Izazov cjelovitog sekularizma
IZAZOV CJELOVITOG SEKULARIZMA
U normativnom smislu ”projekt moderne” je identificiran s vrijednostima prosvjetiteljstva (Jürgen Habermas). U deskriptivnom smislu pojam postmoderne ili ”druge moderne” (Ulrich Beck) vezuje se za razdoblje nakon 1960-e. Sociolog Franz-Xaver Kaufmann u knjizi ”Kako da preživi kršćanstvo?” navodi primjer Njemačke u kojoj je u posljednjih dvadesetak godina došlo do ”spontane erozije kršćanskih tradicija”. U jednoj diferenciranoj studiji prikazana je uska veza između pada sudjelovanja u bogoslužju i vjerskih orijentacija. Religiozne vrednote svode se na koncept čovjekova samoostvarenja. Sve više se čitaju self-help priručnici koji nas žele osvijestiti da je sudbina u našim rukama i da sve što želimo možemo lako postići. Međutim, stvarnost je nešto drukčija. Mogli bi mi i brda premještati kad bi imali vjere, reče Isus. A da bi imali oči vjere, potrebno je pobijediti brojne strahove, ograničenja i zablude. Jedna od temeljnih zabluda čovjeka 21. stoljeća je hiperzbilja, zamjena zbilje putem znakova zbilje. Hiperzbilja je lažna slika stvarnosti nastala kao produkt viška informacija i globalne manipulacije putem medija. Svaka duša ima svoju optimalnu brzinu primanja i usvajanja informacija. Višak informacija koje primamo preko medija dovodi nas ne samo do ”iskrivljenog viđenja svijeta”, nego još više do zaboravljanja. Kiberprostor nudi čovjeku gubitak duše kroz zabavu, a to i jest cilj tehnokratskih majstora kaosa. Nažalost, Isus je i sam rekao da nemaju svi ”oči” i ”uši”. Ne može se svatko izvući iz okova globalne manipulacije ako ne donese odluku da se želi promijeniti, ”nanovo roditi”. ”Milost ispunjava prazninu”, govorila je Simone Weil. Milost ne može ući u dušu koja bježi od praznine, koja se plaši tišine i samoće. Ruski književnik Aleksandar Solženjicin jednom je rekao da ”osoba koja radi i živi smislenim životom nema potrebe za prekomjernim i opterećujućim dotokom informacija; štoviše, užurbanost i površnost duševne su bolesti 20. stoljeća”. Mudrost nije u gomilanju znanja, nego u življenju istine u ljubavi. ”Znanje nadima, a ljubav izgrađuje” (1 Kor 8,1). Ako imate pred sobom hrpu informacija, više ne znate što ćete odabrati. To na kraju dovodi do etičkog relativizma, skepticizma i cinizma. Tako dolazimo do čovjeka opterećenog krizom identiteta, čovjeka bez zvanja, bez korijena. Nadalje, kršćanstvo 21. stoljeća suočeno je s izazovom brojnih iskonstruiranih ”prava na razuzdanost” koja brišu granicu dobra i zla. Nova ideologija seksualnosti i ”reproduktivna prava” u opoziciji su s naukom Crkve. Ako su kršćani u jednom društvu u većini, trebaju li zbog diktata liberalne demokracije biti na margini? Papa Benedikt XVI. s pravom upozorava na pojavu koju zovemo diktatura relativizma, a koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastiti ”ja” i njegove želje. Uzmimo primjer najnoviji zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. S jedne strane imamo ljudska prava utemeljena na naravnom zakonu, a s druge strane imamo ”postmoderna prava” nastala iz društvene konstrukcije požude i profita. Nekad smo jasno znali tko je muško, a tko žensko, a danas se spolno razlikovanje muškarca i žene naziva relativnom ”društvenom konstrukcijom”, jer se nekima svidjelo da budu ni muško ni žensko. Mladima se nameće stav još u vrtiću da se spolnim nagonom ne može vladati. Ako je tome tako onda svi koji žive u celibatu nisu normalni, pa ni kršćanski nauk o čistoći nema smisla. Štoviše, taj se nauk ismijava. Sve je postalo ”pravo izbora”, pa i ubojstvo djeteta u majčinoj utrobi. Ako je pravo izbora ubiti dijete u majčinoj utrobi zbog siromaštva opravdano, zbog čega ministar Linić osuđuje one koji zbog siromaštva nisu u stanju platiti porez? Nameće se stav da nije grijeh ubojstvo čovjeka ako će to ubojicu prisiliti da plaća porez i ostvaruje profit. Živimo u društvu apsurda. Već je ruski filozof N. Berdjajev uočio da se u paradoksu zahtjeva za emancipacijom i tolerancijom suvremenog društva uočava dehumanizacija moralne svijesti koja dovodi do krize humanizma i slobode. Okovan lažnom slobodom pojedinac više ne zna što je istina, a što sloboda. Zbog toga s pravom neki tvrde da živimo u prisilno organiziranom kaosu.
Kako se oduprijeti tom tehnohumanizmu? Za mentalnu higijenu vjerniku katoliku bi bilo najkorisnije da jednom do dva puta tjedno počne postiti od televizije i pokvarene štampe te se ozbiljno primi ”pluga i motike”, po Benediktovu načelu ”što više molitve i rada, a što manje dokolice, konzumerizma, praznovjerja i stančarenja”. Uistinu, kad bi po Evanđelju živjeli manje bi bilo malodušja, bogopsovke i abortusa. Manje bi tračali i bavili se tuđim životima i ne bi više nasjedali na babske priče, nego bi znali izabrati pravi put u životu. Ne bi više birali da na državu vode zlikavci, lopovi i smutljivci, ni vukove u jagnjećoj koži, jer čovjek prosvijetljena srca ne bira poput ranjene zvijeri po instinktu ”protiv” nego se i kad je najteže opredjeljuje ”za” istinske promjene i oslobođenje od svakoga zla. Ljudsko srce je stvoreno da ga oplodi Riječ Božja, a ako je nema, onda duša luta u tami zavedena lažnim svjetlom ideologija i stranputica. Marijo, kraljice Hrvata, pomogni i nama da Bogu svome reknemo: ”Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38).
Silvana Dragun
