Kakvu i čiju vanjsku politiku vodi ova Vlada, njena ministrica vanjskih poslova i predsjednik države? I, zašto neovisni mediji, a prije svega autentična oporba ovoj vlasti nikada ne postavi ta pitanja?

Je li izjava ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić u jeku bosanskohercegovačkih nereda, o nužnosti posebnoga puta i modela priključenja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji i tzv. euroatlantskim integracijama, samo na brzinu izrečen stav nespremne ministrice, ili se u kontekstu općih događanja, ukrajinske krize, bosanskohercegovačkih prosvjeda, zauzetosti Rusije i EU prijetećim kaosom u ogromnoj Ukrajini, te vanjske politike koju gospođa Pusić zajedno sa predsjednikom Josipovićem vodi i promovira godinama, krije daleko suptilnija i podmuklija platforma i precizno zacrtani cilj?

S obzirom na dokazanu smušenost ove vlade, najlakše je zaključiti da je ta izjava zapravo samo usmjeravanje pozornosti javnosti na nešto drugo i stvaranje privida kako Vlada ima nekakav stav o tome. Naime, pod zavjesom smušenosti i nesposobnosti, suviše se konzistentnih pogrješaka dogodilo od kada su na vlasti, da bi to bilo slučajno i samo plod – neznanja.

Onima koji malo ozbiljnije prate događaje na prostorima koje današnja Vlada i već ogromna većina medija,orkestrirano nazivaju „Regijom“, makar nitko nikada nije javno definirao sadržaj i osnovanost sadržaja, toga, već međunarodno prihvaćenoga pojma, neće promaći da je takvih inicijativa, samo ne iz Hrvatske, već bilo.

Potpuno istu inicijativu ponudila je raspadajućoj Jugoslaviji nakon demokratskih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj, tadašnja EZ-a uz snažnu potporu SAD-a, kojom bi SFRJ postala članica EZ bez ikakvih složenih procedura i po – posebnom postupku. Uvjet je bio da ostane cjelovita! Žestoki zagovaratelj te inicijative u EZ-a tada je bila vlada Velike Britanije i predsjednik Francuske. Inicijativa je propala jer nije bila prihvatljiva ni slovenskom ni hrvatskom rukovodstvu, ali ni Srbima zbog kojih je i inicirana, jer su procijenili da je savršen trenutak za definiranje tzv. zapadnih granica.

Srbija je dobila prešutnu suglasnost da vrlo brzo riješi „pitanje Jugoslavije“ (čitati: Velike Srbije), a plan je završio u ladicama britanskoga ministarstva vanjskih poslova. Je li i odbačen?

Na kojim dakle principima Vesna Pusić danas predlaže kao ministrica vanjskih poslova da se za BiH pripremi ubrzani specifičan model ulaska u euroatlantske integracije, i je li osnovano očekivati da je time mislila samo na BiH? Drugo, je li razumno očekivati, čak i od tako realno nesposobne ministrice, barem gledajući stajališta politike koju zagovara i vodi, vrednujući je prema nacionalnim interesima, da je tek tako, posve slučajno i neplanirano, izrekla takvu ideju? Ja mislim da nije, a puno toga upućuje na to.

Prvo, ako već Republika Hrvatska nema godinama nikakvu platformu za rješavanje statusa Hrvata u BiH te samoga statusa države BIH, što bi morao biti prvorazredan nacionalni imperativ svakoj hrvatskoj vladi, ne znači da oni koji predvode hrvatsku vanjsku politiku i diplomaciju nemaju konkretne planove što učiniti, kako bi se ostvarili neki ciljevi. U politici su uvijek konstantni ciljevi i interesi, jedino je pitanje čiji, tko ih provodi i zašto? S obzirom da nemamo nikakav autentičan ni vlastiti pristup, s obzirom da nemamo ni polazište nekakvoga nacionalnoga konsenzusa oko toga, posve je jasno da politiku koju su vodili i vode predsjednici države, Mesić i Josipović, zatim vlade Republike Hrvatske nakon 2000. godine, a posebno ova Vlada i opet posebno, aktualna ministrica vanjskih poslova, nužno se čisto zdravorazumski zapitati – kakvu, čiju i sa kakvim posljedicama po hrvatski narod, za kakve i čije interese državni dužnosnici Republike Hrvatske vode „regionalnu politiku“ i uopće vanjsku politiku? Može li autentično zastupati nacionalne interese osoba koja, prvo nema obavezujuće političke platforme za sva bitna pitanja, i, drugo, koja je zastupnik teze kako je Hrvatska u ratnom razdoblju izvršila agresiju na BiH?

Osnovi teorije i prakse nacionalne i demokratske države podrazumijevaju isključivo polazište, da ne može biti osmišljene, konzistentne i jasne vanjske politike, ako nema neupitnih odgovora na ključna nacionalna pitanja i imperativnoga konsenzusa oko kritičnoga minimuma nacionalnih interesa.

