DA NE BUDE ZABUNE RADI SE O MILIJARDAMA KUNA!!!

U izvrsnom novom tekstu Nenad Piskač iznosi „podatak nedavno izišao iz Ministarstva financija o tome da je godine 2012. preko računa nevladinih udruga prevaljeno četrnaest i pol milijarda kuna.“ Brojkom 14.500.000.000,00 kn. „Koliko je od toga državnoga novca, nije specificirano vjerojatno da ne izazove šok pa onda i gnjev osiromašenoga naroda.“

Jedno od pitanja koje se nameće je koliki dio javnog duga smo s tim novcem mogli pokriti i drugo najvažnije pitanje jest zašto se nije diralo u proračunske stavke namijenjene financiranju nevladinih udruga u jučerašnjem, petom po redu rebalansu proračuna od kada je Kukuriku koalicija na vlasti već su one ostale vjerojatno jednako izdašne kao prije?

GONG-ov kompleks manje vrijednosti na ishrani hrvatskoga proračuna

Kipočastiteli i černiložderilci Krležini su kajkavski termini nepravedno iščeznuli iz našega javnoga diskursa. Treba ih rehabilitirati budući da danas imamo više kipočastitelstva i černiložderilstva negoli u posljednjih stotinjak godina. Još od Austro-ugarske ni s jednima niti s drugima nismo oskudijevali. Na njih sam se osvrnuo u predgovoru knjige Poražena Hrvatska (CC marketing, Zagreb, 2002., 350 str.), u kojoj sam, među ostalim, pokušao upozoriti na to da tipični predstavnici idolopoklonika i za novac na sve spremnih ljudi, zauzimaju medije, kulturu i ustanove hrvatske države. O toj vrsti ljudi nešto je prethodno rekao i Tuđman u zagrebačkoj zračnoj luci kad se vratio s liječenja u SAD-u, ali i prije njega prof. Mladen Kuzmanović (Rječnik i komentar Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, Liber, 1972., vidi pod Č i K).

Nisam 2002. mogao znati da ću se desetak godina kasnije pronaći u ozračju „gdje je gotovo bogohulno, za razliku od europskih zemalja, postaviti pitanje o tzv. NGO mafiji: o raznim nevladinim udrugama kojima je ta vrsta aktivizma pokrivalo za razne političke platforme uz netransparentno financiranje i trošenje novca, za obavještajne, špijunske djelatnosti, kao i za izvršavanja političkih ili ekonomskih naloga donatora pod krinkom ljudskih prava, pomirenja i sličnih maski“ (Ivica Šola, Glas Slavonije, 11. prosinca 2013.).

Kako je moguće održavati takvo stanje u „civilnom sektoru“ jedne države? Na to pitanje djelomičan odgovor daje podatak nedavno izišao iz Ministarstva financija o tome da je godine 2012. preko računa nevladinih udruga prevaljeno četrnaest i pol milijarda kuna. Halo!, brojkom 14.500.000,00 kn. Koliko je od toga državnoga novca, nije specificirano vjerojatno da ne izazove šok pa onda i gnjev osiromašenoga naroda. Podatak nije naišao na bilo kakvu javnu raspravu, kamoli na javnu hajku onakvu kakva je proizvedena zbog 50 milijuna kuna koliko je koštao narodni referendum o braku građanske inicijative “U ime obitelji”, koja nije prikopčana na onih četrnaest i pol milijarda kuna namijenjenih kipočastitelima i černiložderilcima naših dana.

Prevalivši put od Sorosove pipe do hrvatskoga proračuna čete kipočastitela i černiložderileca dobro su se pozicionirale premreživši nas po dubini i širini. Zauzele su javni prostor s kojega utječu na našu svakodnevicu, štoviše, oni su „javnost“ sama u sebi i sama po sebi, stoga i istobitna s onom koja je do 1990. bila utjelovljenja u organizacijama kao što su SUBNOR, SKOJ ili Socijalistički savez radnoga naroda. Bivše su organizacije partijskih idolopoklonika jugokomunizma i ljudi spremnih na sve branile tvrđavu samoupravnoga socijalizma.

