‘Turski repić’ ugrožava hrvatski suverenitet!
Sporazum Tuđman-Izetbegović iz 1999.g. danas je vruća politička tema a njegova eventualna ratifikacija u Parlamentu RH vjerojatno je preduvjet za izgradnju Pelješkog mosta. Jeli to još jedna u nizu ucjena koja nam stiže iz naše buduće prijestolnice, Bruxellesa!?
Hrvatski sabor ni u kom slučaju ne smije ratificirati taj sporazum jer su se i političke okolnosti u odnosima RH i BiH u mnogočemu izmijenile posebno kada je u pitanju temeljni sporazum iz Daytona odnosno Washingtona.
Ratifikacija sporazum koju zagovaraju Milanović&Pusić bila bi ravna izdaji nacionalnih interesa.
Washingtonski sporazum nikada nije niti proveden, a na njemu se temelji Federacija BiH, dok je Daytonski sporazum promijenjen u čak 175 slučajeva uvijek na štetu Hrvata iako ‘Visoki ured’-OHR (Office of the High Representative in Bosnia and Herzegovina) nije imao mandat da ga mijenja, a sve pod krinkom ‘reformi i poboljšanja funkcionalnosti države’ što se nikada nije ni dogodilo.
Federacija BiH je prema Washingtonskom i Daytonskom sporazumu bila predviđena kao konfederacija s Republikom Hrvatskom, no ova točka napisana u oba sporazuma nikada nije i provedena.
A da je kojim slučajem konfederacija s RH bila ostvarena, e, u tom slučaju ni ova ‘dva Milanovićeva kamena’ ne bi bila nikakav problem …pripadala bi, danas ‘utopijskoj’ konfederaciji.
Zašto bi onda Hrvatska danas ratificirala sporazum Tuđman-Izetbegović kad nepoštivanje ovih obaju sporazuma, Dayton-skog i Washington-skog, negira elementarne stavke njihove provedbe?
Osim toga Hrvatima je u Mostaru nametnut tzv. ‘Mostarski Statut’ čime se dodatno osporava konstitutivnost Hrvata i čime demokratski izbori nemaju nikakav smisao. Ovakav kriterij Visoki ured OHR-a nikada nije nametnuo i bošnjačkom političkom krugu čime je napravio dvostruke kriterije.
Ali, prisjetimo se i nekih događanja iz nedavne prošlosti.
Prvo, rezervisti JNA, iz sastava Titogradskog korpusa, napali su hrvatsko selo Ravno prvog listopada 1991. godine, a tadašnji je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović izjavio: ‘Ovo nije naš nego njihov rat’, pa se taj agresorski čin na hercegovačko selo ne smatra i danom početka srpske agresije na BiH.
Da su rezervisti, Srbi iz Istočne Hercegovine ili Crnogorski četnici kojim slučajem tada napali hercegovački grad Neum(u kojem žive Hrvati!, nap. a.) čiji bi to rat bio; po Aliji i opet ‘njihov’, zar ne!?
Drugo, u proljeće 1993.g. Izetbegović je Tuđmanu predložio da se ‘zapadna Hercegovina izdvoji iz BiH i pripoji Hrvatskoj’, ali je Tuđman tu ponudu odbio pošto je smatrao da to neće riješiti ‘ni krizu u BiH kao ni položaj hrvatskog naroda u toj zemlji’.
Nažalost, nije bio u pravu jer je danas hrvatski narod u BiH doslovno prepolovljen s nekadašnjih više od osam stotina tisuća hrvatskih žitelja na sadašnjih tek nešto više od četiri stotine tisuća….najvećim dijelom zauvijek protjeranih iz ‘Daytonske Republike Srpske’!
Bivši ministar vanjskih poslova RH, Mate Granić, potvrdio je postojanje takvog prijedloga Izetbegovića Tuđmanu, koji je po Graniću uključivao čak i precizan plan o teritorijalnom odvajanju zapadne Hercegovine od BiH.
