Obvezno cijepljenje pada u vodu kada se roditelji ujedine u pokret tvoreći osviješteno “javno mnijenje”

Petak, 25 travanj 2014 0:12
Written by: milanN
1 Reply

Predstavljamo Vam najvažnije ulomke iz napisa dr. Eugenia Serravalle iz Italije objavljenog u 31. broju časopisa Vivi Consapevole (Živi svjesno) (* ). U napisu govori o pristupima obavezi / preporuci cijepljenju u europskim zemljama, posebice u Italiji: o postojećim obavezama i pravima roditelja vezanim uz cijepljenje i njegovo odbijanje. Iz napisa je vidljivo da i one zemlje u kojima je cijepljenje još uvijek obavezno, posljednjih godina sve ukidaju prisilu i(li) smanjuju kažnjavanje te sve više teže ka isključivo preporučenom (neobaveznom) cijepljenju djece. Usporedbe s Hrvatskom su – sve očitije! Napis je i odlično svjedočanstvo i poticaj udruživanju roditeljskih snaga u građansku inicijativu (pokret) za ostvarenje njihovih ljudskih prava vezanih uz (ne)cijepljenje.

Obvezno cijepljenje u Europi: nepostojanje zajedničke strategije

Cjepiva za djecu u 29 europskih zemalja (od toga 27 u EU uz Island i Norvešku) ima njih 15: neka su obvezna za sve ili samo za one iz rizične skupine ili za određenu dob, a druga su na razini preporuke ili savjeta. U 15 zemalja ne postoje obvezna cjepiva, dok u ostalih 14 postoji barem jedno obvezno. Ta se obaveza realizira kroz razne oblike jakih pritisaka (posljedica za roditelje u obliku kazne pa sve do onemogućavanja upisa u javne škole) ili vrlo blagih poput sankcija koje su samo teorijske, ali nikad realizirane, kojima se zapravo omogućava prigovor ili odgađanje odnosno primjena alternativnih kalendara cijepljenja. Velike su razlike i u programima (kalendarima) cijepljenja: različita su cjepiva, korišteni tipovi, ukupni broj doza i njihov vremenski raspored.
U Italiji su za novorođenčad obvezna 4 cjepiva: protiv difterije, tetanusa, hepatitisa B i poliomijelitisa. Postoji još čitav niz preporučenih.

Obveza i prava
Nitko ne može silom nametnuti cijepljenje. U Italiji više nema mogućnosti oduzimanja roditeljske skrbi roditeljima koji odbijaju cijepiti svoju djecu na temelju prigovora savjesti. Nema više karabinjera u kući, pa ako netko još uvijek prijeti na taj način, svjesno laže.
Zakoni predviđaju dvije međusobno odvojene vrste sankcija:

1. Administrativna sankcija, tj. novčana kazna na koju se može žaliti gradonačelniku (osim u područjima s posebnim statusom). Gradonačelnik može prihvatiti ili odbiti žalbu. U slučaju odbijanja ide se na sud. Malo koja provincija i regija koriste ovu sankciju. Prednjači provincija Bolzano, iako sa slabih uspjehom, jer i dalje ostaje niska procijepljenost.

2. Prijava Sudu za maloljetnike: ASL (Azienda sanitaria locale – lokalna zdravstvena organizacija) prijavljuje necijepljeno dijete Sudu koji može odlučiti da ne procesuira predmet dalje, ili da pozove roditelje na saslušanje da čuje njihove razloge odbijanja. Ono što je najvažnije je motiv za necijepljenje: ukoliko se radi o svjesnom i informiranom odbijanju (a ne o zanemarivanju), suci, čak i u slučaju nepostojanja regionalnih propisa, ne sankcioniraju odabir roditelja da ne cijepe dijete. Prema nekim dosadašnjim presudama, kao npr. ona Vrhovnog suda u Cassazione, navodi se da je cijepljenje obvezno, ali ne i prisilno. Regija Veneto ukinula je obvezu cijepljenja za svu novorođenčad od 1.1. 2008. Toscana, Piemonte, Emilia-Romagna, Lombardia i još 3 regije ukinule su mogućnost kažnjavanja onih koji odbijaju i uvele instituciju “informiranog odbijanja”.