Dobro podmazani stroj od 3. siječnja 2000. uspostavljajući idolopokloničku ovisnost, zamjenu za partijsko jednoumlje, na krilima unosna černiložderilstva evoluirao je do toga da si direktor GONG-a, Dragan Zelić, najodgovorniji netransparentni nadziratelj i ocjenjivač stupnja hrvatske demokratičnosti, transparentnosti, propuh otvorenosti i društvenoga zdravlja u cjelini, dopušta nedemokratičnost, netransparentnost, zatvorenost i otvoreno iskazivanje iracionalne uskogrudnosti, koja mi zaudara na zadrtost s granice sektaškoga fundamentalizma poznat iz razdoblja SUBNOR-a, SKOJ-a i SSRN-a.

Kao javna osoba, financirana i javnim novcem, uskratio je direktor GONG-a komentirati netransparentno financiranje Hrvatske stranke umirovljenika, proisteklo iz afere i nepravomoćne presude u slučaju Fimi medije. Brani li on time kukuriku vladu Zorana Milanovića čiji je stabilni čimbenik i HSU? Ruku koja ga hrani? Brani! Premda je formulirao razlog šutnje sasvim drukčije, navodno, ne želi davati izjave portalu narod.hr, Zelić se nije oznojio ni u drugim medijima kako bi objasnio je li se i HSU, dobivši pola milijuna kuna iz Sanaderova crna fonda, pronašao u koruptivnom loncu. I bez te svinjarije GONG je već ranije izgubio razlog postojanja, barem onaj vidljiv iz Statuta. O nevidljivim aspektima razloga postojanja moći ćemo govoriti tek kad u nas prestane biti „gotovo bogohulno“ pitanje o „tzv. NGO mafiji“ i njihovim „pokrivalima“, dakle, kad ćemo imati neke objektivne podatke DORH-a, USKOK-a i njima sličnih državnih tijela. U našem slučaju čelnici najrazvikanijih čimbenika NGO scene još pobiru odlikovanja, što je pokazatelj da i u tom pogledu zaostajemo za svijetom.

Preostaje nam, dakle, umjesto HSU-ovim koruptivnim ponašanjem, koje je moguće nastavljeno i poslije Sanaderove ere, baviti se Zelićevom izjavom da GONG ne želi surađivati s medijem narod.hr. Razlog odbijanja jednoga čimbenika medijskoga prostora je sljedeći: „Mi prema vama imamo svoj stav jer je portal u vlasništvu Inicijative i jer se ne slaže s našom politikom i vrijednostima koje mi promičemo“. Što znači kako mu narod.hr ne bi bio sporan da je u vlasništvu NGO profesionalnog businessa s pripadajućom politikom i vrijednostima koje narod u Hrvatskoj ne prihvaća kao svoje. Ali ih plaća kroz odnarođene politelite. One su pak proračun RH pretvorile u pučku kuhinju sa self servis restoranom za odabrane vip članice NGO.

Ne znam u čijem je stvarnom vlasništvu GONG i osobito njegova politika. U najmanju ruku nije mi to transparentno, jer politika te udruge dijametralno je suprotna većini demokratske javnosti. No to nije razlog da toj udruzi u nas bilo tko uskrati svenazočnost, financije ili informacije. „No ako se od SAD-a do države Izrael i Rusije pokazalo da su mnoge nevladine udruge zapravo produžena ruka raznih politika i lobija neprijateljski i kolonijalno (‘dobrotvorni kolonijalizam’) nastrojenih prema zemlji u kojoj djeluju, teško je povjerovati da takvih udruga nije bilo i nema u RH“ (Šola, isto).

Sasvim je sigurno da većina građana ne dijeli istu politiku i vrijednosti koje GONG promiče. Bilo je to vidljivo na referendumu o braku, gdje se GONG javno svrstao u protureferendumski (dakle protudemokratski) tabor čije su vrijednosti referendumski poražene. Osim toga u medijskim sučeljavanjima predstavnika Gonga sa članicom inicijative U ime obitelji, dr. Željkom Markić, ali i drugima, gongovi predstavnici prošli su bosi po trnju. Inicijativa je svoj referendumski uspjeh ostvarila oslanjajući se na moralnu snagu naroda, a ne na domaći proračun, ili inozemnu Sorosovu mrežu, to jest na kipočastitele i černiložderilce.