No, Tuđman je odbio i taj prijedlog a da ga je kojom srećom prihvatio bila bi ‘mirna Bosna’ a hrvatski Neum pripao bi zemlji kojoj je po nacionalnom sastavu, de facto, oduvijek i pripadao.
A da smo kojim slučajem tijekom Domovinskog rata ‘okupirali’ Neumsku enklavu ‘pošteni demokratski svijet’ bi gunđao koji mjesec dana pa bi činjenično stanje prihvatio ‘zdravo za gotovo’ kao što danas prihvaća etnički savršeno pročišćenu takozvanu Republiku Srpsku….bez ikakve sumnje stvorenu na zločinu!
Skeptici bi rezignirano kazali: a tko nam je kriv….pa, nismo mi zločinci poput Radovana Karadžića i Biljane Plavšić čije ‘djelo’ i dalje živi pod Dodikovom palicom!?
Četvrto, ‘dva Milanović-kamena’, vrh Kleka ali i pripadajući akvatorij Malostonskog zaljeva(uzgajalište školjki) od pamtivijeka su hrvatski teritorij, čak i katastarski što je vidljivo iz svih relevantnih dokumenata.
Usporedimo kako neke druge zemlje brane svoj suverenitet:
Slično tome je bilo, srpanj 2002.g. i s nenaseljenim otokom Perejil-om, ili, po Marokancima, Leilamom(-na hrvatskom peršin-), stotinjak metara kamena pokrivenog peršinom koga vole koze, šest kilometara udaljen od španjolske sjevernoafričke enklave Ceuta, koji je postao predmetom diplomatskog spora Španjolske i Maroka.
U danu kada se 12 marokanskih vojnika iskrcalo na hrid neposredno pred marokanskom obalom, podiglo dvije marokanske zastave i dva šatora, sve je počelo. Do tada otok je interesirao samo ponekog pastira i njihova stada, koji tu ne bi stalno živjeli nego došli na jedno vrijeme, a nenaseljena hrid (kamen!) postala je, u trenutku ritualnog zabadanja marokanskog barjaka, predmetom oštrih prepirki dvaju država.
Dakako, Marokanci su podvili rep te se povukli zajedno sa zastavom….a Španjolci pokazali svijetu kako se brani suvereni španjolski teritorij makar bio ‘pred nosom’ Maroka!
Nisu oni bili nimalo darežljivi poput ‘našeg premijera i naše gospođe ministarke’, Vesne Pusić, nego su bili odlučni poput Margaret Thatcher na Malvinima (Falklandima), 1982.g.!
Peto, Hrvatskoj je nakon II. svjetskog rata, glede nesporno hrvatskog Neuma, počinjena velika povijesna nepravda od strane onodobnih komunističkih vlastodržaca jednako kao i sa Srijemom ili Bokom Kotorskom u kojoj ‘svaki kamen govori hrvatski'(Josip Pečarić)!
A ta nepravda napravljena je na temelju turskih zakona, adeta, pa ponovimo tu hrvatsku povijest, jer, repetitio est mater studiorum:
Učvršćenjem osmanlijske vlasti koncem 15. stoljeća na tlu Hercegovine Dubrovčani se povlače sa šireg područja delte rijeke Neretve.
Po okupaciji tog teritorija Osmanlije daju Dubrovačkoj republici pravo monopola trgovinom solju u luci Klek. U 16. i 17. stoljeću širi primorski pojas oko Kleka poprište je učestalih mletačko-turskih ratnih sukoba koji su kulminirali koncem 17.-tog stoljeća kada Mlečani zauzimaju teritorijalni pojas između rijeke Neretve i jednako tako hrvatskog, Boko-kotorskog zaljeva, u zaleđu Dubrovačke republike.
Završetak toga tzv. Morejskog rata nije odgovarao dubrovačkim vlastima; njegova izravna posljedica bila je fizička blokada njezinih granica od strane tradicionalno joj neprijateljski raspoložene Mletačke republike.
