciju oko nakaradnog zdravstvenog preodgoja naše djece koju boljševičkim metodama provode ministar Jovanović i njegova pedofilska družina zakuhali upravo „naši“ demokršćani iz sanaderovskog hdz–a donoseći 2009. godine antidiskriminacijski zakon u konsenzusu s cijelom oporbom. Istine radi, protiv je glasovala samo Marijana Petir. Sjetite se ovih činjenica kada budete zaokruživali ime na glasačkom listiću .
Vlado Vanjaka
