Lošinjski dani bioetike
I ove godine simpozij se potvrdio kao jedinstveno mjesto rasprave o bitnim problemima suvremene civilizacije
Od 13. do 16. svibnja Mali Lošinj je po jedanaesti put bio sjedište Lošinjskih dana bioetike. Simpozij je održan u znaku pedesetogodišnjice osnivanja prvog etičkog povjerenstva. Na taj su događaj podsjetili liječnik Amir Muzur i sociologinja Iva Rinčić. Naime, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća u američkom gradu Seattleu stavljen je u funkciju prvi hemodijalizator. S tim u vezi po prvi put je oformljeno etičko povjerenstvo sastavljeno od stučnjaka i laika različitih profesionalnih i svjetonazorskih opredjeljenja sa zadaćom odabiranja kandidata za tu ograničeno dostupnu, a životno važnu terapijsku metodu. Godine 1962. u časopisu Life Shana Alexander objavila je reportažu s naslovom „Oni odlučuju tko živi, tko umire“, što je prihvaćeno kao početak bioetike – nove interdisciplinarne znanstvene discipline.
Filozof Hrvoje Jurić ukazao je na poseban značaj etičkih odbora – njima je uspostavljena bitna promjena u načinu odlučivanja u medicini. Proces donošenja teških odluka prenesen je s liječnika i na druge subjekte, čime je ne samo podijeljena odgovornost, odnosno rasterećen liječnik, već su stvorene pretpostavke za neutralizaciju paternalizma, redukcionizma i monoperspektivizma u medicini i zdravstvenoj skrbi. Iako su se etički odbori u zadnjih 50 godina proširili iz kliničke prakse i na područje biomedicinskih istraživanja, a i drugdje, sudionici skupa složili su se da većinom ne zadovoljavaju u pitanju sastava i kompetencije članova, te su nerijetko predmet manipulacije i zlouporabe za političke i ekonomske ciljeve.
Na Lošinjskim danima bioetike, kao svake godine, izložen je i čitav niz drugih specifičnih tema. Kad je riječ o medicinskima, spomenimo analizu strukovnih organizacija na području zdravstva (komora) s etičke perspektive. Na temelju statuta i prakse povjerenstava za etiku i sudova časti, zaključak rada je bio da se kriteriji, standardi i načela rada pojedinih komora ne mogu razabrati. Govorilo se o rastućem broju pritužaba pacijenata na rad zdravstenih radnika i o potrebi pravne regulacije tog područja. Isto vrijedi za surogat-majčinstvo, gdje se sada kao nositeljice prava pojavljuju čak tri majke – biološka, majka koja nosi dijete i majka-usvojiteljica. U vezi s trudnoćom sve se više govori o umjetnoj maternici; kad postane dostupna, čovječanstvo će se suočiti s čitavim nizom etičkih i pravnih pitanja.
Etičkim prijeporima obiluje i područje reprogenetike. Liberalni zakoni dopuštaju genetičku detekciju i preinake, pa i uklanjanje fetusa na zahtjev roditelja, no koliko su dobri i pravedni takvi postupci i koje su to „dobre“ ljudske osobine? Ne radi li se ovdje o novoj eugenici? U jednom radu problematizirano je genetičko testiranje i otkrivanje rezultata u slučaju neizlječivih bolesti – ako nema liječenja, zašto raditi pretragu i priopćavati nalaze predisponiranoj osobi? U drugome je postavljeno pitanje ima li država pravo ekstremno pretilo dijete oduzeti roditeljima i staviti ga pod svoju skrb. Još jedna dilema, u vezi sa zakonskom odredbom u nekim zemljama da se liječnicima koji prakticiraju alternativno/komplementarno liječenje uskrati licencija – ne zadire li to u pravo pacijenta na zdravstvenu zaštitu i u autonomiju liječnika da bira terapijsku metodu koju smatra najpogodnijom?