Stoga je dubrovačka diplomacija učinila krupan i, po svojim posljedicama za čisto hrvatski, neumski kraj, do dana današnjega dalekosežan i, pokazalo se nažalost do danas, veoma štetan politički manevar.
Mirovnim ugovorom sklopljenim u Srijemskim Karlovcima, 26. siječnja 1699.g., utvrđeno je da granična veza između Osmanlijskog Carstva i Dubrovačke republike ne smije biti prekinuta što je podrazumijevalo povlačenje Mlečana iz neumskog područja i njegovo prepuštanje Osmanlijama, 1701. godine(prije tri stoljeća Osmanlije se nisu zvale ‘Bošnjacima’ a danas se Bošnjaci-Muslimani pozivaju upravo na Osmanlijske zakone!).
U slijedećem Morejskom ratu iz 1714. g. nakon vojnoga osvajanja šireg neumskog kraja Mlečani ga, odredbama Karlovačkog mirovnog ugovora, moraju ustupiti Turcima kao razmjerno usku tampon-zonu koja će razdvajati teritorij Dubrovačke od Mletačke republike.
Međutim, odredbama oba mirovna ugovora Osmanlijsko Carstvo ne dobiva i pravo izlaska na more što Mlečani fizički osiguravaju zauzimanjem luke Klek i kontinuiranom blokadom (Neumskog)zaljeva brodovljem svoje ratne mornarice.
Poslije sloma Mletačke republike 1797. godine, kada dalmatinski obalni pojas dolazi pod austrijsku jurisdikciju do 1805. godine, granični režim na području Kleka ostaje nepromijenjen.
Godine 1808. Napoleonova Francuska stiže jadranskom obalom i do dubrovačkog i Boko-kotorskog akvatorija i 1811. godine gradi cestu od Vukova Klanca do Slanog prelazeći i preko neumskog područja, tada još uvijek, ali samo formalno dijela teritorija Osmanlijskog Carstva.
Nakon Bečkoga kongresa 1815. godine K&K-Monarhija ponovno preuzima vlast na cijelome potezu Jadranske obale do Boke Kotorske, isključujući ranije definirane tampon zone u Neumu i u Sutorini, u Boko-kotorskom zaljevu.
Na koncu, nakon Berlinskoga kongresa i preuzimanja kontrole nad teritorijem Bosne i Hercegovine, aneksije iz 1879. godine, Austro-ugarska Monarhija carskim dekretom priključuje neumski kao i sutorinski koridor Kraljevini Dalmaciji i područje Kleka biva uključeno u administrativni sklop Makarskog kotara!
U pravnome smislu ta odluka ipak nije postala pravovaljana iz razloga što je Bosna i Hercegovina odlukama Berlinskog kongresa, ali tek formalno ostala pod suverenitetom sultana Turskoga Carstva, iako je de facto Austrougarska Monarhija dobila mandat za upravljanje ovom tada praktički već bivšom otomanskom provincijom.
«Nakon raspada Monarhije, u novoj državi SHS-a, kasnije Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, do 1922. godine nema promjena u administrativnom ustroju koje bi se reflektirale na neumsko područje.
Te godine područje Neum/Kleka ulazi u sastav Mostarske oblasti, da bi se 1929. godine našlo u administrativnom sklopu Primorske Banovine sa sjedištem u Splitu.
U predratnom i ratnom vrtlogu, Klek i Neum su od travnja 1939. godine sastavnicom Banovine Hrvatske, odnosno od travnja 1941. godine, Nezavisne Države Hrvatske» (Radoslav Dodig, Sl. Dalmacija, prosinac 2005.g.).
Novo-pristigla partizanska, komunistička vlast imala je stajalište, poput danas nadobudne eu-ministarke Vesne Pusić da granice BiH ostaju nepromijenjene(?), sukladno odlukama Berlinskoga kongresa iz 1878. godine.
Međutim, 1947. godine na neobjašnjiv način Crnoj Gori prepušten je koridor u Sutorini(trgovina Đure Pucara-Staroga i Blaže Jovanovića!?).
