MARGINALIZACIJA PROFESORA I UČITELJA
Grčki filozof je rekao: ” Ako ne budemo imali krojača, Atenjani će hodati goli, ako ne budemo imali obućara, Atenjani će hodati bosi, ako ne budemo imali učitelja, Atenjana neće biti.”
Mi nismo Atenjani, nemamo ni krojača, ni obućara, a sve manje je i učitelja. Još uvijek nismo ni goli, ni bosi, ali nas ima sve manje i manje.
To puno govori o nama samima kao i o vremenu u kojem živimo. Danas se vrlo jednostavno i lako dođe do odjeće, obuće i još mnogo toga iz svoje sobe pomoću interneta. Ako u nas nema ni krojaća ni obućara odjeće i obuće ima i to za svakoga i svugdje.
Za učitelje se to ne može primijeniti niti sada niti u budućnosti.Pomanjkanje učitelja se već dugo osjeća pogotovo u nekim strukama. U Zagrebu je teško dobiti zamjene za pojedine nastavne predmete u tijeku školske godine, a možemo samo zamisliti kako je to u manjim mjestima, posebice u područnim školama. Taj nedostatak se osjeća u uspjehu učenika, kako pojedinačno tako i u cjelini. Relativno visoke ocjene općeg uspjeha i ocjene po pojedinim nastavnim predmetima takvo stanje samo zamagljuju i daju lažnu sliku o uspjehu učenika.
Ne znam da li postoji detaljna analiza koliko učitelja nedostaje, odnosno koliko posto nastave u pojedinim predmetima je nestručno zastupljeno.
Povremene inspekcije i stručni nadzori u pojedinim školama to ne mogu otkriti i dobro procijeniti. Ako išta u nekim školama štima to je pedagoška administracija. Imenici učenika i dnevnici rada su detaljno ispunjeni, po svim rubrikama, čak i posebnim bojama označeni i zaokruženi potrebni brojevi nastavnih sati kao realizacija.
Administracija pokriva nerad
To se uglavnom zahtijeva i to se redovno pregledava. Glavno da je su sve rubrike ispunjene. Što se zbiva unutar škole i učionice to je manje važno.
Nije rijedak slučaj da se učitelja vrednuje i cijeni po uredno ispunjenoj i pravovremenoj pedagoškoj dokumentaciji koja bi trebala pokrivati njegov rad. Najveći je apsurd voditi po nekakvim obrascima dopunsku nastavu učenika. Više se vremena potroši na ispisivanje onoga što ste svaki sat radili sa svakim učenikom, nego je trajao taj cjelokupni rad s 10-tak učenika kroz jedan školski sat.
Često puta takva administracija pokriva i prekriva nečiji loš rad ili nerad.
Glavno je da papiri štimaju. Inspektori gledaju samo papire na temelju čega zaključuju jeli se u školi dobro radi ili ne, ili pak je li određeni učitelj dobro radi.
Takvih apsurda ima još. Dobro je da se od iduće školske godine smanjuje takav način rada. Odluka o neocjenjivanju učenika na polugodištu tome puno pridonosi. Ostavimo stresove učenika i učitelja po strani. To isključivo ovisi o učitelju. Ako učitelj svoj posao radi kako bi trebalo – nema nikakvog stresa. Ocjenjivanje učenika je kontinuirani proces koji počinje s prvim danom nastave i završava sa zadnjim danom nastave.
Nema ispitivanja dva dana pred završetak školske godine ili polugodišta dosad. Nikakav pravilnik, ni ravnatelj, ni pedagog, ni roditelj ne može i ne smije učitelja na to prisiljavati. Ako je učitelj pravilno radio i redovito ocjenjivao učenike po svim komponentama završna ocjena se odmah vidi i proizlazi iz upisanih ocjena, s tim da to nikako ne mora odgovarati aritmetičkoj sredini upisanih ocjena. Učitelj je taj koji jedino može procijeniti koja komponenta u ocjeni ima prevagu pri donošenju konačne ocjene. Ta se ocjena stvarala od početka školske godine u svakodnevnim normalnim uvjetima. S tim je priča o ocjenjivanju gotova. Puno je priča kako se to u praksi radi, tko to sve radi, za koga, kako , kada i gdje. Time bi se malo više trebale pozabaviti nadležne institucije, a ponekad i neki službeni organi. Kako je krenulo uvjerena sam da će se i to s vremenom srediti. Sve je to puno lakše i jednostavnije nego obrazovati i ‘napraviti’ dobrog učitelja. U tom području zvanja i zanimanja bi se morala biti pozitivna selekcija. Godinama to nije bilo tako. U zadnje vrijeme s raznim poticajima i benefitima se stanje nešto popravilo, ali to još uvijek nije ni približno dobro ni učinkovito.
