Je li Aleksandar vučić ili velikosrpska vučina?
Priča o čovjeku koji je zavladao malom, a sanja veliku Srbiju. Može li dojučerašnji četnik preko noći postati veliki demokrat i europejac? Može jednako kao i potomci hrvatskih udbaša istinski domoljubi. Gledajući i njega i njih postaje sve jasnije da je Hrvatska opet u teškim problemima…
Svaki čovjek ima pravo za radikalnu promjenu svoga svjetonazora. Zbog toga se ne može osporiti pravo ni novoj političkoj balkanskoj zvijezdi Aleksandru Vučiću da se ponaša kao obraćenik koji je od velikosrpskog nacionalista i sudionika agresije na Hrvatsku postao veliki demokrata i europejac.
S obzirom na veliku moć koju je zadobio u Srbiji, s obzirom da se pred Međunarodnim sudom u Haagu uz suglasnost Vučića nastavlja žešće i grublje nego ikada lažno optuživanje i sotoniziranje Hrvatske, da u odnosu na Vukovar i Oluju ne mijenja svoje stavove hrvatska politika mora dati odgovor na pitanje smije li se vjerovati Aleksandru Vučiću? Smije li se uzeti zdravo za gotovo da je od četničkog vuka, čak i vučine, postao mali simpatični umiljati vučić, da je postao iskreni obraćenik i da se trajno odrekao svoje prošlosti i svega onoga lošega što je radio u prošlosti.
Aleksandar Vučić ne voli da mu se spominje prošlost, jer je on kako kaže čovjek budućnosti pa čak agresivno optužuje one koji traže da se sazna istina o prošlosti te cinično kaže: ja sam čovjek budućnosti a vama nitko nije kriv što ste zarobljenici prošlosti. Ako se tome doda da je Aleksandar Vučić osporio oslobađajuću presudu Haaškog suda Gotovini i Markaču i Hrvatskoj i da je dao vrlo agresivne i optužujuće izjave koje potvrđuju da se nije odrekao velikosrpske politike iz prošlosti potrebno je podsjetiti na njegovu ulogu u prošlosti i na njegov pokušaj da sakrije tu istinu.
Vučić u neredima na Dinamo – Crvena zvezda
Kao mlad čovjek bio je s navijačima “Crvene zvezde” koji su organizirano napravili nerede na utakmici Crvena zvezda – Dinamo 13. svibnja 1990. na Maksimirskom stadionu. Bio je sljedbenik Šešeljeve politike i Arkanove politike. Ti neredi na utakmici u Maksimiru bili su dobro organizirani. Cilj je bio proširiti nerede sa stadiona na Zagreb kako bi se proglasilo izvanredno stanje i onemogućilo da HDZ i Franjo Tuđman koji su pobijedili na demokratskim izborima u Hrvatskoj preuzmu vlast u Hrvatskoj.
Dakle, Aleksandar Vučić je sudjelovao osobno u početku agresije na Hrvatsku i zato je u najmanju ruku čudna izjava Vesne Pusić koja kaže nakon tropoljupca s Vučićem da on i Toma Nikolić, odnosno sadašnje vodstvo Srbije nije odgovorno za ono što se događalo 90- tih godina.
Ovih dana imali smo prilike ponovno slušati govor Aleksandra Vučića o okupiranom dijelu Hrvatske u kojem on drži vatreni četnički govor tvrdeći da sve iza granice Virovitica- Karlovac- Karlobag pripada Srbiji, da je to srpska zemlja i da se Srbija nikada neće odreći da je to srpska zemlja. Kada su ga nakon pobjede u izbornoj noći novinari pitali o toj izjavi, on je rekao da to baš nije bila pametna izjava.
Dakle, nije rekao da se odriče te politike, da žali što je kao mlad čovjek u njoj sudjelovao, nije rekao da je spreman da se utvrdi istina o toj politici i da se Srbija konačno odrekne kao uvjet za dobro susjedske odnose koji se mogu samo trajno izgrađivati na istini.