A Bosni i Hercegovini takvom jednostranom odlukom pripala je primorska enklava Neum-Klek, ali s granicom koja je zahvaćala dio poluotoka Kleka (Punta Kleka), dva otočića, Veliki i Mali školj, i hrid Lopatu u Zaljevu Klek-Neum. Dakle, umjesto formalnog suvereniteta kakav je po Berlinskom kongresu iz 1878. bio dan Turcima, nakon 1945.g. trebalo je udovoljiti ‘bosanskim Muslimanima’, doslovno rascijepiti Hrvatsku na dva dijela i političkim dekretom, de facto darovati hrvatski teritorij tadašnjoj yu-Republici BiH kako bi se sarajevski politički gotovani mogli baškariti na plažama i suncu hrvatskog Jadrana.
Neum nikada u povijesti nije bio pretovarna luka od trgovačkog značenja za BiH….to je i onda kao i danas bila luka Ploče!
Pokazalo se da će upravo ta ‘neumska enklava’ s pretežno(više od 90%) hrvatskog pučanstva postati granični problem između Hrvatske i BiH što se i obistinilo.
Kuriozno:
Cijeli poluotok Klek, baš svaki kvadratni metar, u privatnom je (‘katastrom potvrđeno’) vlasništvu hrvatskih obitelji, Krmeka, Pavlovića, Prekačina, Putica, Vukasovića, Obada, Batinovića, Lovrića, Kristića i Bačića.
„Malo nas tijekom cijele godine živi na poluotoku, no djedovina nikome nije teška. Godine 1973. zabranili su nam bilo kakvu izgradnju, htjeli su nas iseliti s cijeloga poluotoka Kleka jer su planirali izgradnju hotelskog naselja sa 3500 ležaja i marinom. Spasila nas je Zimska olimpijada u Sarajevu 1984.
Novac koji je bio namijenjen za izgradnju hotelskog naselja, potrošen je za Olimpijske igre. Ipak, struju smo dobili tek 80-ih godina, a prašnjava cesta od Neuma do našeg sela probijena je tek 1993. godine“-priča Krmek(‘JL’-kolovoz 2006.g.).
Božidar Krmek je, među ostalim, vlasnik zemljišta na spornome vrhu Kleka a kaže kako odgovorne bih-vlasti do danas nisu asfaltirale šest kilometara makadamskog puta od Donjeg Kleka do Neuma a izgradnja vodovoda im na pamet ne pada; prije bi to Turci napravili nego današnji gospodari, muslimani koji sami sebe zovu ‘bošnjacima’!
Godine 1974. bosanskohercegovačke vlasti su bez dogovora s hrvatskim vlastima izradile novi, komunističko-politički ‘katastar Neuma’ s tim da je komisija SR BiH ipak označila da vrh Kleka pripada Hrvatskoj.
I pazite sad ovo:
Devet mjeseci poslije, iz političke kuhinje u Sarajevu javljeno je da se sruši i čekićem stuče kameni križ kojim je bila označena granica…i bi učinjeno!!!
Umjesto ratifikacije nebuloznog sporazuma Tuđman-Izetbegović postavimo u Saboru pitanje revizije granica s BiH, granica koje se temelje na ‘turskim adetima’ na osnovu kojih je Hrvatska doslovno raščerečena na dva dijela.
Raspišimo referendum Hrvata-Neumljana o odcjepljenju, ispravimo tu veliku povijesnu nepravdu…ili barem pokušajmo!!!
Konačno, upitajmo se tko su danas ‘Bošnjaci-Muslimani’, jesu li oni autohtono, ‘samoniklo cvijeće’ poteklo od Alahu-milih Bogumila, Patarena ili su direktni potomci turskih janjičara?
U krajnjoj liniji možda su potomci turskih aga i begova pridošlih na svijet temeljem turskih adeta, ‘ius primae noctis’ odnosno prava prve bračne noći….jer se i danas pozivaju na turske zakone?
Nije naodmet i ovo pročitati:
„Svi mi volimo Šeherezadu jer su nam age silovale majke!
