Mi sistematski uništavamo proizvodnu samo da bi uvozili stranu robu, robu koji možemo sami proizvoditi. Dobar primjer je drvo. Mi svoje drvo izvozimo van, samo da  bi onda iz Italije kupovali namještaj napravljen od našeg drveta. Za to vrijeme naša prerađivačka industrija stagnira i postepeno propada. Drugim riječima, rebalans je posao blagajnika. Kad nemaš ništa za balansirati, ni od jednog rebalansa nema smisla!

Najveći problem rebalansa proračuna, kojeg, usput, radimo svaka tri mjeseca, je što uništava potrošnju posječnog hrvatskog građanina. Da pojasnimo, svaki rebalans proračuna koji napravimo uvijek dođe na isto, građani imaju manje novca za trošiti. Ovaj zadnji rebalans morali smo napraviti jer su nam državni rashodi značajno porasli.

Kako doznajemo, podigli smo rashode za rekordnih 100 milijuna kuna. To je pomalo ljuta tema u kabinetu Slavka Linića koji je najavio da će se sve to ispraviti s ovim rebalansom jer preko njega planira državni proračun napuniti za gotovo 4 milijarde kuna. Otkud je izvukao tu brojku je nepoznanica mnogim ekonomskim stručnjacima. Ipak, problem je što ni istinitost te lude teze ne znači da mu možemo oprostiti povećanje državnih rashoda. Drugim riječima, građani bi se trebali pošteno naljutiti jer on te enormne 4 milijarde kuna misli izvući iz džepa građana. Građani će ponajviše osjetiti poskupljenje cigareta, oporezivanje svakog dobitka na lutriji, uskratu uvećanja plaća po osnovi ostvarenog radnog staža i povećanje doprinosa za zdravstveno osiguranje.

Tu dolazimo do razilaženja u mišljenjima koje je česta pojava među ekonomistima u Hrvatskoj. Linić i njegov krug ekonomista očito živi u Hrvatskoj gdje se građanima ima nešto za uzeti dok druga sfera ekonomista smatra da smo građanima uzeli dovoljno i da moramo riskirati veće zaduženje vani. Problem koje stvara zaduživanje nije glavnica(cifra za koju se zadužujemo) već kamata na dug koja već sad za Hrvatsku iznosi preko 10 posto BDP-a. To znači da država od ukupnog novca kojeg ima mora izdvojiti jednu desetinu svake godine samo na servisiranje kamata. Zvuči grozno, jer bi svako masovno zaduženje bilo opasno u slučaju da gospodarski planovi ne uspiju. Zamislimo li zaduženje kao stranu investiciju u neku hrvatsku tvrtku, jasno je da investitor želi da vaša tvrtka uspije jer mu inače ne možete vraćati dug. Ipak, ako ne uspije tu dolazi do apsolutnog i trenutačnog raspada gospodarstva. Drugim riječima, velik rizik, velika šteta ili velika korist. Ono što mi sad imamo je saniranje štete.

Takvog stava su i vodeći hrvatski ekonomski stručnjaci Slavko Kulić i Ljubo Jurčić. “Znalo se da je proračun manjkav onog trenutka kad ga je nesposobna Vlada donijela. To je jedini pravi problem Hrvatske, nesposobna vlada. Ministarstvo financija služi samo za dobru raspodjelu novca. To je kao da se blagajnik žali skladištaru da je blagajna prazna i traži od njega da proda nešto iz skladišta, a na to skladištar kaže da je i skladište prazno. Naše skladište je prazno jer mi nemamo proizvodnju. Za to je kriv onaj dio Vlade koji je zadužen za gospodarsto, a ne blagajnik.”, rekao je Jurčić. Kulić je cijeli rebalans jednostavno nazvao “potkivanje mrtvog konja”. Također, smatraju da su gospodarski potezi ove Vlade u sukobu sa zdravim razumom. Kao primjer navodimo hrvatsku potrošnju mlijeka koja iznosi oko 900 milijuna litara godišnje. Od toga mi proizvedeno samo pola, a i ta brojka je počela opadati. Država bi trebala poticati poduzetnike da proizvode nešto za potrebe cijele države, a eventualni višak prodavati strancima. Mi sistematski uništavamo proizvodnju samo da bi uvozili stranu robu, robu koju možemo sami proizvoditi. Sličan primjer je i drvo. Mi svoje drvo izvozimo van, samo da bi onda iz Italije kupovali namještaj napravljen od našeg drveta. Za to vrijeme naša prerađivačka industrija stagnira i postepeno propada. Drugim riječima, rebalans je posao blagajnika. Kad nemaš ništa za balansirati, ni jedan rebalans nema smisla!
Autor: Leo Buljan/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save