Navest ću i njegovu izjavu nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču koja potvrđuje da Vučić nije promijenio svoje mišljenje iz mladosti, da je i dalje velikosrpski vuk čak i vučina koji u ovom momentu ublažava retoriku i tu politiku privremeno stavlja u “ormar” do daljnjega. Evo te izjave koju ne treba posebno komentirati: “Imaju li i Srbi pravo na pravdu i tko je odgovoran za brojna ubojstva srpskih civila na području Hrvatske, kao i najveće i najteže etničko čišćenje provedeno na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata? Ako Gotovina i Markač nisu krivi za počinjene zločine, tko jest?” (Politika, Beograd)
Ako se svemu tome doda da se u Srbiji masovno skandira Vukovar je srpski grad, da srpsko vodstvo nije odustalo ni od velike Srbije ni od teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj onda je još opasnije ponašanje hrvatskog državnog vodstva posebno ministrice Pusić koja amnestira Aleksandra Vučića ali i Tomu Nikolića koji je i osobno kao četnički vojvoda sudjelovao u agresiji na Hrvatsku.
Nikolić kao i Vučić
Ni Nikolić se nije istinski promijenio ni odustao od svoje politike kao ni Vučić. On i dalje tvrdi da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju što tražiti. Protutužba Srbije na Međunarodnom sudu pravde obnavlja stare klevete, krivotvorine i optužbe protiv Hrvatske. Te optužbe su puno gore nego 90- tih godina za vrijeme Miloševića.
Oni više ne tvrde da je Tuđman ustaša nego idu dalje, tvrde da je Tuđman nacist te da je novi Hitler, te ne samo uspoređuju nego i izjednačavaju nacistički genocid nad Židovima sa navodim hrvatskim genocidom nad Srbima. Sigurno je, s obzirom da je i prije ovih izbora Vučić bio najmoćniji čovjek, da koncepcija protutužbe Srbije nije mogla proći bez njegovog odobrenja. Dakle, dok se Vučić triput ljubi sa Vesnom Pusić a Nikolić sa Ivom Josipovićem, oni nastavljaju sa svojom velikosrpskom politikom te hrvatsko državno vodstvo vrlo uspješno prevode žedne preko vode.
Vučićeva strategija je providna ali uspješna, on se predstavlja kao čovjek budućnost kojeg ne zanima prošlost. Dakle, strategija je jasna, mi ne odustajemo od velikosrpske politike, mi ne odustajemo od pokušaja da se naknadno promijeni povijest, da se Srbija amnestira od agresije i da se dogodi kopernikanski obrat u kojem će Hrvati postati agresori a Srbi žrtve.
Hrvatska peta kolona
Problem je u tome što hrvatska peta kolona i hrvatsko državno vodstvo ne samo da se ne suprotstavlja takvoj politici nego ju i pomažu i amnestiraju. Nema trajnog mira, suradnje na Balkanu bez utvrđivanja istine o prošlosti jer samo na istini se može izgrađivati budućnost kakvu svi želimo. Zato je zadatak demokratskih snaga inzistiranje na istini jer samo istinom se mogu trajno uspostaviti normalni i prijateljski odnosi. Pokušaj da se skrivanjem istine čak zabranom govorenja o prošlosti ustvari omogući nastavljanje velikosrpske politike opasan je za hrvatske nacionalne interese.
Umjesto traženja istine i inzistiranja na istini, hrvatska državna politika ponovno se ponaša kao “guske u magli”, luta i ne zna kamo želi ići, a ako ne znaš kamo želiš ići svi su ti putovi dobri pa i oni koji vode u provaliju.
Još se jedanput pokazalo da Hrvatska nema svoju vanjsku politiku, da i dalje provodi dobivene ciljeve od strateškog partnera Velike Britanije čiji je igrač i Aleksandar Vučić, s tim da ta britanska politika i danas kao i uvijek je na srpskoj strani a protiv hrvatskih interesa.
Vuk dlaku mijenja…a ćud?
Zato je razumljivo da se Vučić drži Britanaca ali je potpuno nerazumljivo zašto su Vesna Pusić i Ivo Josipović sklopili strateško partnerstvo s Velikom Britanijom i vode politiku protiv naših nacionalnih interesa. Aleksandar Vučić kao i Tomo Nikolić se ponašaju u skladu s poslovicom “vuk dlaku mijenja ali nikada ćud”. Njima u ovom trenutku odgovara da se proglašavaju velikim europejcima i demokratima te da igraju na različite karte.