U referatu koji se bavio ginekološko-opstetričkim problemima u adolescentnoj dobi primijećeno je, između ostalog, da u kontekstu demografske politike veliki publicitet dobiva rasprava o medicinski potpomognutom začeću, dok neopaženo prolaze pobačaji u adolescentica, kojima se ne zna niti pravi broj obzirom na manjkavu evidenciju tih zahvata u privatnoj praksi. Autori jednog izlaganja ukazali su na važnost životinja u terapiji, naročito psihijatrijskih bolesnika. Najviše se u tu svrhu koriste psi i mačke, no uspješnim se pokazao i boravak na farmama gdje bolesnici rade i druže se sa životinjama.
Zadnjih godina istraživanja su jasno dokazala utjecaj uma, odnosno misli na zdravlje – negativnih u smjeru bolesti, a pozitivnih u smjeru zdravlja. Razlog za činjenicu da se o tome ne zna? Profit, glavna ideja i cilj medicine danas. Pred slušače je stavljena i dilema o etičnosti korištenja dijagnostičkih uređaja u marketinške svrhe. Njima se, naime, mogu identificirati reakcije mozga na oglase i proizvode, te proizvođačima dati bolje podatke od klasičnog istraživanja tržišta. Nije daleko vrijeme kad će se mozak moći preslikati u računalni sustav; približavano li se tisućljetnom idealu besmrtnosti?
Kad je riječ o idealima, treba spomenuti izlaganje sociologinje Živke Juričić. Prezentirala je kritiku općeprihvaćene i za većinu neupitne definicije zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije, koja zdravlje određuje kao „stanje apsolutnog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo kao odsutnost bolesti“. Apsolutno zdravlje je utopija; prema toj definiciji nitko od nas nikada nije bio, niti će biti zdrav (jedan autor cinično je primijetio da na ovakav način definirano zdravlje više nalikuje na komu). Konstelacija zdravlja i bolesti koncipirana je statički iako se radi o kategorijama koje se s vremenom mijenjaju. Osim toga, zdravlje i bolest postavljeni su kao dva strogo odvojena, antagonizirana entiteta, zanemarujući postojanje postupnog prijelaza iz jednoga u drugo. Ovako formulirana, definicija zdravlja SZO nema stvarnu operativnu vrijednost i uklapa se u dominantnu biomedicinsku, redukcionističku paradigmu, odgovarajući medicinskom establišmentu, tj. tehnokratskom modelu medicine i zdravstvenog sustava.
O definiciji, odnosno koncepciji zdravlja govorio je i filozof Krešimir Babel. Podsjetio je da se zdravlje većinom određuje kroz negaciju – nepostojanje bolesti. No tu se postavlja pitanje što je bolest – skup objektivnih kriterija ili subjektivnih iskustava; određuje li se na temelju uzroka ili posljedica; ako je definirano kao odstupanje od normale, na koji se način određuje normala… Oblikovanje pojmova zdravlja i bolesti u velikoj je mjeri ovisno o metaforama. U kontekstu zapadne tradicije najutjecajnije su metafore „tijelo kao stroj“ i „medicina kao rat“. Pokazale su se kao moćno oruđe u liječenju niza bolesti, no za velik dio bolesti nije nađen uzrok i terapija, zanemareni su okolišni i društveni čimbenici, kao i uloga pacijenta koji je pretvoren tek u objekt liječenja, a odnos između liječnika i bolesnika je dehumaniziran. Izrazi poput „racionalizacija“, „učinkovitost“, „isplativost“, „davatelji i korisnici zdravstvenih usluga“, „ulaganje u zdravlje“ – izraz su ulaska ekonomskih metafora u medicinu. Premda su one korisne, pa i nužne u kontekstu rasta zdravstvenih troškova, trebale bi ipak ostati sporedne, jer ako postanu temeljne i dominantne, primarni ciljevi medicine – liječenje, čuvanje i unaprjeđenje zdravlja, pravo na zdravstvenu skrb i pravednost odlaze u drugi plan i ustupaju mjesto tržišnim vrijednostima, u prvom redu zaradi.
