Jerko Kovač: Laž je da su Hrvati ubijali Židove, s tim sam upoznao i Simona Wiesentala
„Wiliam Cohen u svojoj je knjizi, koja je bila u korist srpske propagande, napisao da je u Sušaku ubijeno 250 Židova, a to je velika laž.
To sam rekao Simonu Wiesentalu. Prije nekoliko godina kod mene su u Dubrovnik iz Amerike stigli mladi Židovi, studenti. Pitali su me da im pokažem otok kod Dubrovnika gdje su ustaše pobile dvije i pol tisuće Židova. Rekao sam im daje to velika laž, a da je riječ o Daksi gdje su partizani pobili Hrvate“, tvrdi Jerko Kovač, stogodišnji hercegovački Hrvat, burnog životopisa, koji je imao prigodu upoznati i Simona Wiesentala.
Preko sudbine i životnu drame hercegovačkog Hrvata Jerka Kovača može se vrlo dobro opisati i drama ukupnog hrvatskog naroda u svih šest država dvadesetog stoljeća (Austro-Ugarskoj, Kraljevini SHS , prvoj Jugoslaviji, NDH, drugoj Jugoslaviji i Republici Hrvatskoj). No iz razgovora s njim i retrospektivnim pogledom na njegov dugovječni život, želimo srušiti jedan mit koji su u doba druge Jugoslavije po svijetu posijali velikosrpska diplomacija i jugofilski Hrvati unutar jugoslavenske diplomacije, primjerice Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova druge Jugoslavije. Oni su, naime, papagajski ponavljali da su Hrvati tijekom Drugog svjetskog rata počinili genocid nad Židovima te su, držeći se one narodne da sto puta ponovljena laž postaje istinom, u tomu, na žalost, i prilično uspjeli.
Jerko Kovač Hrvat je iz Posušja. Njegovu životnu priču novinarima Hrvatskog lista preporučio je Milan Kovač, bivši ministar u Tuđmanovoj Vladi zadužen za BiH i dijasporu, osnivač HDZ-a i najlojalniji Tuđmanov ministar.
NA ZANATU U SARAJEVU
Rođen sam prije sto godina u Posušju u Hercegovini. Evo jedne sličice iz moga djetinjstva. Godine 1918. propala je Austrija i osnovana je Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. Srbi su to doživjeli kao potpuno svoju državu. Nama u Posušje za učitelja je došao Srbin iz Valjeva 1920., aj a sam bio u trećem razredu. On je donio pune kufere knjiga iako smo mi učenici imali knjige. Rekao nam je: ‘Recite roditeljima da dođu u školu i da vam moraju kupiti ove knjige. Kada su došli naši roditelji, nitko nije kupio knjige, osim Nikole Mandića koji je imao kavanu u Posušju, jer su bile na ćirilici. Jednom, nakon nedjeljne mise , moj je otac svratio kod rođaka na čašu vina, a kod njega je sjedio učitelj. Otac mu je rekao da on nema novca da dva puta kupuje knjige za istu godinu, a drugo, knjige su na ćirilici , a to nije hrvatsko pismo te da su naši preci pisali latinicom pa i mi želimo da i naša djeca nastave pisati latinicom. Na to učitelj skoči i primi moga oca za kaput, stjera ga psovkom u rodno mjesto i kaže mu: ‘Vi ćete učiti što vam mi odredimo.’ Otac je bio ponosne naravi i nije dao da ga prijatelji fizički diraju. Primi on učitelja za ramena i tresne ga o zid; a učitelj iz sveg glasa pozove žandare, zatim izađe iz kuće i krene prema crkvi gdje su bili žandari, dok je otac kroz vrt pobjegao kod druge rodbine. Sutradan smo otac i ja bili kod njegova brata. Stižu dva žandara s bajunetama na puškama. Oca udare kundakom po rebrima, a ja im odmah opsujem mater žandarsku. Oni me gume u draču te nas obojicu odvedu u zatvor. Treći dan otac pobjegne, a onda mene puste. Otac se jedno vrijeme skrivao u Osoju, nakon čega je Nikola Mandić, koji je imao kavanu, uredio sa žandarima da otac ne mora ići u Mostar i da se ne mora skrivati.
