Zašto su sveti?
Zašto su sveti? Oko toga je pitanja 22. travnja, u Tiskovnom uredu Svete Stolice, održan prvi u nizu briefinga koji će nas pratiti sve do nedjelje, dana kada će blaženi Ivan XXIII. i blaženi Ivan Pavao II. biti proglašeni svetima. Put je to koji ima više dijelova – objasnio je ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice pater Federico Lombardi, predstavljajući svakodnevne obavijesti koje će biti objavljene i na engleskom i španjolskom jeziku. Na briefingu su bili nazočni postulatori dvaju postupaka za proglašenje svetim, pater Giovan Giuseppe Califano, iz Reda manje braće, za papu Roncallija, i poljski svećenik msgr. Slawomir Oder, za papu Wojtyłu.
Vrlo je značajna svetost tih dvaju duhovnih likova. Što se tiče pape Roncallija, na tisuće je vjernika osjetilo dah svetosti od samoga njegova preminuća, 3. lipnja 1963. godine – rekao je postulator pater Giovan Giuseppe Califano, predstavljajući lik blaženoga Ivana Dvadeset i trećega. Svetost je bila odluka koju je Roncalli njegovao u svim razdobljima svojega života: kao svećenik, biskup, i kao papa.
Njegova je svetost – dodao je pater Califano – obilježena velikom poniznošću i prepuštanjem providnosti. Njegova je svetost jednostavna i privlačna, razumljiva i blaga. „Bog je sve, ja nisam ništa; to mi je dovoljno“ – tako je Roncalli govorio na kraju svakoga dana. Divovski je to lik sveca koji je pater Califano sažeo u dva spoja. Prvi je: pastir i otac. Njegovo je očinstvo ganulo svijet; uobličeno radošću i srdačnošću, osobinama koje su se spojile u definiciju „Dobri papa“.
Otvorio je Crkvu novim obzorima, zakazujući sinodu za Rimsku biskupiju, i Ekumenski sabor. Bio je sposoban komunicirati, osobito voleći jednostavne i izravne oblike, s prizorima proizišlim iz svakodnevnoga života. Pritom je uvijek uspijevao odmah ući u srce ljudi. Ali, izraz „dobri Papa“ – dodao je pater Califano – valja shvatiti onako kako je rekao Roncallijev nasljednik, papa Pavao VI.: ‘Nije to bio neki neodređeni, lako primjenjivi, bonizam, nego sinonim ljubavi, pastoralnoga duha, razumijevanja, praštanja i utjehe. Zapravo, onakav kakav je Isus u Evanđelju – rekao je pater Califano.
Drugi spoj kojim se može opisati lik pape Roncallija jest „poslušnost i mir“, njegovo biskupsko geslo, ali i sažetak njegova života i služenja Crkvi. Napustiti vlastitu zemlju, susretati se s njemu nepoznatim svjetovima, pa i na mjestima gdje je nazočnost katolika bila vrlo mala. Ta mu je poslušnost dopustila da se s pouzdanjem prepusti Božanskoj providnosti, – primijetio je p. Califano – kako bi se odvojio od samoga sebe, i potpuno se posvetio Kristu. U tomu je pravi izvor dobrote pape Ivana XXIII., kao i mira koji je širio po svijetu. Tu je i korijen njegove svetosti: u evanđeoskoj poslušnosti glasu njegova Gospodina.
Govoreći o prvom nagovještaju svetosti Ivana Pavla II., msgr. Slawomir Oder je pak spomenuo kolege sa sveučilišta, koji su na vratima Karolove sobe napisali: „Budući svetac“. Pogodila ih je njegova sklonost molitvi i razmišljanju o vrijednosti života, koja su – kako je rekao msgr. Oder – vjerojatno bila povezana s njegovim djetinjstvom ispunjenim patnjom zbog gubitka, u vrlo kratkom vremenu, cijele obitelji.
Među važnim duhovnim likovima koji su u Ivanu Pavlu II. oblikovali marijansku i zrelu vjeru – napomenuo je msgr. Oder – jest njegov otac, jednostavni krojač iz Krakowa, i tadašnji krakowski nadbiskup koji ga je primio u sjemenište. Oni su zaslužni za jednostavnu i u narodu omiljenu vjeru, koja je zajednička dvojici papâ, koji će u nedjelju biti proglašeni svetima; kao i za dubinu mistike i hrabrost u ustrajnom suočavanju s protivnostima, gledajući uvijek u povijesti Božju nazočnost.