Aktualna kriza medicine nalaže promjenu modela poimanja zdravlja i bolesti. Jedna od mogućih novih metafora je ona o „tijelu kao homeostatskom organizmu“ koji poduzima razne adaptivne strategije kojima se suočava s vanjskim utjecajima. „Ekološke“ metafore koje koriste pojmove poput ravnoteže, održivosti, kvalitete života, odgovornosti i zajedništva preferiraju dugoročne planove u zdravstvenoj politici s naglaskom na zdravlje populacije i socijalne faktore umjesto kratkoročnih, individualiziranih i skupih tehnoloških rješenja usmjerenih borbi protiv smrti. Možda najsveobuhvatniji bio bi, po Babelovu mišljenju, bio-psiho-socijalni model koji bi uključio sve navedene aspekte bolesti i zdravlja, odnosno njihovu interakciju, i na fleksibilan način omogućio prilagođavanje različitim bolesnicima i bolestima. U procesu dijagnostike liječnik bi bio više nego sada okrenut psihološkim karakteristikama i životnim uvjetima bolesnika, mobilizirao bi svoju sposobnost uživljavanja, suosjećanja, kao i naraciju i komunikaciju, koja bi predstavljala i važan dio terapije. Bitni čimbenici liječenja bili bi usmjeravanje, savjetovanje i suradnja s pacijentom koji bi aktivno sudjelovao u čitavom procesu. U takvom konceptu, koji uzroke i rješenja bolesti ne traži samo u individualnim biološkim osobinama pacijenta, već u širem kontekstu, liječnik bi sasvim sigurno osjetio potrebu i dužnost za aktivizmom i na širem društvenom i političkom planu.
Na Lošinjskim danima bioetike uvijek je zastupljen velik broj ekoloških tema, kao i onih s područja ekonomije, prava, sociologije, filozofije, teologije, umjetnosti, prirodnih znanosti i drugih. Akademik Ivan Cifrić, referirajući se na dužničko ropstvo u sferi ekonomije, upozorio je da u modernom društvu takva vrsta ropstva postoji i u vezi s prirodom. Naime, od prirode trošimo više nego što ona proizvodi, pa se povećava „ekološki otisak stopala“, odnosno skraćuje „dan ekološkog duga“. Rješenje te vrste zaduženosti je u ponovnom uspostavljanju jedinstva prirode i kulture kao nove, socijalnoekološke paradigme mišljenja i djelovanja. Moglo se doznati i o konkretnim primjerima „zelenog“ gospodarstva – jednom „zelenom“ hotelu na Jadranu i modelu upravljanja otpadnim vodama gradova Karlovca i Duge Rese.
Iznimno zanimljivo bilo je predavanje teologa Ivice Kelama i Darije Rupčić, koji su upozorili na ubrzani trend kupovanja i iznajmljivanja poljoprivrednog zemljišta u slabije razvijenim zemljama, od strane korporacija i bogatih pojedinaca i država. Pri tom se mnogi sitni poljoprivrednici i stočari istjeruju sa zemlje koju su stoljećima obrađivali. Pozornost je privuklo i izlaganje profesora Igora Čatića koji je na primjeru Centra za promicanje znanosti, humanizma i kritičkog razmišljanja, CFI Croatia, „raskrinkao“ motive i ciljeve hrvatskih podružnica međunarodnih civilnih udruga.
Simpozij Lošinjski dani bioetike ostao je i ove godine dosljedan u svojoj ambiciji da – koristeći intelektualnu poticajnost bioetičkog pristupa – uspostavlja interdisciplinarni dijalog o etičkim pitanjima vezanima uz život u svim njegovim pojavnostima i potvrdio se kao jedinstvena platforma za raspravu o bitnim problemima suvremene civilizacije.
dr. Lidija Gajski/hrsvijet.net