Obvezna cijepljenja odnose se samo na prvu godinu života. Takozvani opozivi u narednim godinama zapravo su fakultativni. Pristup necijepljene djece obveznom školovanju je pravo uređeno zakonom. Pravo na obrazovanje ima prioritet pred obvezom cijepljenja. To pravo obuhvaća i druge ustanove za djecu poput jaslica i vrtića.

Aktivni prigovor

U svjetlu regionalnih (talijanskih) zakona danas je prigovor savjesti radi dobrobiti svoje djece relativno jednostavno izvesti, dovoljno je formalno predati prigovor, pojaviti se na svim razgovorima na koje ste pozvani, a ne se skrivati ili ignorirati pozive ASL-a: to bi onda moglo značiti bijeg ili inerciju. U regijama koje su ukinule sankcije ( i praktički olakšale prigovor), potpis na obrascu o informiranom odbijanju konačni je čin u toj proceduri. Regije koje nisu na taj način regulirale odbijanje, ili toleriraju odbijanje na način da ne prijavljuju sudu ili se odlučuju za novčanu kaznu. Udruge koje se godinama bore za slobodu odlučivanja o cijepljenju (Comilva, Covelva, Vaccinareinformati) nude vrijednu podršku i pravno pokroviteljstvo (gratis) tijekom procesa odbijanja.

Prigovor savjesti smatra se “aktivnim” stavom s etičkog i građanskog gledišta, služi kao potvrda uredne roditeljske skrbi (inače bi mogli tvrditi da se roditelji “ne brinu” o zdravlju djece). Istovremeno, prigovorom sajvesti daje se do znanja institucijama zdravstva do koje dimenzije je narasla svijest o neslaganju s cijepljenjem na terenu. Naime, te institucije često navode kako su to “izolirani slučajevi”, negdje ih čak progone kako bi dali “primjer drugima”. Sve je to teško izvesti, a i politički je riskantno ako se roditelji povežu, ujedine, formiraju grupu i na kraju, pokret: tada se formira “javno mnijenje” i svaki slučaju dramatično dobiva na težini, pojedinci više nisu sami.

* Plavo – zemlje neobaveznog cijepljenja; plavo-bijelo – zemlje u kojima su samo neka cjepiva obavezna; crveno-bijelo – zemlje u kojima su neke pokrajine (regije) uvele neobavezno cijepljenje; crveno – zemlje obaveznog cijepljenja; izvor zemljovida: Kameleon.

Praktične sugestije
U regijama u kojima je predviđena mogućnost odbijanja poželjno je to predati napismeno uz obrazloženje uz priložen potpisani obrazac o odbijanju kojeg se može prepravljati i modificirati (!). Nužno je da se potpišu oba roditelja. Obrazac se može dostaviti, predati prilikom razgovora u ASL ili poslati preporučeno poštom.
Čak i u regijama koje nemaju još predviđenu mogućnost informiranog odbijanja, nužno je da se iznese i obrazloži svoj stav odnosno odabir. Prilikom prvog poziva na cijepljenje, poželjno je da se pošalje preporučenom poštom izjava kojom izjavljujete ne želite cijepiti dijete zbog jednog od sljedećih razloga:

1. Nepostojanje priloga (u pozivu) poput letka, napisanog naziva cjepiva i njegovog proizvođača, serijskog broja i svih ostalih podataka za identifikaciju cjepiva koje bi se trebalo primijeniti.