U školi su sva djeca imala problema s učiteljem iz Valjeva. Tukao nas je kao volove u kupusu. Učio nas je o braći jugovićima, o Nemanji i srpskoj povijesti, a ništa hrvatskog nismo učili. Završim ja osnovnu školu i odem u Sarajevo na zanat. U Sarajevu, kad je kralj Aleksandar proglasio Veliku Srbiju pod kamuflažom Jugoslavije (proglašenje Vidovdanskog ustava), svi Hrvati koji su radili u javnim poslovima, izbačeni su i šikanirani. Moj šef, kod kojega sam učio urarski zanat, Johan Frantini, bio je Židov. Nakon proglašenja Velike Srbije pred radnju su mu počeli bacati smeće, razbijali mu izlog. Posao je počeo strahoviti opadati, on se prepustio sudbini i odao alkoholu. Često sam ga vodio doma. Moga ujaka, odvjetnika lku Šušnjara u Sarajevu, koji je bio predsjednik KUD-a Napredak i HAŠK-a, žandari su likvidirali, a on se brinuo o meni jer sam ostao bez majke s osam godina. Dok sam razmišljao kamo ću i kako dalje nakon svega, kod moga šefa navratio je urar iz Dubrovnika Josip Krilić koji je kod njega završio zanat. Johan mu je pričao o svim nepodopštinama koje mu rade i kako će morati zatvoriti radnju, a ne zna što će s malim, dakle sa mnom. Josip ga je pitao jesam li katolik i Hrvat, a Frantini mu je potvrdno odgovorio. Josip je tada izvadio 250 dinara i rekao: ‘Evo, neka ide k meni u Dubrovnik.’
ŽIVOT U DUBROVNIKU
Tako sam završio u Dubrovniku. Krilić je imao urarsku radnju i radnju za graviranje. U Dubrovniku ostanem sedam godina. U radnji za graviranje upoznao sam Goringa, Von Ribentroba, Goebelsa i cijeli niz njemačkih tadašnjih glavešina koji su dolazili u Dubrovnik na odmor. Ostao sam u Dubrovniku punih sedam godina radeći kod dobrog Josipa Krilića urara, porijeklom iz Fojnice. A onda me jedan prijatelj upoznao s jednim urarom iz Sušaka u Rijeci. Preselim se u Sušak.
Upoznam tamo nekoliko novih prijatelja. Jednom dok smo šetali Korzom u Rijeci,jedna je ljepotica prolazila s mamom, toliko lijepa da ju se ljudske oči nisu mogle nagledati. Bacim oko na nju, ona na mene, no u meni se tada pojavi osjećaj slabosti . Mislim si ja, ma što ću ja, mali kauboj iz Hercegovine, a na njoj vidiš da je klasa. Ne zna se je li ljepše ono što je na njoj ili ona sama.
Nastavili smo šetnju i odemo na terasu hotela Principal, a za kratko vrijeme, evo i one ljepotice s Korza i njezine mame. Moji prijatelji Bruno i Milan najradije bi ju otišli zamoliti za ples, ali ne usude se. Ja, međutim, skupim hrabrosti, odem i zamolim ju za ples, a ona prihvati . Sjećam se kao danas, bio je tango. Nakon plesa ja ju vratim do mame i mislim otići , ali njezina me mama pozove da sjednem malo kod njih. Tako se upoznamo . Kažem im da živim u Sušaku, da imam jednu malu urarsku radnju, a to je bila radnja Esada Mecana, djeda današnjeg glumca i televizijskog voditelja Tarika Filipovića.
Htio sam se malo pohvaliti iako radnja nije bila moja. U razgovoru doznajem da su oni iz Budimpešte, a cijelo vrijeme govorimo njemački. Pitaju me hoću li za Novu godinu doći u Budimpeštu, a ja se smješkam i mislim u sebi, ma kako ne.
UPOZNAO SAM MARTU
Tako sam upoznao svoju suprugu Martu koja je bila iz aristokratske obitelji. Prije negoli sam ju upoznao, natjecala se za miss Mađarske i bila je druga pratilja. Nije pobijedila samo zato što je Židovka i nosila je prezime Rot-schild koje je nakon toga promijenila u Rac. Supruga Esada Mecana nije bila oduševljena Sušakom i Esad odluči prodati radnju. Ponudi ju meni, a ja mu kažem da nemam novca. Na to mi on kaže da preuzmem jedan njegov dug od šest tisuća dinara i da ga otplatim iz poslovanja. I tako sam postao prvi puta svoj gazda.
Marta i ja se oženimo. Živjeli smo na Sušaku. Često smo putovali na relaciji Sušak – Zagreb. Kroz naš stan na Sušaku prošlo je više od tri stotine Židova koji su htjeli ići za Italiju i dalje na zapad. Mi bismo ih nekako prošvercali kroz brojne talijanske kontrole.
Kad su Talijani okupirali Sušak, sjećam se da je jedan došao i na talijanskom nam rekao: ‘Vrhovni talijanski vođa naredio je da Jerko Kovač mora napustiti stan u roku od dvadeset i četiri sata. Moja Marta i ja sutradan smo napustili stan i zaputili se prema Budimpešti. Svratimo u Zagreb, u Petrinjsku broj 6 kod moga ujaka. Nađemo neki stan u Zagrebu i odlučimo ostati. Upoznao sam posredstvom Marte još mnogo Židova u Zagrebu, i imućnih i siromašnih. Onima koji su željeli ići na zapad, Marta i ja pomagali smo na sve moguće načine, posredstvom naših veza u Sušaku, a ja sam istodobno od njih učio trgovinu s dragim kamenjem. Tako je bilo tijekom cijelog ratnog doba.