Kad bismo doista trebali potražiti izraz koji opisuje nekog sveca, to je onda „Božji čovjek“ – rekao je msgr. Oder te dodao – Ivan Pavao II. bio je čovjek koji je znao u Bogu pronaći izvor života. Molitva je za njega bila dah, voda, i svagdašnji kruh. Papina je zadaća, kao i zadaća Crkve – više je puta ponovio Ivan Pavao II. – evangelizirati i svima donijeti svetost. Budući da je Ivan Pavao II. u mladosti upoznao poruku Božanskoga milosrđa, za njega je bila važna dužnost platiti dug za tu primljenu ljubav. To je ključ za razumijevanje cijeloga njegova života – istaknuo je msgr. Oder.
Izvor: Radio Vatikana
1 comment
Kameni reljef Bogorodice s Djetetom koji je napravio hrvatski renesansni kipar Ivan Duknović iz Vinišća “čuvao” je grobove dvaju budućih svetaca: pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.
Malo ljudi u Hrvatskoj zna za Ivana Duknovića, velikoga hrvatskog kipara s kraja 15. st. koji je napravio vrhunska renesansna umjetnička djela te radio za mnoge svjetske velikane. Njegovo remek-djelo ‘Bogorodica s Djetetom’ resilo je u kripti vatikanske bazilike grobove dvaju budućih svetaca – pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.
Papa Ivan Pavao II. često se molio na grobu Ivana XXIII. iznad kojeg se nalazio Duknovićev reljef. Kasnije, po izričitoj želji Ivana Pavla II., Duknovićeva Bogorodica čuvala je i njegov grob.
Ivan Duknović rođen je u Vinišću oko 1440. godine. Zanat je vjerojatno počeo učiti kod svoga oca, protomajstora Stjepana, koji je bio graditelj zvonika trogirske katedrale. Svoju je umjetničku izobrazbu Ivan nastavio u Italiji. Kao njegova rana ostvarenja prepoznaju se dva monumentalna portala na Venecijanskoj palači i razvijene skulpture završnoga dijela pročelja crkve sv. Jakova u Vicovaru kraj Tivolija.
Petnaestak godina tijesno surađuje s A. Bregnom i Minom da Fiesoleom. S prvim umjetnikom izrađuje oko 1466. u crkvi Santa Maria sopra Minerva grobnicu kardinala G. Tebaldija, oblikujući lik pokojnika na sarkofagu i veći dio dekora s tzv. “puttima” (malim anđelima).
Od 1475. do 1477. godine radio je na grobnici tadašnjeg pape Pavla II. koja se nalazi u vatikanskim Grottama.
Oko 1485. Duknović odlazi na dvor Matije Korvina u Ugarsku i tu proširuje tematiku rada. Premda su mu tamošnja djela stradala već u provalama Turaka, figuralna fontana Herakla s lernejskom hidrom i kruna zdenca iz kraljevske vile u Višegradu te reljefna pala oltara iz pavlinske crkve u Diosgyoru potvrđuju njegovu visoku vrsnoću.
Zaslužan za prenošenje likovnih spoznaja talijanske renesanse na Dunav i unaprjeđivanje tamošnje umjetnosti, Duknović je dobio plemićki naslov i feud s dvorcem Majkovec u Hrvatskoj. Smatra se da je portretirao uglednike iz humanističkoga kruga, te mu pripisuju niz plitkoreljefnih portreta po europskim muzejima, uključujući fragmente nadgrobne ploče biskupa Baratina, čuvane u Zagrebu.
Održavajući trajne veze sa zavičajem, Duknović se čvršće potvrdio u Trogiru. Osim kipova u renesansnoj kapeli gradskoga zaštitnika sv. Ivana kao remek-djela iz vrhunca stvaralaštva i sv. Tome sa znakovima staračke sustalosti, opus mu je dopunjen kipom sv. Magdalene iz franjevačkog samostana, portalom palače Cipiko, lunetom s grbom obitelji Cega, te grbom s klesarskim priborom. To su ujedno i najbolja djela zrelorenesansnoga kiparstva u nas.