Biti učitelj nije samo zvanje, ni zanimanje. To je poziv, koji bi trebalo osjetiti od malih nogu. Tome bi se trebalo potpuno posvetiti i nastojati steći što više znanja i razviti što više sposobnosti i vještina pomoću kojih bi se stjecala posebna znanja za odabranu struku i opća znanja za pedagoško-psihološke, metodičko-didaktičke i socijalno-ekonomske osnove.
Društvo znanja
Obrazovanje učitelja bi trebalo biti na najvišem mogućem nivou, usklađeno sa suvremenim postignućima i pozitivnom školskom praksom.
Taj posao se mora voljeti i sa svim srcem ući u njega, pri čemu treba biti svjestan kako svaki dan treba učiti dalje i stalno biti u tijeku novih spoznaja, kako u svojoj struci tako i općenito. Tu djecu koja su povjerena treba dobro upoznati svakog ponaosob, treba ih razumjeti, pomagati im, savjetovati ih, obrazovati i odgajati. To nije nimalo lak posao počevši od vrtića do najvišeg stupnja obrazovanja. To je složen i nadasve odgovoran posao, jer pomaže u ‘stvaranju’ ljudi. Nije dovoljno samo na deklarativnoj razini željeti ‘društvo znanja’ i tome težiti. Potrebno je zaista na tome početi konkretno raditi. To bi trebao biti primarni cilj i zadatak svake Vlade, bez obzira na stranačku pripadnost i filozofsku opredijeljenost, odnosno svjetonazor.
Učitelji i profesori su godinama marginalizirani, obespravljeni, neadekvatno vrednovani i zanemarivani u svakom pogledu.
Svi znaju kako je država u krizi i to puno većoj nego se to pokazuje i o tome govori. Štedjeti treba na svakom papiriću i klamerici, pa kako god to nekome bilo smiješno i glupo. Jedino na kome se ne bi smjelo štedjeti su učitelji i profesori. Ulaganje u nastavnički kadar i u školstvo nije i ne bi smjela biti potrošnja. To je ulaganje u budućnost. To je stvaranje ‘resursa’ koji će okrenuti smjer sadašnjeg kretanja, i krenuti prema gore.
Malo je gdje toliko raznolikosti i prirodnih bogatstava, na tako malom prostoru kao u našoj domovini. To bi se trebao znati optimalno iskoristiti. To mogu i znaju samo mladi svestrano obrazovani i ničim opterećeni ljudi. Takve ljude ‘stvaraju’ nastavnici (učitelji i profesori).
Raditi i stvarati može samo zadovoljan i sretan čovjek, a ne onaj koji je na rubu egzistencije i koji svaki mjesec jedva veže kraj s krajem, kao većina učitelja.
Žalosno je da se preko učitelja dokazuju i žele dokazivati pojedini lideri, bez obzira na funkciju i položaj. Slušamo i gledamo jedno te isto već godinama. Svi se tobože bore za prosvjetu, a u prosvjeti se sve teže živi i sve manje mladih i sposobnih žele biti učitelji, dok oni koji to već jesu, zgrabe prvu priliku i pobjegnu u neko drugo zanimanje, bolje plaćeno, manje stresno i manje odgovorno. Takvima je taj posao vjerojatno bio samo zanimanje. Njima to nije bio poziv, jer poziv se ne napušta tako lako, ni u kakvim neprilikama. Malo je onih koji će sjediti u zbornici besposleno, dok su ‘njihova’ djeca sama u razredu. Takvi rade i onda kada su tobože u štrajku.
Takvi ne nasjedaju na nikakva pusta obećanja i ‘pugelnice’. Oni su tu sada i uvijek jedino zbog svojih učenika. Toga bi morali biti svjesni pojedini sindikalni pregovarači, čiji poziv očito nije bio ‘biti sindikalni lider’. To je postalo njihovo zanimanje koje sa sobom nosi dobro plaćen, unosan i siguran višegodišnji posao, koji se odvija po poznatoj špranci, uz puno vike, galame, medijske pozornosti sa ciljem svojeg trajnog opstanka na sindikalnoj sceni.
Ankica Benček|/Dnevno.hr