Drugim riječima, onaj tko nema definirane legitimne ciljeve svoje države, legitimirane voljom neupitne većine političke nacije, u ovome slučaju hrvatskoga naroda, ne može imati ni jasnu viziju, ni ciljeve, a time ni političke metode ostvarivanja tih ciljeva u međunarodnom okruženju ili vanjskoj politici. U Hrvatskoj danas ne postoji neupitni nacionalni cilj hrvatske države jer su se ti ciljevi istrošili onoga trenutka kada smo postali članica NATO-a i EU, ne postoji ni definicija, a ne suglasnost oko nje, o temeljnim nacionalnim interesima niti o načinima njihovih postizanja.

Hrvatskim društvom doslovno bjesni sukob manjinske, a vrlo dominantne pozicije, pri čemu ne mislim samo na vladajuću koaliciju, iako je ona personalizira, s autentičnim, većinskim, aktivistički neintegriranim nacionalnim identitetom hrvatskoga naroda, vidljiv na svakome pitanju nacionalnoga bića. Pod pokličem o „europskim vrednotama“, „euroatlantskim integracijama“, „vladavinom prava“, „pravnom jednakošću“, „civilnim i ljudskim pravima“, grupacije i strukture koje imaju medijsku, institucionalnu, a pogotovo izraženu tzv.građansku inicijativu, uz često krajnje neprimjerenu potporu iz inozemstva, beskrupulozno se nameće hrvatskome narodu čitav niz vrednota, rekao bih anti-vrednota razarajućega strateškoga potencijala, a svako pitanje o opravdanosti takvih politika, ciljeva i interesa militantno se osporava najbrutalnijim metodama i riječima, ismijava, politički progoni i konačno, čak i na osobnoj razini protagoniste, kvalificira tipičnom neokomunističkom ili „antifašističkom“ kampanjom – fašizmom i „prljavim pokretom“.

Kompletna metodologija upravljanja zemljom svedena je u ruke vrlo uskih političkih i birokratskih struktura. Ni jednoj organizacijski potentnoj politici u Hrvatskoj ne pada na pamet koristiti postojeća znanja i potencijale hrvatske akademske zajednice, koja postoji, ili za davanje alibija kroz pojedinačne osobne političke karijere, ili gotovo dominantno u obrazovnim i znanstvenim institucijama koje postoje radi sebe, što svojevoljno, što nametnuto, sklonjene van svih interesa javnosti, politike, institucija, države i društvenih tokova.

To je jedan od temeljnih obrazaca za neometano upravljanje zemljom, utoliko opasnije zbog privida demokracije i demokratskih formi i suštinske integracije toga sa klasičnim komunističkim modelom upravljanja, razarajućim političkim mutantom, koji se hrani i razvija smjenama političkih elita, jer svakoj od njih, ona druga, suparnička, zapravo je jamac opstanka i dugotrajnoga egzistiranja i ne male participacije, bez obzira na poziciju ili opoziciju.

Je li netko, neformalno ili formalno nekada, bilo gdje i bilo kada, mjerljivo, egzaktno i na znanstvenome principu pokrenuo, analizirao i osmislio izravne nacionalne interese Republike Hrvatske iz kojih bi proizišla ovakva – „regionalna politika“? Zna li netko na jasan, uvjerljiv i neosporan način – koji su to efekti takve državne politike za hrvatski narod? Nadam se da floskula o ekonomskoj suradnji ni neinteligentnim ljudima nije dobar odgovor, jer i Indija nastoji imati optimalne ekonomske odnose sa svim državama ovdje, ali ne zalaže se za – regiju! Treba li podsjećati da je jedini legitimni i prihvatljivi smisao nacionalne države – ostvarivanje optimalnih interesa svoga naroda?

Zašto bi Republika Hrvatska bila – regionalni lider i u čemu? Tko je o tome pitao ikada makar jednoga politički neovisnoga stručnjaka, tko je u krajnjem slučaju legitiman dati Hrvatskoj takvu kvalifikaciju, ali i zadatak, jer jedno bez drugoga ne ide? Konačno, koja je cijena toga „liderstva“ i tko je plaća?

Ja ne vjerujem da bi srpski narod, bošnjački, crnogorski ili albanski narod na Kosovu, prihvatio bezuvjetno ili na bilo koji način Republiku Hrvatsku kao svoga – lidera. Duboko sumnjam da takva pozicija zanima i hrvatski narod. Zašto bi i kome onda trebalo biti u interesu, i što se krije – iza „liderske“ pozicije Republike Hrvatske u „Regiji“? Ne vrijeđa li taj termin zdrav razum hrvatskoga čovjeka?

Kako će Vesna Pusić, kada već nema ni jednu jedinu relevantnu platformu s bilo kakvim nacionalnim legitimitetom, čak ni s legitimitetom ovakvoga Sabora i ovakvih politika u poziciji i opoziciji, onda ponuditi bilo kakav prijedlog, rješenje ili politiku oko koje bi se okupile relevantne države za rješavanje vrlo složenoga stanja u BiH? Zašto bi njenu političku inicijativu recimo podržala jedna Njemačka, koja u najsitnije detalje poznaje aktualno stanje hrvatskoga društva, kao i svaka ozbiljna država i vlada, pogotovo stvarni legitimitet i autentičnost ove vlasti? Naime, strana diplomatska predstavništva rade svoj posao, služe svojoj državi i nacionalnim interesima, uvijek i bez izuzetka. Jer, to je univerzalni standard, jedini koji svijet razumije i – poštuje. Time i očekuje od svih takvo ponašanje.

