Desetero začete djece morate ubiti da bi se rodilo jedno – za koje ćete se odlučiti?
ZAKON GURAJU VLASNICI PRIVATNIH KLINIKA ZA UMJETNU OPLODNJU Ta djeca još ne mogu pričati s vama, niti vas gledati i možda niste još ušli u emotivan odnos s njima jer su toliko mala da ih prostim okom ne možete ni vidjeti ali ipak su tu i vaša su, a vi birate jedno koje smije preživjeti. Za koje biste se odlučili i biste li bili u stanju dobrovoljno dati smaknuti ostalu svoju djecu?
Konačni prijedlog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji ovih je dana upućen na drugo čitanje pred saborske zastupnike. Treba odlučiti na koji će se način u Hrvatskoj ubuduće tretirati neplodnost. Medicinski potpomognutu oplodnju predloženi zakon određuje kao ‘medicinski postupak kod kojeg se primjenom suvremenih znanstveno provjerenih biomedicinskih dostignuća omogućava spajanje ženske i muške spolne stanice u svrhu ostvarivanja trudnoće i porođaja, na način drugačiji od snošaja’.
Nakon što su jučer oporbeni članovi Saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu skrb srušili kvorum, danas je Odbor jednoglasno bez oporbenih članova, koji nisu došli na sjednicu, podupro Vladin konačni prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji. Ovome se pridružio i Saborski Odbor za obitelj, mladež i šport kojemu je na čelu Jadranka Kosor koja zagovara provođenje referenduma kako bi prestala sva prepucavanja oko tog pitanja.
Prijedlog zakona već neko vrijeme izaziva burne reakcije vjerskih zajednica koje zahtijevaju drugačiju promjenu zakona od one koju je ministarstvo zdravlja predložilo. Nazivaju zakon diskriminatorskim, lošim, pa čak i nakaradnim jer ‘vrijeđa i izruguje Ustav, Konvenciju o pravima djeteta, Deklaraciju UN-a o ljudskim pravima, Europsku povelju o ljudskim pravima, Hipokratovu zakletvu’, a najviše zamjeraju što se ‘na najgrublji način ismijava, ignorira, i obezvrjeđuje glas hrvatskog naroda’.
Može li donošenje ovog zakona biti ‘svjetonazorsko’ pitanje?
‘Postupci medicinski pomognute oplodnje su: intrauterina inseminacija (IUI), izvantjelesna oplodnja (IVF), intracitoplazmatska mikroinjekcija spermija (ICSI), zamrzavanje i odmrzavanje spolnih stanica, spolnih tkiva i zametaka, prijenos spolnih stanica ili zametaka u jajovod i preimplantacijska genetska dijagnostika. U svim je državama jedinstveno prihvatljivo liječenje s IVF/ICSI samo s ciljem postizanja trudnoće i rođenja djeteta, a neprihvatljiv odabir spola djeteta iz nemedicinskih razloga. Razlozi za različitost zakonskog uređenja navedenog pitanja u pojedinim državama temelji se na kulturološkim i vjerskim razlikama’, kaže se u prijedlogu zakona, a upravo ovo pozivanje na kulturološke i vjerske razlike je jedna od stavki koja iritira Građansku inicijativu ‘I ja sam bio embrij’ jer smatraju da donošenje ovog zakona ne može biti ‘svjetonazorsko’ pitanje.
Prema zakonu je zabranjeno davati ili primati novčanu naknadu za darivanje spolnih stanica ili zametaka, no pitanje je na koji način će se to moći spriječiti, pa u Inicijativi ‘I ja sam bio embrij’ upozoravaju na moguću trgovinu začetim ljudskim bićima. Još jedan problem se javlja u slučaju kada je nakon određenog vremena zdravstvena ustanova primorana uništiti embrij što za Katoličku crkvu i ostale vjerske zajednice nikako nije prihvatljivo.
Saborska zastupnica SDP-a i majka djeteta začetog potpomognutom oplodnjom Dunja Špoljar jedna je od glasnijih pristaša donošenja ovog zakona. Najavu biskupa kako će se izboriti za referendum stupi li ovakav zakon na snagu naziva legitimnim jer je ‘pravo na referendum oružje demokracije. Oružje u pravim rukama služi za obranu, ali u pogrešnim, nespremnim, za napad.’ Ne smatra kako u slučaju liječenja neplodnosti postoje strane, ‘postoje samo hrabri i odlučni da postanu roditelji zajedno s onima koji ih podupiru i razumiju i svi drugi koji nisu sagledali cijelu sliku samo zato što nisu dovoljno upoznati s činjenicama’. Smatra da ‘pravo na liječenje i pravo na roditeljstvo nitko nikome ne može osporiti.’