Cilj sapunica ‘Tisuću i jedna noć’, ‘Ezel’, ‘Gumuš’ i drugih s Bosfora je da se Turska kao politička i vojna kolonija SAD-a, a ekonomski protektorat Njemačke predstavi kao moderna i (bez)opasna država u kojoj i žene (Šeherezada) mogu, poput Angeline Jolie, biti neovisne gazdarice.
Kada se sve ovo zbroji, lako je vidljivo da se nekadašnje pravo turskog age da ima prvu bračnu noć s kršćanskom snašom pretvorilo u očekivanje da medijske sapunice, kojima osmanlijska (sup)kultura osvaja Balkanski poluotok, od naših gledatelja pravi nove janjičare.
Netko će sad pametan reći da Turci nikada nisu ni otišli iz prostora bivše Jugoslavije“(Marko Lopušina, Dnevno.hr, studeni 2010.)….misleći u prvom redu na Bosnu i novopečene ‘Bošnjake’!
Dodatak:
U sinoćnjem intervjuu HRT-u premijer odrješito odbija bilo kakvu usporedbu Sporazuma iz 1999.g. sa sporazumom kojeg su ‘incognito’ dogovorili Račan i Drnovšek. Doduše, taj sporazum/ugovor nikad nije došao u saborske klupe jer je Račan uvidio svoju grješku a osim toga znao je da ne može osigurati dvotrećinsku većinu u Parlamentu.
Taj parafirani sporazum i sutra će biti meritum kod arbitražnog rješavanja graničnog spora sa Slovenijom u Savudriji.
Inače tekst sporazuma je dugo skrivan od očiju javnosti a ‘otkriven’ je tek 2005.godine!
Pa, procijenimo sami… U srpnju 2001. tadašnji premijer Račan, uz suglasnost koalicijske Vlade, odobrio je parafiranje sporazuma nazvana Račan Drnovšekov, a to će postati najteži uteg Vlade RH(još i do danas!). Dokument, za koji Račan nije uspio skupiti potpise dvije trećine saborskih zastupnika, predviđao je odricanje Hrvatske dijela morskog teritorija i davanje Sloveniji izlaza na otvoreno more.
Sporazum su 20. srpnja 2001. godine u slovenskom Otočecu ob Krki parafirali Olga Kresović-Rogulja (predsjednica komisije za granice) i slovenski joj kolega Miha Pogačnik.
Sporazum nikad u cijelosti nije predstavljen Saboru RH, niti je predočen javnosti.
Večernji list prvi objavljuje sporazum, s parafima, kao i karte razgraničenja u sjevernom Jadranu. Iz dokumenata je jasno zašto nije ugledao svjetlo dana.
Riječ je o političkom dokumentu, naime, rješenja su protivna međunarodnom pravu. Račan je krenuvši u osobnu avanturu s lukavim Drnovšekom dogovorio, prvo, uklanjanje pregovarača ‘ekstremista’.
Drnovšek je uklonio Dimitrija Rupela, a Račan Hrvoja Kačića, Davorina Rudolfa i prof. Vladimira Iblera.
Nestručnim sporazumom tada, Račan na dar Sloveniji daje 160 četvornih km morskog teritorija, de facto joj daje još tzv. dimnjak, koridor širine 3,4 km i dužine 10 km kao izlaz na otvoreno more….itd., itd.(Večernji list, 9.rujna 2005., autor Davor Ivanković).
Komentar ovome je suvišan pa nas čudi kako premijer, vrstan pravnik ne vidi evidentnu sličnost sa sporazumom Tuđman-Izetbegović. Ili je možda tandem Milanović&Pusićka ipak ‘hrabriji’ od tandema Račan&Picula…kad je u pitanju darivanje hrvatske zemlje?
Poruka:
Drugovi Kukurikavci dosta je više vašeg olakog otuđivanja naše djedovine, nije to vaša prćija niti je to leno kojeg ste dobili u naslijeđe od vaših jednako rasipnih i neodgovornih komunističkih predaka!
damir kalafatić
