Kako se Bog odnosi prema nasilju?
Nije mi jasno kako je moguće da su stari Izraelci ubijali i žene i stare i djecu u gradovima koje su osvojili, i to po dopuštenju samoga Boga. Razlikuje li se naša vjera od nekih drugih po tom pitanju?
Molim vas da mi odgovorite na neke »kontradikcije« u Bibliji. Budući da je naš Bog – Bog ljubavi, tako bi trebalo biti i s njegovim prorocima. Nije mi jasno zašto je starozavjetni prorok Elizej, kad su mu se djeca narugala da je ćelav, prokleo djecu te su iz šume izašla dva medvjeda i svu ih pobila. Što su onda stvarni zločinci tek zaslužili ako se djeca tako oštro kažnjavaju? Zar to ima ikakve veze s ljubavlju?
Kad se čitaju hinduističke svete knjige, nailazi se često da sveci, proroci oštro kažnjavaju ljude – sve do smrti. Sad ispada da se naša vjera ne razlikuje baš puno od hinduizma (bar što se tiče Starog zavjeta). Starozavjetni proroci oštro kažnjavaju te nemaju novozavjetne »topline«. A da se ne govori o tome kako su stari Izraelci ubijali i žene i stare i djecu u gradovima koje su osvojili, i to po dopuštenju samoga Boga. Sve mi to nije jasno, pa molim odgovor.
Ivan N.
Stav Biblije prema određenom pitanju ne može se iščitati samo iz pojedinih događanja zabilježenih u svetopisamskom tekstu nego je potrebno uzeti u obzir cjelovitu biblijsku poruku. Poznato je da se kroz dugih 14 stoljeća, kroz koja su nastajale biblijske knjige, Božja objava sve jasnije i određenije očitovala te je nužno i starozavjetnu objavu razumijevati u svjetlu dovršenja Božje objave u Isusu Kristu i apostolima, svjedocima Kristova događaja.
To vrijedi i za odnos Biblije prema nasilju. Biblija kao knjiga života bilježi sve stvarnosti koje se u životu ljudske zajednice događaju, pa tako i primjere nasilja. Pritom Biblija prikazuje kako se Bog postavlja prema nasilju, te se na prvi pogled stječe dojam kao da je Božji odnos prema nasilju dvoznačan: Bog uvijek dosljedno odbacuje povredu pravednosti, a s druge strane, čini se, ponekad trpi nasilje, odobrava ga, pa čak i poduzima čine koje mi ocjenjujemo kao nasilje. Bez ikakve sumnje Bog, koji se postupno, prema mjeri sposobnosti prihvaćanja, objavljivao ljudima, osuđuje svako nasilje koje nije moguće opravdati. I to Božje osuđivanje nasilja objavljuje se postupno. To je zorno vidljivo na primjeru kako Bog najprije prepušta osvetu ljudima, da bi je kasnije uzeo u svoje ruke čime je osveta izgubila prvotnu oštrinu. Nakon što je Kajin ubio brata Abela i nakon što mu je Bog kao kaznu odredio da bude proklet na zemlji i skitnica, suprotno očekivanju da će ga otada svatko smjeti ubiti, Bog ga je zaštitio sedmerostrukom osvetom. U Knjizi Izlaska zapisana je pak Božja odredba koja umjesto dotadašnje sedmerostruke osvete uvodi povoljniju osvetu »oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu«. Kasnije kroz usta proroka, osobito Amosa, Bog, vrlo oštro žigoše neopravdiva nasilja, na primjer raseljavanje čitavih pučanstava bez obzira na krvnu povezanost, paranje trudnica, spaljivanje mrtvih ljudskih tijela, smrskavanje dojenčadi o stijenu… Bog se stavlja na stranu potlačenog izraelskog naroda u egipatskom ropstvu, ali i od Izraelaca izričito zahtijeva: »Ne ugnjetavaj pridošlicu! Ta znate kako je pridošlici, i sami ste bili pridošlice u zemlji egipatskoj.«
Bog, vjeran Savezu koji je sklopio s izabranim narodom, nastupa i kao strašan ratnik: ubija egipatske provorođence, zahtijeva uklanjanje iz zajednice izabranog naroda svih onih koji su prekršili Božju zapovijed te pri haremu pokušali zadržati materijalnu dobit, sam predvodi boj i slično. Sve te Božje postupke Biblija ne smatra nasiljem jer Bog tim postupcima ne krši Savez koji je sklopio s izabranim narodom nego ga ispunjava. Ti Božji postupci otkrivaju da određeno stvarno više dobro može tražiti i uništenje zemaljskoga života što je ujedno navještaj eshatološkog rata, odnosno nemilosrdnog iskorjenjivanja zla u svijetu. Takvi Božji postupci u posve određenim okolnostima ne mogu se uzimati kao primjer ili uzor pri zauzimanju stavova u suvremenim političkim sporovima. Ti Božji postupci također se ne smiju uzimati kao poglavita slika Boga jer Božja objava ne staje na tome nego otkriva Boga, na primjer, kao onoga koji dolazi u šapatu lahora, kao »poniznog i mironosnog kralja koji jaše na magaretu« te konačno kao Slugu Božjega u kojem se najavljuje sam Isus Krist, a koji ne počinja ni prijevare ni nasilja, a dragovoljno podnosi nasilje te se predaje Bogu i pobjeđuje nasilje. No cjelovitu sliku Boga u odnosu prema nasilju objavljuje tek Isus Krist koji umjesto osvete zahtijeva opraštanje, i to, ako je potrebno, sedamdeset i sedam puta, te koji zapovijeda: »Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone.« Odupire se napasti da kraljevstvo Božje ostvaruje nasilnim sredstvima te sam postaje žrtva nasilja. Kad je bio uhićen i kad su ga njegovi prijatelji pokušali braniti od nasilja čak i mačem, on je otklonio borbu te je, štoviše, čudesno zacijelio slugu koji je bio ranjen. Isus je prolio vlastitu krv, a nije prolijevao krv drugih.
Očito je da se baš ne može govoriti, kako ste napisali, o »kontradikcijama« u Bibliji, jer Biblija postupno i sve jasnije i određenije prenosi Božju objavu glede mnogih pitanja, pa i glede Božjega stava prema nasilju.
Epizoda, koju navodite, o Elizeju s djecom koja su mu se rugala, ne ulazeći u pitanje koliko je to povijesni događaj, donosi poruku kako se ni djeca ni itko drugi ne smije rugati čovjeku zbog neke njegove karakteristike te kako se tako ne smije odnositi ni prema proroku. Epizoda s Elizejem i djecom ne može se smatrati tipičnom slikom kako se proroci odnose prema ljudima, to više što proroci, poput Amosa, zagovaraju pravdu i osuđuju sve vrste nasilja.
Za usporedbu pak starozavjetnih spisa s hinduističkim svetim knjigama pitanje nasilja ne daje dosta elemenata, niti je takvo uspoređivanje potrebno odnosno korisno. Kršćanska se vjera znatno razlikuje od hinduizma i pojedina slična epizoda iz starozavjetnih svetopisamskih tekstova i svetih hinduističkih spisa ne može ugroziti originalnost svake od tih velikih religija.
Izvor: glas-koncila.hr
