SDP i pobočnici – katastrofa epskih razmjera

Nedjelja, 13 travanj 2014 21:21
Written by: milanN
Leave a reply

Koalicija koja je trenutačno na vlasti u Hrvatskoj nalazi se u pravom slobodnom padu. Nažalost, njezin slobodan pad itekako se odražava na stanje u državi jer je i ona njime zahvaćena. Zato u Hrvatskoj pada sve što bi trebalo rasti i obrnuto. Za takvo stanje definitivno je najviše kriv SDP. Zašto? Odgovor pročitajte u izvanrednom tekstu Ante Guge koji u cijelosti prenosimo s portala Politikaplus.com.

SDP se nalazi u slobodnom padu s trona popularnosti. To je činjenica koju više nitko ne može osporiti, a samo čudo je može promijeniti. Javni obračuni između ministara kulminirali su priznanjem ministra financija da s premijerom priča samo službeno. Podatak da je Republika Hrvatska od svojeg punopravnog članstva u EU uplatila 3,6 milijardi kuna, a povukla oko 150 milijuna eura, odnosno 1,12 milijardi kuna dovoljno govori, ne samo o nesposobnosti, nego i o nezainteresiranosti ove Vlade da se bavi najvažnijim životnim pitanjima ove zemlje.

Taj podatak postaje još porazniji ako se sjetimo koliko su nam obećavali da će gospodarski rast početi kad službeno uđemo u EU i kad taj novac iz Bruxellesa počne stizati. Očito su očekivali da će se to događati samo od sebe.

Stanje u ovoj Vladi i gospodarska situacija u državi su takvi da se zaista valja upitati kako je sve to počelo i što, odnosno koga treba mijenjati da bi ova katastrofa bila zaustavljena. Prvi zaključak je da su uspavana oporba i nesposobna vlast podržavali jedni druge u ravnoteži nesposobnosti. Ali onda su se pojavili neki novi igrači na političkoj sceni.

Iako se u početku činilo da bi Nacionalni forum mogao biti samo lijevi pravac postojeće vladajuće koalicije, Nikica Gabrić i ekipa su brzo pokazali da misle drukčije. Baš oni su najsuvislije reagirali na ove nepodnošljive javne obračune između ministara, na medijske rasprave o onome što bi trebali raspraviti na sjednicama Vlade i pozvali premijera i ekipu na odgovorno ponašanje.

U ovom anarhičnom kaosu svoju priliku su ugledali i Hrvatski laburisti. Na nedavno održanoj konvenciji prvi put su sasvim javno i sasvim jasno rekli da sebe vide kao stranku koja može biti stožer neke nove koalicije koja će preuzeti vlast. To je navelo i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da malo ozbiljnije pogleda što se zbiva, promjeni retoriku i kaže da je spreman i na koalicije s nekim lijevim opcijama.

Svoju širinu političkih pogleda šef HDZ-a mora još dokazati i sređivanjem stanja u vlastitoj stranci. Malo tko će vjerovati u njegove riječi da će koalirati i s lijevim centrom sve dok mu pojedini suradnici u najboljoj maniri desnih radikala nastoje iz stranke izgurati čak i neke vrlo popularne čelnike samo zato što su prepoznati kao predstavnici građanske inteligencije koja se protivi desnom radikalizmu. Kad Karamarko riješi i taj problem imat će stranku sposobnu za veliki povratak na političku scenu čija popularnost neće biti ovisna o pristanku Kolinde Grabar Kitarović da bude predsjednički kandidat. Uz očito spremnog Dragutina Lesara i sve spremnijeg Gabrića i Karamarko ima priliku, ako je bude spreman prihvatiti, što će možda tražiti i poneku žrtvu. Za to vrijeme država sve dublje tone, a SDP nezaustavljivo ide prema toliko niskoj razini popularnosti kakvu nije imao još od ranih devedesetih. Očito je da SDP i država zajedno propadaju.

Postoji li veza između toga? Prisjetimo se kako je sve to počelo.