2. Nedovoljno informacija o rizicima za zdravlje koje mogu izazvati reakcije na cjepivo.

3. Nedovoljno informacija o zakonu 210 iz 1992. vezanih za štetne posljedice od cjepiva koje bi trebalo podastrijeti obiteljima prije profilakse cjepivom.

4. Zahtijevanje da se aplicira monovalentno cjepivo.

5. Zahtijevanje da se izvrše preventivna genetička, imunološka, alergološka testiranja te ispitivanja intolerancije na pojedine prehrambene artikle, kod roditelja i kod djeteta, što je nezaobilazno kako bi se ispitala moguća idiosinkrazija (alergijska preosjetljivost na neke sastojke u cjepivima).

To su samo neki primjeri obrazloženja za odbijanje uz koja se svakako dodaju i vlastita promišljanja i sumnje. Cilj je pokazati da se necijepljenje ne povezuje s nebrigom nego s osobnim uvjerenjima.

Alternativni kalendari cijepljenja
Dosta roditelja odlučuje djecu cijepiti kad malo poodrastu. Ovu praksu ASL nastoji opstruirati na sve moguće načine. Smatram da odgađanje cijepljenja barem do prve navršene godine značajno smanjuje rizik štetnih posljedica i teških reakcija. Ne mislim ovdje na reakcije nedugo nakon ubrizgavanja, već na one koje se mogu pojaviti puno kasnije, na one koje mogu permanentno i nepovratno izmijeniti imunološki sustav djeteta, potičući pojavu alergijskih ili autoimunih bolesti.

Sloboda cijepljenja
Sloboda izbora cijepljenja tek je na početku. Kritičko preispitivanje učinkovitosti, sigurnosti, učestalosti teških reakcija na cjepiva te marketinških strategija farmaceutske industrije nisu u programu znanstvene zajednice. Neki glasovi stidljivo favoriziraju ukidanje obveze, iako i dalje smatraju da je “cijepljenje jedno od najefikasnijih i najsigurnijih sredstava kojim raspolaže javno zdravstvo, u zaštiti od zaraznih bolesti.” Prijelaz iz obveznog u dobrovoljno cijepljenje bit će simbol sustava za dijeljenje ciljeva zdravstvenog sustava, dajući novi društveni legitimitet “medicinskom znanju”.
U stvari, obvezno cijepljenje, kao instrument za uvođenje novih cjepiva, napušteno je još 1998. (hepatitis B), dok su sva druga cjepiva koja su kasnije bila dostupna, ušla u kalendar cijepljenja kao preporučena. Razlikovanje između obveznih i preporučenih cjepiva nema nikakvu znanstvenu utemeljenost i građanima stvara konfuziju, jer su uvjereni da su obvezna cjepiva važna, učinkovita i sigurna, a ona neobvezna manje važna, ne baš efikasna niti sigurna. Trenutna obvezna cjepiva smatraju se preprekom za postizanje visoke stope procijepljenosti preporučenim cjepivima.

S druge strane su građani, roditelji koji žele znati i shvatiti, kako bi poslije mogli autonomno odlučiti. Nisu više priznati inkontaminirani i sigurni izvori znanja, a ni obveza cijepljenja koja proizlazi iz nekog zakona kojeg propisuje država nije dovoljna. Rijetki su roditelji koji a priori imaju odbojni stav prema cijepljenju. Većina njih o problemu čita, proučava, surfa internetom, skida dokumente, kupuje knjige, sve u potrazi za informacijama. Središnja točka je točnost informacija. Kampanja protiv gripe H1N1 koja je još svježa u svačijem sjećanju, evidentan je primjer toga kako su se širile vijesti u suprotnosti s dokazima i stvarnošću.

Temeljito promišljanje o slobodi cijepljenja ne može se odvojiti od promišljanja o medicini, o zdravstvenom sustavu koji više u središtu nema pacijenta, već interese onoga koji špekulira i zarađuje smišljajući nove bolesti, nove lijekove i nova cjepiva.