Premijer se prepun dojmova vratio s putovanja po Australiji i Novom zelandu, ali ne i s nekim smislenim odgovorom na pitanje koji je bio razlog tako dalekog putovanja, naročito u vremenu štednje i pada gospodarskog rejtinga. Bizarno je u cijeloj situaciji da premijer ide u zemlju odrastanja kapetana vatrenih Josipa Šimunića, koji je po nalogu vladajuće garniture mjesecima skupa s društvom u kojem je odrastao, potpuno nezasluženo sramoćen i izvrgnut progonu u svim medijima te na koncu još i prisilno umirovljen u danima kad bi još puno toga mogao ponuditi hrvatskom nogometu. Međutim, čini se da zemlja odrastanja Joea Šimunića ima puno toga za pokazati o načinu uređenja modernog demokratskog društva, a dalo bi se štošta naučiti i na području gospodarstva, koje i dalje predstavlja nedostižni san pojedinim našim ministrima. A upravo tu su značajan obol dali i hrvatski politički iseljenici, progonjeni od očeva i djedova vladajuće Kukuriku koalicije.

Simptomatično je da prozvani ministri nisu bili zainteresirani za put ili nisu dobili pozivnicu od premijera Milanovića, koji je za društvo radije odabrao svoju suprugu i ministra obrane. Nadam se samo da je ministar Kotromanović uspio staviti na papir poneku ideju iz razvoja gospodarstva i malog poduzetništva, umjesto da uči o načinu vođenja vojne strategije od drevnog ratnog plemena novozelandskih Maora. Kome je, naime, jasan njegov odlazak iz zemlje u vrijeme dolaska u Split glavnog zapovjednika NATO snaga.

Zadnjih dana, nakon dugo vremena, emigracija ponovno ujedinjuje hrvatsko društvo. Hrvati Bruxelleskim putem, pokušavaju izboriti poboljšavanje podređenog i ugnjetavanog statusa Hrvata u BiH, ali čini se da kohezivno djelovanje dvaju parlamentaraca, Davora Ive Stiera i Tonina Picule, nije naišlo na odobravanje u redovima stranačkih tabora, HDZ-a i SDP-a. Naprotiv, zamjera im se zbližavanje u političkom djelovanju pa neovisno i što se radi o temi oko koje se Hrvati ne bi smjeli polarizirati, već koherentno djelovati!

Hrvati u BiH već su dugi niz godina jedna od glavnih tema stranačkih kampanja u parlamentarnim i predsjedničkim izborima, rekao bih čak i da su se kljucni politički poeni dobivali na pojedinim mantrama i nebuloznim povijesnim izmišljotinama o „podjeli Bosne“, naročito od strane jednog sada umirovljenog predsjednika.

A dugi niz godina predmet je rasprave treba li Hrvatima u BiH oduzeti ili dati pravo glasa, neovisno što Hrvatska najveći dio svog izvoza temelji na gospodarstvu Bosne i Hercegovine. Hrvati u Bosni i Hercegovini pretrpjeli su najveće žrtve u uspostavi mira na tom prostoru, a i danas, potpuno obespravljeni u vladajućoj nomenklaturi, trpe posljedice Daytonskog sporazuma.

Samo da se prisjetimo: nakon sporazuma Hrvati su kontrolirali samo 21% BiH, što je za 4% manje u usporedbi sa stanjem prije Daytona (25%). Važno je i napomenuti da su izgubili značajan dio Posavine gdje su veliki postotak sačinjavali upravo Hrvati. Za razliku od Bošnjaka, koji su sporazumom dobili ponajviše – gotovo cijelo Sarajevo, kao i neke bitne dijelove u istočnoj Bosni i Hercegovini, a s izgubljenim neznatnim drugim dijelovima. Uglavnom njihov se postotak povećao s 28% prije sporazuma na 30% nakon sporazuma, ali, također, sa znatnim poboljšanjem kvalitete teritorija.

U Hrvatskoj danas građani sve teže žive. Duboko se nadam da su toga svjesni i ministri, ali ozbiljnijeg pomaka ili bar kakvih-takvih naznaka o svjetlu na kraju tunela i dalje nema. Građani su frustrirani i razočarani. Sjetni su od neispunjenih obećanja, a budućnost im izgleda sivo. Ministri na čelu s premijerom Milanovićem i dalje su u blatu do grla, a očito je da im ponestaje ideja i realizacije. Zapravo, nameće se pitanje jesu li ih uopće ikad i imali ili su prevarili narod demagoškim obećanjima o Planu 21. Svaka njihova ideja reflektira se kao pokret u živom blatu. Jedino im u prilog ide što ni HDZ ne nudi ništa više osim potrošenih i poltronskih političara sumnjive prošlosti. Doduše, HDZ-ovom lošem rejtingu dodatno je doprinijela presedanska presuda stranci u aferi Fimi medija, iako bi u ovom slučaju trebalo sačekati pravomoćnu sudsku odluku.

Klupko se polako počinje odmotavati, ali nažalost tako da se svakim danom probudimo uz aferu više! Zasad još nekako uspijevaju političkim pritiscima sprječavati pravosuđe i državno odvjetništvo u provedbi postupaka protiv eklatantnih primjera političke korupcije! Afera s rasipništvom pri kupovini skupih automobila i Vlade RH i županice Merzel, pokušaj podmićivanja HDZ-ove vijećnice od strane gradonačelnika Sabe, prijevare Linićevog pomoćnika Šegona…

Afere se redaju jedna za drugom, a da politički konci u pravosuđu popuste otišlo bi to i puno dalje. Zato ne treba čuditi da smo ovaj tjedan dobili najlošiju ocjenu za stanje baš u tom resoru i to od strane europskih promatrača svih članica u Europskoj uniji.

Ministar rada i mirovinskog sustava, Mirando Mrsić, obavijestio je javnost da se zbog smanjivanja novčanih sredstava u državnom proračunu do daljnjega obustavljaju mjere aktivne politike zapošljavanja. Većina mladih vjerojatno je ovakvu informaciju dočekala s putovnicom i koferom u ruci. Ministar je posebno istaknuo da polaže veliku nadu u Europske programe, a potom mlako i nezainteresirano dodao da se nada da ćemo uspjet izvući taj novac te izići iz ove teške situacije. Uzevši u obzir dosadašnje rezultate ishoda pisanih programa za dobivanje poticaja od strane europskih fondova, ne preostaje nam mnogo nade! U ovom trenutku na Zavodu za zapošljavanje posao čeka preko 382 000 nezaposlenih, od kojih velik postotak čine upravo mladi i obrazovani ljudi!

Autor: Miljenko Marinić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save