Na samom početku svog mandata premijer je visoko podigao letvicu. Barem je tako rekao. A onda mu se dogodila Mirela Holy. Da, ista ona ministrica koja mu se događa i ovih dana, ali kao saborska zastupnica i lažna oporba. Dakle, ispod te visoko podignute letvice nekako se provukla Sanja Kalambura, po želji tadašnje ministrice zaštite okoliša, nova ravnateljica Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Fond je mnogima zanimljiv jer raspolaže ogromnim iznosom novca, pa je valjda zato vrlo brzo otkriveno da gospođa Kalmbura ima pred sobom sudski proces zbog kaznene prijave koju je protiv nje podnijelo Državno odvjetništvo. I tad je postavljeno pitanje kako je to moguće, kako se Sanja Kalambura provukla kroz sigurnosne provjere. Iako se nekima učinilo da je premijer tada prvi put spustio malo niže svoju navodno visoko dignutu letvicu, on je nju bacio sasvim na pod, u blato i kaljužu. Premijer je, naime, izjavio da nitko neće ljude Kukuriku koalicije podvrgavati nikakvim sigurnosnim provjerama jer ako bude tako, oni neće imati koga staviti na funkcije.

Još uvijek ošamućena javnost zbog afere oko Ive Sanadera i Fimi Medie prilično je mlako primila ovu stravičnu izjavu koja će svoje razorne učinke u pravom svjetlu pokazati posljednjih tjedana i mjeseci, od Branka Šegona do Marine Lovrić – Merzel. Nije ta ista javnost reagirala kako treba niti kad je Zoran Milanović izrekao još jednu jednako katastrofalnu rečenicu. Nakon što je SDP kažnjen zbog pokušaja muljanja s financijskim izvješćem, Milanović je izjavio da po trenutnom zakonu oni jesu krivi, ali oni će zakon promijeniti naprosto zato što oni to mogu. Trebat će puno truda sociologa, pa i psihologa da dođu do zaključka što se događa s nacijom koja nije bila u stanju shvatiti koliko se bahatosti i samovolje krije u takvoj izjavi.

U međuvremenu se Milanoviću još jednom dogodila Mirela Holy. Otkriven je njezin e-mail u kojem ona od šefova u HŽ-u traži da osiguraju određeno radno mjesto supruzi jednog člana SDP-a. Ministrica je nakon tog nikad razjašnjenog otkrića e-maila morala odstupiti. Iako se tada činilo da Milanović nastoji na svoje mjesto vratiti onu visoko podignutu letvicu, puno kasnije ćemo saznati da je u stvari bila riječ o ustupku tadašnjem prvom od svih najprvijih potpredsjednika Vlade. U situaciji u kojoj bi se svaki čovjek koji iza sebe ima skrivljenu prometnu nesreću s dvoje mrtvih maknuo s političke scene, Radimir Čačić je sasvim besćutno tražio način da ostane prvi od svih najprvijih, pokazujući svojim postupcima da je on u stvari prvi ispred prvog. I Milanović je u interesu graditeljskih ambicija Radimira Čačića maknuo Mirelu Holy i doveo Mihaela Zmajlovića na njezino mjesto.

Koliko mjesto ministra Milanoviću malo znači, koliko je on nezainteresirano birao suradnike, vidjelo se kad je internetom počeo kružiti životopis novopečenog ministra u kojem je bilo navedeno da je slušao Azru, s prijateljima na klupi raspravljao o fizici, nikad nije kasnio u školu… Posljedice rada tog ministra su turistički centri koji su zatrpani smećem na početku predsezone za koju ministar turizma kaže da će biti rekordna.

Nažalost, to nije bio jedini primjer. Premijer Milanović je bio izgubljen i kad su se ministrica Holy i ministar graditeljstva Vrdoljak, onaj isti koji danas vodi resor gospodarstva, javno počeli preko medija svađati o tome hoće li u zajedničkoj menzi ponedjeljkom biti vegeterijanski ručak ili ne.