Dobit koju je moguće ostvariti kršenjem zakona daleko je veća od iznosa kazne
Žestoki protivnik ovog zakona i voditelj Građanske inicijative Krešimir Miletić također smatra da se ‘ovdje ne radi o biranju strana. U ovom zakonu u prvom redu se radi o pitanju života i smrti. Proizvodnja ljudskih bića, njihova selekcija, odabir spola, predimplantacijska dijagnostika kojom se odabiru oni ‘perspektivni’, a drugi odbacuju, zamrzavanje i zaustavljanje prirodnog razvoja začetog ljudskog bića, oduzimanje djetetu prava na život u obitelji sastavljenoj od jedne mame i jednog tate – nisu li sve to dovoljni razlozi da hrvatski narod ne podrži ovaj zakon’, pita se Miletić.
Na pitanje hoće li novi zakon ići u prilog farmaceutskim tvrtkama i vlasnicima privatnih klinika Špoljar odgovara da je ‘novi zakon vrlo jasan u postavljenim kriterijima i sustavu kontrole.’
Na isto pitanje Miletić odgovara ‘ Naravno da hoće. Kao prvo, zakon su u prvom redu pisali oni koji su vlasnici privatnih klinika za umjetnu oplodnju. A kao drugo, jasno je to ko dan iz kaznenih odredbi u samom zakonu gdje su sve zloporabe i kršenja zakona iz kaznenih djela pretvorene u prekršaje. Dok se hrvatskim Kaznenim zakonom zlostavljanje i mučenje životinja sankcionira kaznom zatvora, kad se radi o ljudskim bićima predviđaju se tek „simbolične“ novčane kazne, budući da je dobit koju je moguće ostvariti kršenjem zakona daleko veća od samog iznosa kazne. Dok druge zemlje predviđaju i doživotne kazne zatvora za određena djela iz navedenog područja (primjerice, u Francuskoj se reproduktivno kloniranje kažnjava s 30 godina strogog zatvora i novčanom kaznom od 7,5 milijuna eura), hrvatska vlast ovakvim pristupom potvrđuje da ljudski život vrijedi malo ili ništa.’
Najemotivnija je borba s neuspjesima
Mogućnost za trgovinu embrijima Špoljar ne vidi jer ‘samo homologni bračni ili izvanbračni parovi koji su u postupku liječenja neplodnosti pohranili embrije, mogu ih donirati, izrijekom bez novčane nadoknade. Svako ostalo postupanje, odnosno manipuliranje, je zakonom zabranjeno’, a ‘višak embrija se zamrzava kako bi se iskoristio u sljedećem pokušaju MPO.’
Miletić ne može prihvatiti terminologiju koja nerođeno dijete naziva ‘viškom’ jer ‘govoriti o ‘viškovima’ stvarno je dokaz da u cijeloj ovoj priči, onaj koji bi trebao biti glavni subjekt – nerođeno dijete, ne vrijedi ništa.’
Osobe koje se liječe od neplodnosti izrazito emotivno doživljavaju ovu raspravu, pa ni Dunja Špoljar nije iznimka. Otkriva nam da ‘u liječenju neplodnosti, koje obično traje godinama, čemu smo svjedoci moj suprug i ja, emotivan je svaki korak’, a ‘najemotivnija je, svakako, borba s neuspjesima na svakom koraku dugog i neizvjesnog puta.’
Želja za djecom je legitimna i poželjna u državi koja ima znatnih demografskih problema. No, može li ta želja prerasti u puku sebičnost koje ni sami nismo sasvim svjesni kada se uzme u obzir kako se u krajnjem slučaju ubija desetero začetih ljudskih bića da bi se rodilo jedno zdravo dijete? Kriva je pretpostavka da su djeca rođena zahvaljujući tom postupku manje vrijedna. Ona ne bi trebala nositi teret ove rasprave iako je to teško izbjeći. U raspravi o medicinski potpomognutoj oplodnji prostor za manipulaciju izrazito je velik. Koriste se argumenti o svjetonazoru koji bi u odnosu prema životu svima trebao biti jednak – očuvanje ljudskog života bez obzira u kojoj fazi razvoja se čovjek nalazi.
Ljudi se znaju upuštati u nešto a da često nisu ni svjesni što čine, pa za kraj zamislite da imate desetero djece. Ta djeca još ne mogu pričati s vama, niti vas gledati i možda niste još ušli u emotivan odnos s njima jer su toliko mala da ih prostim okom ne možete ni vidjeti ali ipak su tu i vaša su, a vi birate jedno koje smije preživjeti. Za koje biste se odlučili i biste li bili u stanju dobrovoljno dati smaknuti ostalu svoju djecu? A sad zamislite da nemate djece, nikada ih niste imali, niti ćete ih ikada imati. S kojim ćete od ova dva scenarija i tereta lakše moći živjeti?
Autor: Marko Šuto|
