Znanstvenici su nedavno utvrdili: likovi s Rupca iz Manoppella i Torinskoga platna potpuno su identični – pripadaju istom čovjeku. Valtorta je to znala i zapisala još 1944.

U nedavno objavljenoj knjizi Svjedoci otajstva, djelu poljskih autora Grzegorza Górnog i Janusza Rosikona koje detaljno i precizno istražuje sve detalje o Kristovim relikvijama, jedna od relikvija koja je dobila zasebno poglavlje jest i Rubac iz Manoppella, odnosno Veronikin rubac.

Tako Gorny u tom poglavlju iznosi kako je sindonolog i njemački isusovac Heinrich Pffeifer, profesor povijesti umjetnosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana 1984., došao do zaključka kako je relikvija koja se čuva u kapucinskom samostanu u talijanskom mjestašcu Manoppellu zasigurno – Veronika, jedna od najdragocjenijih relikvija srednjovjekovnoga Rima koja je negdje u XVI. stoljeću misteriozno nestala iz Vatikana. Do tog njegova otkrića trajala je potraga za tom relikvijom.

Pffeifer nije ponudio objašnjenje kako je ta dragocjenost došla iz Vatikana do planinskih predjela pokrajine Abruzzo, ali siguran je kako je riječ o Veronikinu rupcu, koji se prvi put spominje još u VI. stoljeću, a početkom VII. je iz Carigrada prebačen do Rima. Svi katolici dobro znaju kako se na šestoj postaji pobožnosti križnoga puta razmatra o Veroniki koja je Isusu svojim rupcem obrisala lice, a na njemu je prema predaji ostao otisnut Isusov lik.

Znanstvenici i sindonolozi koji su ispitivali Rubac iz Manoppella na kojem je otisnut lik Isusa smatraju pak da je ta relikvija ipak pogrebni pokrov s kojim je bilo prekriveno Isusovo lice kada je bio pokopan u kamenoj grobnici Josipa iz Arimateje. Znanstvenici koji su istraživali Veroniku, među njima prof. Donato Vittore sa Sveučilišta u Bariju te prof. Giulio Fanti iz Padove, utvrdili su kako lik na njoj zasigurno nije oslikan jer na tkanini nema niti jednog pigmenta boje. Vittore, koji je relikviju istraživao uz pomoć skenera iznimno visoke rezolucije, utvrdio je i kako lik zasigurno nije nastao tiskarskim strojem jer je s obje strane tkanine lik jednako izražen. Oba znanstvenika došla su do zaključka da lik na rupcu nije slika nego je nastao kao posljedica izravnog otiska trodimenzionalne strukture.

Ono što je dodatno zanimljivo jest da je obličje na Rupcu identično onome koje ima čovjek čije je tijelo otisnuto na Torinskom platnu, drugoj poznatoj Kristovoj relikviji. Andreas Recsch, utemeljitelj i šef Instituta za granična područja znanosti u Innsbrucku, koji je podružnicom Papinskoga lateranskog sveučilišta, uspoređivao je likove s obiju relikvija uz pomoć fotografija visoke rezolucije i došao do zaključka da „obličja s Platna i Veronike pokazuju stopostotna poklapanja koja isključuju bilo kakvu slučajnost“, a „ta sličnost govori da je riječ o otisnutim obličjima jedne te iste osobe“.

Kako piše Górny u Svjedocima otajstva:

“Pokazalo se da su se svi detalji lica na oba platna idealno podudarali. Jedina razlika sastojala se u tome da su na Torinskom platnu otisnute rane bile još svježe i krvarile su, a oči su prekrivene kovanicama, dok su na Rupcu iz Manoppella rane već prestale krvariti, a oči bile otvorene. Prema Savieru Gaetu, autoru knjige „Drugo platno“ to govori kako se na prvome platnu otisnuo lik mrtvog čovjeka, a na drugom – živoga.”

Međutim, poljski autor navodi još jedan zanimljiv detalj koji se tiče sličnosti između Rupca iz Manoppela i Torinskog platna. Oni se tiču kontroverzne talijanske mističarke Marije Valtorte, koja je živjela od 1897. do 1961., i koja je imala, kako je tvrdili, viđenja Isusa. U svojem zapisu od 22. veljače 1944. ona je zabilježila je riječi koje joj je navodno rekao Isus:

„Veronikin rubac je trn u skeptičnoj duši. Vi, mlaki i neodlučni u vjeri koji ne možete naprijed bez svojih znanstvenih istraživanja, vi racionalisti – usporedite Rubac s Platnom. Na prvome vidite Lik Živoga, na drugome Mrtvoga. Jer duljina, širina, tjelesne karakteristike, oblik, osobine – sve su oni isti. Položite platna jedno na drugo i vidjet ćete da se poklapaju. To sam Ja. Ja, koji sam vam htio pokazati, tko sam bio i što sam iz ljubavi prema vama postao. Kada ne biste bili zaluđeni, slijepi, ta bi vam dva platna bila dovoljna da vas privedu ljubavi, kajanju, Bogu“.

Górny prenosi komentar Andreasa Rescha koji je napisao:„Čak i ako taj iskaz promatramo kritički i uvažimo da sa znanstvene točke gledišta on ne znači puno, moramo priznati da je riječ o stavovima koji su iznad uobičajenog znanja koje je Maria Valtorta mogla imati. U ta vremena još nitko nije niti razmišljao o sličnostima likova sa dvije relikvije. Neznanje je bilo toliko da je u njemačkim izdanjima njezinih pisama to mjesto naprosto izostavljeno. Suvremena istraživanja kažu nam ipak da ovo svjedočenje mora biti uvršteno u kategoriju paranormalnog i mističnog iskustva“.

Poljski autor zaključuje svoje poglavlje o Rupcu iz Manoppella ovim riječima:

“Ipak, ne treba se okretati mistici kada do istih zaključaka danas dolazi i suvremena znanost. Jedini trenutak u kojem su mogli nastati ta dva lika koja toliko nalikuju jedan na drugi, jest onaj u kojem su platna na kojima se nalaze ležala položena jedno na drugo u grobu i potom bili izloženi djelovanju još uvijek neidentificirane vrste energije”.

Knjiga ‘Svjedoci otajstva‘ donosi i druge fascinantne rezultate znanstvenih istraživanja o Kristovim relikvijama. Izvanredan je spoj vizualnog i pisanog materijala, a nagrađena je nagradom Feniks Udruge katoličkih izdavača u Poljskoj kao “izdavački projekt godine”. Hrvatsko izdanje knjige možete prolistati i više o njemu saznati na linku ovdje.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save