Nažalost, tada još nismo shvatili koliko će javna prepucavanja ministara preko medija postati tragična. Nismo to shvatili ni kad je tadašnji ministar prometa Zlatko Komadina izjavio da će Hrvatska graditi autocestu od Križišća do Žute Lokve, a potpredsjednik Vlade i ministar financija Slavko Linić mu javno, preko medija odgovorio da od tog pustog sna neće biti ništa. Komadina se u roku par dana razbolio i otišao iz Vlade. Na njegovo mjesto koje osim prometa ima i resor pomorstva došao je iz Krapine bivši HDZ-ovac, a danas SDP-ovac Siniša Hajdaš – Dončić. Ta podvojenost između HDZ-a i SDP-a ministra koji je svojem prezimenu pridodao i ženino nije, pokazat će se opet u tragičnoj formi, jedina u njegovom životu.

Prekid gradnje Pelješkog mosta i odluka o isplati više stotina milijuna kuna odštete graditeljima bila je jedna od prvih odluka Milanovićeve Vlade. Onda je baš Hajdaš – Dončić javnosti predstavio plan gradnje tzv. neumskog koridora. Iz sausjedne BiH su bili malo uvrijeđeni što ih nitko nije obavijestio da će taj plan biti predstavljen, a kamo li da ih je netko pitao za dopuštenje izgradnje tog prometnog pravca. No, frka nije dugo trajala jer su iz Bruxellesa nazvali i objasnili razigranim Milanovićevim ministrima neke činjenice o EU i Schengenskom režimu granica. Bez da je okom trepuno, za svega nekoliko mjeseci Hajdaš – Dončić se vratio na izgradnju Pelješkog mosta. U međuvremenu je potopljena i ideja o trajektima.

Priličan niz gluposti, a tek sam počeo. A javnost je još uvijek šutjela.

Na početku mandata ove Vlade ministar Linić je izjavio da neće biti novih zaduživanja, ali kad je i ta pipa otvorena, do današnjeg dana nije zatvorena. Dapače, samo se svakog mjeseca još više otvara. Da je to barem bio jedini Linićev grijeh. Svoju eru pravog financijskog harača nad građanima i obrtnicima počeo je baš pritiskom s ovrhama. Vrlo loš zakon koji omogućuje pljačku po zakonu učinio je još drastičnijim, a žrtve praktično bespomoćnima. Obrti su zatvarani zbog mizernih poreznih dugova. Linić je arogantno poručivao da onaj tko je državi dužan ne treba ni raditi. A onda je javnost saznala da je njegova pomoćnica, odnosno šefica Porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec dužna jednoj kartičarskoj kući i da je bila čak i pod ovrhom. Naravno, nije se dogodilo ništa. Kad je Milanović već rekao da dužnosnici Kukuriku koalicije neće na sigurnosne provjere, kakvu snagu onda imaju istrage medija. A i ona visoko podignuta letvica je bila u blatu. I šefica hrvatskih poreznika je ostala na svojoj funkciji. A Linić je nastavio u miru pripremati Zakon o predstečajnim nagodbama, pravni akt koji je po riječima suca Kolakušića samo temelj za zakonitu pljačku vjerovnika. Linić je grčevito branio taj zakon, partijskim članovima, odnosno njihovim poduzećima su opraštani desetci milijuna kuna, a medijskim mogulima koji vjerno podržavaju vladajuću koaliciju još i više. I bilo je tako sve dok Linićevo gaženje po obrtnicima nije postalo nepodnošljivo. Međutim, taj problem nije riješen na Vladi. Prepucavanje između ministara Gordana Marasa i Linića postalo je prava medijska trakavica.

Zašto problem između ove dvojice članova SDP-a nije mogao biti riješen na Vladi. Pa tamo nitko s nikim više ne razgovara. Branko Grčić i Ivan Vrdoljak vode gospodarstvo, a daju različite izjave. Linić se o ničemu ne može dogovoriti s niti jednim ministrom. On za ništa nema novca i od svih njih traži kresanja, a onda mu se dogodi osnivanje državne agencije s čak 149 zaposlenih. Naime, po niti jednom važećem zakonu proces legalizacije nelegalno sagrađenih objekata ne mora biti gotov baš do određenog datuma. Niti EU nas ne pritišće zbog toga. Dakle, sve to je moglo teći nekakvom normalnom dinamikom. U nekim županijama s manje predmeta brže, u drugima sporije, ali jedinice lokalne uprave su mogle do kraja odraditi svoj posao. A onda je odjednom ministrica Anka Mrak – Taritaš, koja je na političku scenu isplivala kad je s nje izletio Radimir Čačić, odlučila da cijela priča mora biti gotova baš za dvije godine.

