TwitterFacebookPinterestGoogle+

DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Druga korizmena nedjelja

  • Written by:

 

U korizmenom hodu za Isusom misna čitanja druge korizmene nedjelje nude nam utjehu i ohrabrenje. Prvo čitanje, iz knjige Postanka, opisuje nam Božji savez s Abrahamom koji, već u poodmakloj dobi, bez potomka, prima Božje obećanje da će mu potomstvo biti brojno poput zvijezda na nebu. Sveti pisac zapisa da povjerava Abraham i uračuna mu se u pravednost (Post 15, 6). Danas znamo da je Bog zaista preobilno ispunio svoje obećanje prema Abrahamu jer se njegovim duhovnim potomstvom smatraju svi koji ispovijedaju vjeru u jednoga Boga: židovi, kršćani i muslimani. Vjera je preobrazila Abrahama; od usahla čovjeka i njegove usahle žene, Bog je, nagradivši njihovu vjeru, izveo brojno potomstvo. Bog nikada ne odstupa od svojih obećanja; ponekad ih ne ispunja kad mi to želimo i očekujemo, ali kad ih ispunja onda ih ispunja na način da to nadilazi naša očekivanja. U obećanju o potomstvu Abraham je vjerojatno očekivao sina te brojne unuke. Možda je pogledom u budućnost pokušao naslutiti koliko će mu potomstvo po tijelu biti brojno. Kralj je David htio vidjeti koliko je Bog ispunio obećanje Abrahamu pa je dao popisati narod, ali je ubrzo shvatio da je jako sagriješio (usp. 2Sam 24). No, ni on ni Abraham nisu slutili da je riječ o duhovnom potomstvu, o potomstvu po vjeri te da će ga zaista biti poput zvijezda na nebu. Abraham predstavlja početak vjere koja će svoj vrhunac imati u događaju Isusa Krista po kojemu, u kojemu i s kojim dolazimo do cilja same vjere, a to je zajedništvo s trojedinim Bogom.

U evanđelju nas Luka vodi na goru Tabor, na kojoj se Isus preobrazio pred trojicom svojih učenika. Luka naglašava da se preobraženje dogodilo za vrijeme molitve: I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista (Lk 9, 29). Od svih evanđelista upravo Luka najviše naglašava Isusovu molitvu; naime Luka izvještava kako se Isus u svim važnim, prekretnim trenucima svoga života molio. Čak i na križu Isus, prema Luki, umire s molitvom na usnama (usp. Lk 23, 46).

U kršćanskom životu, koji je ponajprije hod za Isusom, molitva je neizostavni, bitni dio. Bez molitve nema istinskog susreta s Isusom, a time ni sa Bogom. U Kristu Otac nam se je približio te se objavio kao “Bog s nama”. Samo u Kristu možemo se usuditi reći “Oče naš”. Krist nam daje hrabrost da molimo s pouzdanjem te nas uči da se po njegovu primjeru klanjamo Ocu u duhu i istini. To klanjanje vrijedi ukoliko je sjedinjeno s njegovim i prineseno u njegovo ime. Kršćanska molitva ima svoj temelj ne samo u vjeri u Krista, nego i u spoznanju Krista kao jedincatog Sina Božjega, po čijem smo sinovstvu i mi postali Božja djeca. Kršćanstvo se može nazvati religijom molitve jer se Isus Krist objavljuje kao ispunjenje Božjih obećanja, ali i kao ispunjenje najdubljih ljudskih očekivanja. Ako je molitva stvarnost koja povezuje zemaljski svijet s nebeskim, ljudski s božanskim, tada je Kristovo otajstvo po sebi najdublja i najsadržajnija molitva. Isus sam postaje molitva. Kristovo posredništvo koje se ostvaruje u i po Crkvi dovodi molitelja do susreta i osobnog zajedništva s Bogom koji se objavljuje kao Trojstvo. Novost kršćanske molitve jest u tome da se radi o samoj Kristovoj molitvi koja je priopćena ljudima. U Crkvi Krist vjernike čini svojim udovima, živi u njima po svome Duhu te ih tako uvodi u živi odnos s Ocem. Teološka bit kršćanske molitve jest ući u dijalog s Bogom – Trojstvom, po Kristovu posredništvu. Kršćanska molitva je molitva čovjeka koji je uzdignut u nadnaravni red te uveden u zajedništvo božanskog života: u Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga, postaje dijete Božje. Preobražen u Krista kršćanin kontemplira Očevo lice Kristovim očima; sudjeluje u dijalogu koji se odvija između Oca i Sina, odnosno sudjeluje u božanskom trojstvenom životu.

Druga korizmena nedjelja nas poziva da od svoga srca učinimo Tabor; da se po molitvi u nama sve jače odvija događaj preobraženja koji je započet u krštenju, a puninu će imati o slavnom uskrsnuću od mrtvih. Misao na preobraženje koje je u nama i ispred nas hrabri nas u našem hodu za Isusom. Isus se je preobrazio pred svojim učenicima, a riječ je o anticipaciji one konačne, uskrsne preobrazbe-proslave, kako bi utvrdio vjeru u učenicima kad nastupi čas križa i kad sablazan slabosti tijela zaprijeti njihovoj vjeri. Ne čudi nas Petrova želja da ostane na Taboru, usprkos zbunjenosti i strahu koji se mora osjećati u blizini svetoga. No Petar, a i mi s njime, intuitivno osjećamo da nam nije života izvan blizine svetoga, izvan dodira s Isusom. I mi bismo baš poput Petra rado željeli, do u vječnost, produljili trenutke Tabora u našemu životu (trenutke mladenačke zaljubljenosti, vjenčanja, rođenja djeteta, trenutke velikog osobnog uspjeha itd.). Ali valja nam sići s Tabora. S Tabora se silazi u svakodnevnicu, no taj silazak ne mora nužno značiti gubitak Tabora. Iskustvo Tabora može se živjeti i u dimenziji Kalvarije, a put i način je slušati Izabranika, hoditi za njim. Na Taboru su učenici začuli iz oblaka Očev glas: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte (Lk 9, 35). Odjek Očeva glasa već se dvije tisuće godina razliježe duhovnim prostranstvima svakog naraštaja. Dopire i do nas te nas poziva da svoje povjerenje i vjeru poklonimo Izabraniku, Isusu. On je središte i religije i etike; na njega smjeraju Ilija i Mojsije. U hodu za njim ne ćemo zaboraviti kako je naša istinska domovina na nebesima, gdje vlada Krist koji ima vlast sve sebi podložiti i preobraziti ovo naše tijelo te ga suobličiti tijelu svome slavnome. To je naša nada i cilj našega putovanja.

Don Mladen Parlov

Komentari