Sjećam se jednom, Amerikanci ili Englezi bombardiraju Zagreb, a ja na Cvjetnom placu jednoj Židovki prodajem briljant na kojem sam višestruko zaradio. Kad je završio rat, Tito je rekao da više ne će biti trgovine ni privatnog vlasništva. Znao sam što mi je činiti. Napustio sam Jugoslaviju i otišao u Italiju. Tamo smo proveli pet godina čekajući dozvolu za ulazak u Ameriku. Kad smo došli u Ameriku, počeo je naš novi život.
Moja supruga bila je vrsna igračica bridža. Na jednom turniru upozna ona Simona Wiesentala te započnu razgovor o stradavanju Židova u Hrvatskoj. Moja supruga njega razuvjeri da ni Hrvati, a ni hrvatske vlasti nisu radili zločine prema Židovima u Hrvatskoj, nego su ih činili Nijemci u Hrvatskoj pod zapovjedništvom Siegfreda Kaschea koji bio Hitlerov namjesnik za Hrvatsku. Taj je terorizirao ne samo Židove nego i nas Hrvate. Marta i ja stanovali smo tada u Zvonimirovoj, a u stan iznad nas stanovala je gospođa Zec, prijateljica Siegfreda Kaschea. Često je odlazila na kavu kod Kascheove supruge. Jednom ona dođe meni i supruzi i kaže da se skrijemo jer je Kasche zapovjedio da svi Židovi moraju nositi ‘Ž’ na rukavu, a onda je moja Marta te vijesti prenosila drugim Židovima.
Poslije smo se upoznali Wiesental i ja i susretali se i u Dubrovniku u više navrata. Rekao sam mu da Wiliam Cohen, koji je pisao o stradavanju Židova, laže u svojoj knjizi kad je napisao da je na Sušaku ubijeno 250 Židova. Moja Marta i ja živi smo svjedoci da to nije istina, jer sam ja pod Italijom u Sušaku sa Židovima često bio zatvaran, tako da Wiliam Cohen bezočno laže u korist srpske propagande.
Dok slušamo dio Kovačeve biografije, iznenađuje nas činjenica da jedan stogodišnjak tako precizno priča o detaljima koji su se događali prije pedeset ili sedamdeset godina. Iako j e kratko živio u Zagrebu, milimetarski precizno govorio je o danima ili mjesecima nekih događaja, a veliki broj ulica i trgova u Zagrebu i danas izgovara imenima koji su onda nosili.
ODLAZAK U SAD
Kako sam često putovao na relaciji Zagreb – Sušak, svega sam se nagledao. Srce mi je pucalo dok sam gledao kako talijanski kamioni voze našu hrastovinu prema riječkoj luci i dalje za Italiju, a u Hrvatskoj je hrastovina bila kao suho zlato. Još vam jednu zgodu želim ispričati iz rata. Kad je pala Italija, talijanski vojnici po Dalmaciji mahom su naoružavali četnike koji su poslije po Dalmatinskoj zagori i Hercegovini počinili velike zločine. Ja to znam jer sam po Hrvatskoj mnogo putovao i razgovarao radi trgovine dragim kamenjem i gotovo u svim mjestima imao sam dobre poznanike.
U Posušju su ubili moga strica Ivana Kovača, guslara, njegovu ženu i još šesnaestero mještana koji su se tada našli kod njega. Tako da, dragi moj prijatelju, Hrvati su od 1918. pa sve do 1990. bili proganjani kao zvijeri . U Rakitnu kod Posušja u kući dr. Ivana Pavkovića pobili su 18 civila, a da nitko od tih civila nije bio pripadnik ni jedne vojske. Onda su ti četnici otišli poslije prema Duvnu, Livnu i polako se preoblačili u partizane da bi u ti isti četnici u partizanskim uniformama u svibnju došli u Zagreb, a poslije na Križnom putu likvidirali na desetke tisuća hrvatskih civila.
Hercegovački Jerry, kako ga u Americi od milja zovu, i sada prati što se događa. Kaže da bi rado upoznao gospođu Jadranku Jureško Kero koja s gospođom Esther Gitman, Židovkom iz Sarajeva koja živi u Americi, radi dokumentarni film o raskrinkavanju mita da su Hrvati činili grozne zločin e prema Židovima i da on može ponuditi jako mnogo dokaza za taj dokumentarac te da ima još dosta Židova, svojih poznanika, koji su spremni potvrditi njegove tvrdnje. Tijekom svoga urarskog zanata tvrdi da je popravio preko sto tisuća satova, od onih najobičnijih do unikatnih , koji dosežu cijene od nekoliko stotina tisuća dolara.
Tomislav Jelić / Hrvatski list