Preodgoj udruga okupljenih u protuinicijativnu brigadu, financiran je godinama (i) državnim novcem, a rezultat im je, što se referenduma o braku tiče, nikakav. Iz svega toga je i u GONGU proistekao kompleks manje vrijednosti, a on je uvijek neugodan ne samo za kompleksaša, jer mora i on nekome položiti račune za uložena sredstva, već i za njegovu okolinu. Iz toga kompleksa slijedi, vidimo, iracionalno ponašanje.

Dobro uhljebljeno društvo izgubilo je boj protiv referenduma o braku i na vrijednosnoj razini. Građanska inicijativa U ime obitelji u tom se pogledu držala katoličke vrjednote o tome da nijedna vlast ne može ukinuti prirodno pravo na brak niti promijeniti njegova obilježja i svrhu. Brak je, naime, opskrbljen vlastitim, izvornim i trajnim značajkama. Gong se umjesto neutralnoga promatrača referenduma prometnuo u propagandni stroj aktualne vlasti koja se listom i osobno izjasnila protiv referenduma o tome da je brak životna zajednica muškarca i žene, i to baš da nezgoda bude veća u europskoj „Godini građana“. Aktualnim vlastima više su na srcu drugovi negoli građani, „region“ negoli Europa, a izgleda i kompletnoj Platformi 112. Na tom tragu međusobne uskladbe politike i vrijednosti vlasti i protureferendumaša, Zelić ustraje i dalje, sada uskratom informacije o tome je li HSU-ovo koruptivno ponašanje bez obzira na to što je sada član kukuriku koalicije, zavrijedilo optuženičku klupu po istom onom kriteriju kakav je vrijedio i za trenutno oporbeni HDZ.

Poseban osvrt zavrjeđuje Zelićeva izjava: „Dajemo informacije svim drugim medijima i u pravilu smo otvoreni, osim kada suštinski ne podupiremo ciljeve inicijative. To je stvar integriteta“. Nema „suštinskog nepodupiranja“ u Statutu udruge. Nema ga ni u zakonima kad je riječ o davanju informacija. Ima ga u kompleksaša manje vrijednosti. To je stvar integriteta kompleksa manje vrijednosti.

S obzirom na ogromne iznose koje Hrvatska ulaže u NGO, može li se reći da ona zapravo izdašno i uspješno investira u, ne ću reći „tzv. NGO mafiju“, niti u civilnodruštveni (društvenopolitički) po uzoru na Pupovčev etno business, već u proizvodnju kompleksaša? Koliko vidimo riječ je o prioritetnom financiranju, jer se u proračunske stavke namijenjene proizvodnji kompleksaša nije diralo ni u jučerašnjem, sram ih bilo, petom usvojenom rebalansu proračuna od kad je HSU na vlasti zaštićen od koruptivnoga ponašanja kako od sudbene vlasti tako i od GONG-a.

Ukratko, očekujem da predsjednik Josipović odlikuje gongova Dragana Zelića, kao što je u slavljeničkom očekivanju pravomoćnosti osuđujuće presude hrvatskim generalima u Haagu 2012. odlikovao dokumentinu V. Teršelič, Poveljom Republike Hrvatske za promicanje demokratskih vrijednosti uskrate informacija suštinskim narodnim neprijateljima. Od predsjednika Milanovića očekujem da po povratku s dvotjednoga nezasluženoga godišnjega odmora u Australiji i Novom Zelandu na zatvorenom dijelu prve sljedeće sjednice vlade odobri GONG-u isplatu „iz proračunskih zaliha“ (D. Zelić) za projekt „Strukturno čuvanje Kukuriku koalicije pred nasrtajima hrvatskog naroda (narod.hr)“, uz pomoć kojega će vlada dočekati smjenu, nadaju se, tek na redovnim izborima.

* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.

Izvor: narod.hr/dravstveniodgoj.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save