Srbija je dobila povlašteni status u odnosima s Rusijom. Rusija daje ogromne novce i omogućava Srbiji da bez carina izvozi u Rusiju. Igraju i na kartu Kine kao velikog igrača ali i na kartu Sjedinjenih Američkih Država. Tvrdi se kako je Vučić američki čovjek a Nikolić i Dačić ruski. Podijelili su uloge kako bi izvukli što je moguće više, ponašaju se kao nekad Tito, odnosno u skladu s poslovicom “umiljato janje dvije majke sisa”.
Okrenuli su se Europskoj uniji i Zapadu kako bi od Rusije dobili što je moguće više. Istovremeno nisu odustali od slavljenja Putina kao velikog slavenskog cara i nisu rekli ne Putinovoj ambiciji o stvaranju istočno- europske unije na čelu sa Rusijom. Dakle, mudro igraju, nije jasno gdje će na kraju završiti Srbija. Ako ipak završi u savezništvu sa Rusijom onda će vrlo brzo iz ormara biti izvađeni velikosrpski planovi stvaranja velike Srbije.
Krim u BiH
Vjerojatno će prvi korak biti pokretanje referenduma za odcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine na primjeru Krima te obnavljanje zahtjeva za teritorijalnim pretenzijama prema Hrvatskoj posebno prema Baranji i Vukovaru.
Vučić je rekao da imaju tri velika prijatelja, Rusiju, Sjedinjene Američke Države i Kinu. S obzirom na obnavljanje hladnog rata Rusije i Amerike očito je da će se na kraju morati opredijeliti za jednog prijatelja. Koji će to biti teško je reći. Treba uzeti u obzir sve mogućnosti a ne kako se to ovih dana u Hrvatskoj radi uzimati zdravo za gotovo da je Aleksandar Vučić iskreni obraćenik da se odrekao svoje politike iz prošlosti, da je postao pravi demokrat i europejac te da mu zbog toga ne treba stvarati teškoće govoreći o prošlosti.
Međutim, Vučić mora znati da će ga prošlost progoniti sve dok ne prihvati istinu, dok na djelu ne dokaže da će Srbija pod njegovim vodstvom ne samo odreći politike iz prošlosti nego ju i jasno osuditi. Kako se to nije dogodilo, a kako na temelju tužbe pred Međunarodnim sudom u Hagu nema ni nagovještaja namjere da se to uskoro i dogodi Hrvatska ne smije biti naivna i ne smije dozvoliti da se u Hrvatskoj stvara mit o Vučiću kao demokratu i europejcu.
Hrvatski mediji i političari ovih dana od Vučića prave pravu demokratsku europsku zvijezdu. Ne kritički pišu o njemu i prihvaćaju bez ikakvih dvojbi da se stvarno radi o novom čovjeku koji nema veze sa svojom prošlošću. Ovih dana toliko smo hvalospjeva čuli na televiziji i radiju o Vučiću i novoj demokratskoj Srbiji koji su u potpunoj suprotnosti sa onim što se događa na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, što je u potpunoj suprotnosti sa činjenicom da se Srbija nije odrekla velikosrpske politike i da za sada nije spremna graditi nove odnose s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom na priznanju te istine.
Ono što su oni spremni u ovom trenutku, jer im to odgovara za njihovu trgovinu između Rusije, Amerike i Kine, jeste samo kako kažu pragmatično rješenje da dalje surađujemo i izgrađujemo odnose bez diranja u prošlost. Pokazat će se i ovaj puta da je prihvaćanje takve nove politike velika opasnost za hrvatske nacionalne interese.
Za prijevremene hrvatske izbore
Kako sam uvjeren da sadašnje državno vodstvo vodi zemlju u propast, da nema nikakve politike pa ni vanjske politike i da nema rješenja za mnoge nagomilane probleme nužno je pokrenuti sve demokratske snage kako bi se početkom iduće godine u Hrvatskoj istovremeno s predsjedničkim izborima održali i parlamentarni izbori.
Sadašnje vodstvo ne može riješiti krizu i ako bi ostalo još dvije godine došlo bi do totalnog kaosa i raspada sustava. Nemamo ni vanjsku politiku, ni unutrašnju politiku, ni gospodarsku politiku, ni zdravstvenu politiku ali zato imamo 400 tisuća nezaposlenih, pad životnog standarda, dužničku krizu s perspektivom da će nam svaki novi dan biti lošiji nego jučerašnji a bolji nego sutrašnji.
Izvor: narod.hr