Jedini razuman zaključak je – Pusić pokušava operativno i u ime Hrvatske inicirati i sudjelovati u ostvarivanju nehrvatske ili – tuđe politike. Čije?

Je li slučajno u kontekstu aktualnih događaja u Ukrajini i u samoj „Regiji“ to što se u BiH događa? Jesu li slučajni tajminzi početka pregovora Republike Srbije sa EU, u kontekstu otvorenih i teških nacionalnih pitanja sa Kosovom, potpuno neriješenih pitanja sa Hrvatskom, članicom Unije, koje ne spominje ni Hrvatska niti bilo tko u EU, te sa Bosnom i Hercegovinom?

Je li slučajno da se Republika Hrvatska toliko posve nerazumno, pa i neprimjereno ističe izjavama da „ćemo mi biti daleko bolji susjedi od onih koji su nama stvarali prepreke“, kako ćemo bezuvjetno podržati proces integracije Srbije i konačno, toliko se javno, bilateralno sa svim državama i državnicima, multilateralno u svakoj prigodi, doslovno egzaltirati potencijalnim uspjehom Republike Srbije, iza kojega nema ni jednoga jedinoga konkretnoga dokaza da je ta Srbija – drugačija i prihvatljivija, za početak – samoj Hrvatskoj.

Nećemo valjda „prihvatljivost Srbije“ vrednovati britanskim, njemačkim, francuskim ili – tuđim interesnim standardima? Je li to realan i legitiman temelj za definiranje međusobnih odnosa i interesa na koncu, jer su oni smisao svakoga zdravoga odnosa, između država koje imaju toliko strahovito teških i neriješenih pitanja. Treba li zaboraviti da je na stalnome međunarodnome sudu u Haagu počeo proces Republike Hrvatske protiv Srbije zbog – genocida!? Treba li zaboraviti u okviru pitanja iz uvoda u ovaj tekst da se ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i suautor vanjske politike Republike Hrvatske Ivo Josipović, godinama, usprkos priprema države za ovo prevažno međunarodno sudište i proces, javno zalažu za povlačenje tužbi, iako znaju da nema tužbi – nego hrvatska tužba, time otvoreno pozivajući na sumnju u kvalitetu pripremanja Republike Hrvatske za taj proces! I, lažu hrvatski narod.

Smije li ozbiljna nacionalna država inzistirati, s jedne strane na tome da eventualnim uspjehom referenduma o nezavisnosti, Škotska prođe rigorozan proces pristupanja EU, a s druge strane za državu koja ni jednim jedinim postupkom nije odustala od imperijalne politike prema Hrvatskoj, bezuvjetno podupirati u toj istoj integraciji?

Može li poseban put za BiH – ne biti i poseban put za Srbiju, Crnu Goru i Kosovo, i što će taj „poseban put“ ako ga EU prihvati, značiti za istinsko rješavanje ogromnih prije svih nacionalnih problema i pitanja u tim zemljama? Kakva je razlika između inicijative za ulazak ondašnje Jugoslavije s potpuno neriješenim nacionalnim pitanjem i potpunim deficitom društvenoga razvoja, u odnosu na ulazak ovakve Srbije prije svega, a onda BiH u Europsku Uniju?

Sve, apsolutno sve što je relevantno u ponašanju ove Vlade, predsjednika države i, pogotovo Velike Britanije sa svojim satelitima u EU, ukazuje na to da je stvarna namjera Vesne Pusić i aktualne hrvatske državne vlasti, sudjelovati kao „lider“ nudeći bezuvjetno sve što ima, čak i ono što – nema još uvijek, kako bi se posve neprincipijelno na taj način završili ratovi, u ovome slučaju srpska osvajanja i definicija srpskoga životnoga prostora, na malo modificiran, ali vrlo sličan način ciljevima i interesima, kako srpske politike iz devedesetih, tako i njihovih međunarodnih pokrovitelja. Uvođenje država i prije svega društava zemalja „regije“ nekritički i bezuvjetno, ne samo da je protivno osnovnim nacionalnim interesima hrvatskoga naroda, ne samo da je u potpunoj suprotnosti sa svim proklamiranim načelima euroatlantskih integracija, to je duboko štetno i potencijalno trajno destabilizirajuće za ovu „regiju“ i sve njene narode.

Zato je posve racionalno postaviti pitanje iz uvoda – kakvu i čiju vanjsku politiku vodi ova Vlada, njena ministrica vanjskih poslova i predsjednik države? I, zašto neovisni mediji, a prije svega autentična oporba ovoj vlasti nikada ne postavi ta pitanja pred hrvatski narod i državnu vlast?

Autor: Marko Ljubić/politikaplus.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save