BOG U SREDIŠTU GRADA
Ljeto je prilika da se fizički i duhovno odmorimo i okrijepimo. U knjizi ”Bog u središtu grada” Pierre- Marie Delfieux (Teovizija, 1996.) nudi odgovor na pitanje kako među mnoštvom svakodnevnih obveza, briga, događaja i informacija ostati svoj i ne zaboraviti na kontemplativnu dimenziju duhovnog rasta.
Sav tvoj život naprije mora ostati usmjeren prema traženju Božje prisutnosti i mora pod svaku cijenu sačuvati šutnju, molitvu, lectio divina, zajednički život, samoću, odmor… Ali uskladi ritam svoga života s ritmom grada. Budi najprije monah, ali gradski monah. Samo monah, ali u srcu grada. Radi u gradu, moli u gradu, radi i moli za grad. Plači i pjevaj s gradom. Poput većine građana koji koriste kraj tjedna za odmor, ne ustručavaj se ni ti uzeti svaki tjedan jedan dan pustinje. Kao što oni imaj svoje prazinke, tako ti uzmi vrijeme za duhovne vježbe. To je od životne važnosti za tebe i tvoju braću i sestre. Nauči na drukčiji način živjeti slične vrijednosti. Ne liježi prekasno, ne ustaj prerano. Grad troši, ti moraš trajati. Pronađi svoj ritam.
Odbij ići izvan zajednice u posjete koji rastresaju, unutar zajednice odreci se televizora koji raspršuje, zauvijek žrtvuj kazalište i kino-predstave: to je sastavni dio nužnih odvajanja. No ostani informiran, gostoljubiv, pažljiv na vapaje grada: tako također moraš živjeti zajedništvo.
Nemoj se, međutim, do te mjere uključivati u život grada da se u njemu raspršiš. Nisi tu da tražiš kako da se najbolje ukorijeniš u grad, nego da naučiš njegove stanovnike kako da se priprave na najbolje is-korijenjivanje. Jer i oni su također “stranci i putnici na zemlji…” I oni, kao i ti, doista teže za boljom, tj. nebeskom domovinom. Zato se Bog ne stidi zvati se njihovim Bogom: on im je zaista pripravio jedan grad! Neka tvoj život tako svjedoči onima koji su u srcu gradova da su svi u hodu prema srcu našega jedinoga Boga.
Ako ti Gospodin da milost i ako ostaneš vjeran, grad ti neće oduzeti tvoje
monaško zvanje, nego će ga, naprotiv, učvrstiti i razviti.
Hoćeš li upoznati samoću? Grad i nije drugo nego samoća.
Hoćeš živjeti zajedništvo? U gradu svi zajedno tvore jedno tijelo.
Hoćeš biti svet: grad je svet.
Svet od časa kada je opran Kristovom krvlju na križu.
Svet, jer će ga Bog jednoga dana učiniti svojom lijepom zaručnicom.
Da budeš svjedok, idi u grad: njega se naziva Vjernim.
Da budeš pravednik, idi k njemu: za njega se kaže da je Pravednost.
Ako je monah čovjek liturgije, hram u kojem prebiva Bog u središtu je grada.
Ako je mučenik, Jeruzalem ubija proroke i kamenuje poslanike Božje.
Želiš li anticipirati nebo? Nebo je jedan grad.
Želiš se radovati u Bogu? On za tebe stvara grad-radost.
Želiš li vidjeti Boga? Anđeo ti pokazuje sveti Grad koji dolazi od Boga.
Žališ li susresti Boga licem ulice? Bog prebiva u gradu.
Hoćeš li sav nestati u Bogu? Budi monah u Božjem Gradu.
Ta nad gradom je prolivena krv Jaganjčeva:
Krv iz kaleža, krv s njegova čela i iz njegova boka.
Nad grad je sišao oganj Duha Svetoga.
Nad gradom je odjeknula riječ Očeva
U gradu se Isus borio protiv đavla i konačno ga pobijedio.
U gradu je živjela Marija, Isus poučavao, apostoli naviještali Evanjđelje,
propovijedajući pokajanje najprije u Jeruzalemu.
Proroci su prorokovali u gradu, svećenici prinosili žrtvu, mudraci govorili…
Svjedoci su svjedočili u gradu.
Zaručnica Pjesme nad pjesmama traži svoga Ljubljenoga optrčavajući čitav grad.
Zar će nedostajati stražara koji bdiju gradom?
“Sionu za ljubav neću šutjeti…
Bdij nad svojim koracima: ako ti je noga prilika za grijeh, odsijeci je. Bdij nad svojim susretima: ne sjedaj s opakim, ne svraćaj k podlima. Bdij nad svojim srcem: gdje ti je blago, tamo će ti biti i srce.
Obuci jedino oklop vjere i ljubavi, s kacigom nade spasenja. Tada se nećeš bojati
imati za klauzuru grad jer taj će grad biti vječno nastanjen.
“Jeruzalem mora ostati otvoren, govori Bog, a ja ću biti za njega ognjeni zid koji
će ga okruživati i njegova Slava usred njega.”
143. Da bi živio i označavao tu prisutnost i tu udaljenost, svoju pripadnost Bogu i
svoju odvojenost od svijeta u svijetu, nosi monaški habit.
Oduvijek i posvuda, čak i izvan kršćanstva, monasi i monahinje imali su habit koji je prekrivao njihovu molitvu, svjedočio njihovo siromaštvo, označavao njihovo posvećenje i njihovu trajnu i potpunu pripadnost Gospodinu, izražavajući jednostavnost njihova života i njihovo zajedništvo osjećanja. Neka tako bude i za tebe. Ljubi taj simbol zajedništva s Ocima i prijenosa njihova duha, što ga tvoj život, na svoj način, i novi i stari, danas produžuje.
Ne pokušavaj, međutim, biti monaškiji od monaha, i kada ideš na posao, ako je potrebno, poput njih, u suglasnosti sa svojom zajednicom, obuci radnu odjeću. No u svim drugim prilikama nosi habit koji ti je dan.
Prudencija.hr/HUB