Pokazat će se da rok nije slučajno određen tako da padne baš negdje prije slijedećih lokalnih izbora. Naime ministrica Mrak je postala šefica zagrebačkog HNS-a, a osnivanje nove agencije sa 149 zaposlenih, uglavnom s područja Zagreba, stranačku pripadnost bolje i ne spominjati, iskorišteno je da bi se napalo baš Grad Zagreb i Milana Bandića. Cijela priča je u javnosti predstavljena otprilike tako da se agencija osniva jer je Bandić nesposoban obaviti posao u zadanim rokovima i stvar u svoje ruke mora preuzeti država. I tako je državna uprava dobila novu agenciju s novim zaposlenim ljudima, a ministar Linić najavljuje kresanje plaća zaposlenima u državnoj upravi radi smanjenja proračunskog deficita.

Mogao bih još dugo pisati o svim glupostima koje je napravila ova Vlada, ali bi to onda bio tekst koji bi bio duljine solidne knjige, a ne medijskog članka. Pa još nisam ni spomenuo aferu Šegon koja je dovela do toga da premijer sazove sjednicu na kojoj se trebalo raspravljati o mjerama za smanjenje proračunskog deficita, a na koju mu nije došao ministar financija, ali ni nitko drugi relevantan. Premijer pojma nije imao da mu je ministar na putu u SAD. Eh da, u javnosti je prolazilo nezapaženo i to da je Vlada davala naknadna odobrenja za Linićeva vrlo skupa zaduženja. I nitko se tada nije zapitao kakva je komunikacija između ministra financija i premijera.

Dok se sve ovo događalo negdje u pozadini, kao kad u horor filmovima čujemo one zvukove fijukanja vjetra, škripe vrata ili tutnjavu gromova, slušali smo izjave da će gospodarski rast početi već idućeg tromjesečja, kako neki ministar misli, kako se potpredsjednik Vlade nada, kako netko od njih pretpostavlja, ali nikad nismo čuli najavu nekog konretnog poteza, plan za neke konkretne mjere ili nešto slično. Vrijeme je prolazilo, a mi smo gubili prava na sredstva iz EU jer su, primjerice, iz ministarstva poljoprivrede pometeni svi bivši kadrovi koji su nešto znali o tom poslu, a programi koje su napravili ovi novi nisu naišli na odobravanje u Bruxellesu. I tako se dogodilo da smo jedina novoprimljena članica koja Uniji daje više nego što prima. Čak tri puta više. A iz Vlade nam kažu da izlaz iz krize tek što nije počeo.

Narodu je očito dosta lažnih obećanja. Počinje se ostvarivati talijanski scenarij nestajanja s političke scene velikih i nedodirljivih stranaka. SDP može spasiti samo čudo, HDZ učenje na greškama izravnog političkog protivnika. Naime, Milanović je počeo gubiti konce iz ruku kad je za najbliže suradnike birao ljude koje je on htio, a ne one koje mu je izabralo članstvo na unutarstranačkim izborima.

Zašto bi ljudi rušili SDP i birali HDZ s istom tvorničkom greškom?

Karamarko mora pokazati da razlika postoji jer raste popularnost pretendentima na treću političku opciju. Lesar se hvali i pred javnošću bilda vlastitu snagu. Gabrić šalje umjerene i mudre poruke u kojima poziva na odgovornost. Neodlučnih birača je sve manje. Rekao bih da svi, i stranke i građani sad imaju sudbinu u svojim rukama. Nešto treba mijenjati. Ili ljude ili stranke ili sve to skupa.