Ima li to bilo kakve veze s antifašizmom?
POTRESNO SVJEDOČENJE O UBIJANJU MLADIH DJEVOJAKA Krešimir Babić rođen je 1913. godine. Od 1935. do 1937. pohađao je zanat mehaničara u školi za izobrazbu pilota kod Mostara, a kasnije i u Zagrebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao vozač i automehaničar, služeći vojsku u hrvatskim domobranima. Svršetak rata i ulazak partizana u Zagreb dočekao je radeći kao mehaničar u vojnoj garaži u Solovljevoj 18 (danas Kneza Borne, do hotela Sheraton), koju su 8. svibnja preuzeli partizani. Godine 1952. s lažnom putovnicom emigrira u inozemstvo. Umro je prošle godine u 96. godini života.
Njegov iskaz o masakru mladih učenica u Zagrebu koju mu je ispričao jedan partizanski borac, potresti će svakog, tko ima imalo osjećaja za pravdu.
partizanski zločinNekoliko dana nakon što su partizani preuzeli vojnu garažu, stupio je u razgovor s naoružanim stražarom. Taj je izgledao blijed i umoran, činilo mu se kao da ga muči neki nemir. Evo, što mu je on ispričao:
“Nisam spavao već nekoliko noći” reče. Oprezno ogledavši se, stražar nastavi tihim i potištenim glasom:
“Gledaj na primjer, prekjučerašnju noć. Kamionima smo odvezli iz Zagreba sedamdeset djevojaka iz djevojačkog doma u Preradovićevoj ulici. Bile su između šesnaest i dvadeset godina. Bile su odvezene i strijeljane kod prvog zavoja iza Velike Gorice, uz cestu prema Kravarskom. Bolni vrisak tih mladih djevojaka još mi uvijek odjekuje u ušima: ” U čemu je naša krivnja, zašto smo optužene? Zašto nas želite ubiti? Ne ću nikada moći zaboraviti kako su se te jadne djevojke, drhteći i jecajući od straha pred svojim ubojicama privijale jedna uz drugu!”
Jedino što se Krešimir usudio pitati partizanskog stražara, bilo je odakle je. Ovaj mu je odgovorio da je iz Đakova, te da se zove Mate.
Preradovićeva ulica nalazi se jedva pet minuta hoda od trga, koji nosi ime Vrhovnog zapovjednika partizanskih odreda, odgovornog za ovaj, kao i druge masovne zločine počinjene nad hrvatskim narodom tijekom i poslije Drugog svjetskog rata.
Sigurno da povijest nikada nije samo crna i bijela, već je nijansirana. No postoje stanovite moralne vrijednosti, koje jedan narod i njegovo demokratski izabrano vodstvo ne može i ne smije prekoračiti, ukoliko ne želi ukaljati svoju čast i ime. Bez toga nema mu budućnosti.
Hrvati, kojih je u Narodno-oslobodilačkoj vojsci za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo u procentualnom pogledu najviše, borili su se za slobodnu i demokratsku državu. Ne za komunističku i velikosrpsku. Neki od njih bili su izmanipulirani od tadašnje, staljinističke Komunističke partije Jugoslavije i bili zadojeni dogmatskim marksizmom.
Ne treba ni najmanje sumnjati da je cilj sadašnjih manipulacija i provokacija s antifašizmom/fašizmom u Hrvatskoj, izazivanje podjele u društvu prema – divide et impera – (podijeli pa vladaj). Svakako nije teško dokučiti u čijem je to interesu.
Janko Bogović
Izvori:
Prcela J.- Guldescu S.: Operation Slaughterhouse – Eyewitness Accounts of Postwar Massacres in Yugoslavia,
Dorrance & Company, Philadelphia 1970, 449-451.
Hrvatski vjesnik, Australia , 05.12. 2003., str.15.
Maksimilijan Baće: Apsurdi Karla Marxa, BiB Nakladništvo d.o.o., Vinkovićeva 8, Zagreb 2006.
