ŽUSTRA RASPRAVA O KOMPLEKSNOSTI TEME BLEIBURG    Udovice i branitelji prekinuli izlaganje prof. dr. Žarka Puhovskog, ogorčeni njegovim stavom da u Jasenovcu nema mjesta izvođenju hrvatske državne himne! Na Bleiburgu je bila vojska, kojom je zapovijedao Maks Luburić, kad je došlo do predaje Englezima, pripadnici jedinica Ustaške obrane i Crne legije uspjeli su se izvući i probiti čak do Papuka, a neki pak do izbjegličkih logora.

U organizaciji zagrebačke Zajednice udruga HVIDR-a u Domu invalida Domovinskog rata održan je okrugli stol “Odnos intelektualnih elita prema kompleksnosti teme Bleiburg”.

Svoje viđenje ove teme iznijeli su biskup Sisački mons.dr. Vlado Košić, prof. dr. sc. Josip Jurčević, prof. Žarko Puhovski, publicist i nakladnik Slavko Goldstein, ministar branitelja Predrag Matić te Dragan Kovačević, dok je moderator bio Mirko Ljubičić Šveps.

Premda su istupi gostiju putem govornice po svojoj formi više ličili na predavanje, a manje na okrugli stol na kojem se u pravilu očekuju kraća diskusije gostiju, ali uz češće i življe izmjene njihovih međusobnih replika – u prepunoj dvorana, gdje se tražila stolica više – polemičkih tonova nije izostalo.

Temu je otvorio Slavko Goldstein, predstavivši se kao čovjek koji je vjerojatno jedini u dvorani bio u partizanima dodavši kako bi, da nije otišao u partizane, završio u Jasenovcu. Potom je nastavio:

– Da se razumijemo, ovo što se podrazumijeva pod imenom Bleiburg je zločin! Ja o tome nimalo ne dvojim, niti sam se po tom pitanju ikad izmotavao! Meni je i tada bilo jako krivo, a i danas mi je krivo što je taj zločin počinila vojska u kojoj sam i sam bio tri godine. Međutim, ja se ipak ne odričem te vojske jer istina je cjelina! Istina je da je Bleiburg zločin, ali svaka povijesna istina ovako velikog događaja ne može se ocijeniti bez onoga što je prethodilo, a često puta i što je slijedilo poslije Bleiburga. Prethodio je Drugi svjetski rat, ustaška Nezavisna država Hrvatska, i odmah da kažem, Jadovno. Jadovno je bio prvi koncentracioni logor na području Hrvatske. No, meni se čini da se o broju žrtava onog što zovemo Bleiburgu ne bismo trebali sporiti ili natezati. Istina je ustanovljena, ako ne baš ona brojčana, onda barem sve ono ostalo što je bilo na Bleiburgu ne bi trebalo bit sporno. Na Bleiburgu je bila vojska, kojom je zapovijedao Maks Luburić, ujedno i zapovjednik Jasenovca, a prethodnica te vojske bila je Ustaška obrana, opet jedinica koja je imala snage u Jasenovcu. Također, tu je bila i Crna legija. Na samom Bleiburgu, kad je došlo do predaje Englezima, pripadnici jedinica Ustaške obrane i Crne legije uspjeli su se izvući i probiti čak do Papuka, a neki pak do izbjegličkih logora. A na Bleiburgu su uglavnom ostali upravo oni koji su smatrali da im se ništa neće dogoditi jer su bilo i mobilizirani i nevini. A dogodilo se to da su – ako govorimo da je Bleiburg nekakva “osveta za ono što je bilo” što je djelomično ali ne i sasvim točno – na tzv. Križnom putu stradali nevini. Dakle, da su oni koji su u NDH i počinili zločine, uglavnom na vrijeme pobjegli, a oni koji su ostali, dobrim djelom nevini, poubijani su bez suđenja. I ponavljam: nema dvojbe da je to bio zločin!” – zaključio je Goldstein.

Pomalo osobnim tonom, nastavilo se i izlaganje profesora.dr.sc. Josip Jurčević, koji je istaknuo da će o Bleiburgu govoriti i kao znanstvenik koji je istraživao temu Bleiburga.i kao dragovoljac Domovinskog rata.

– Kad se radi o Bleiburgu, naravno, jasno je da on ima i svoj povijesni kontekst i svoje ishodište. No, mislim da nitko humanističkog opredjeljenja ne bi smio ni relativizirati, a još manje opravdavati, zločin nekakvim povijesnim kontekstom. Dakle, ’41. se ne može pravdati ništa iz ’45. godine! A isto tako se ’41., ’43. ili ’44. ne može pravdati zločinima koji su se događali u prvoj Jugoslaviji! To bi, prvo, bilo pogrešno sa stručnog motrišta; a s intelektualnog motrišta bilo bi jako nekorektno i nemoralno. A drugo, to bi bilo pogubno s motrišta budućnosti koja bi trebala biti oslobođena naših teških totalitarnih iskustava iz autoritarnih režima prošlog stoljeća. Kad se radi o Bleiburgu, to je simbolički naziv za sve vrste komunističke represije i zločina koji su se događali od pred kraj rata pa do u poratne godine. A na neki način, taj se termin može čak produžiti i do 90. godine, obzirom da se ta represija i taj režim nikad nije promijenio, gleda li se 30 tisuća političkih procesa koji su vođeni od 45-90. godine, a u kojima je osuđeno preko 100 tisuća ljudi samo zbog počinjenja djela koja bismo danas smatrali običnim ljudskim pravom.

Kad se radi o Bleiburgu kao simboličkom nazivu, tu postoje golemo neznanja, jer mnogi koji manipuliraju i Bleiburgom, i Jasenovcem, i uopće hrvatskom suvremenom poviješću, zapravo time društvu onemogućavaju da se oslobodi tih tragičnih iskustava. ujedno, time se onemogućava i da osudimo sve te režime koji su provodili nasilja, i u kojima su i mnogi pripadnici ustaške bojnice, i domobranstva, i partizanskog pokreta bili uhvaćeni u zamku i sudjelujući u tome na neki se način poistovjećivali s time. A toga se naraštaj koji je stvarao samostalnu hrvatsku državu mora osloboditi. A može se osloboditi jedino na temelju pune istine koja bi trebala podrazumijevati barem one neupitne činjenica što se dogodilo. A onda ćemo se vjerojatno u visokoj mjeri složiti i kako i zašto se to dogodilo te koje su razine odgovornosti. Istina je jednostavna: povijest ne možemo mijenjati, ali znajući što se događalo u prošlost možemo donositi kvalitetne odluke za budućnost . No, to se uporno onemogućava te nas se prisiljava da i danas živimo prošlost, što je apsurdno. Pogotovo, za naraštaj koji je stvarao državu i koji je prekinuo taj tragični kontinuitet totalitarnih i autoritarnih režima. I tu treba podvući crtu! – rekao je Jurčević na kraju izlaganja.

Izuzetnu pažnju pobudilo je i izlaganje biskup mons.dr. Vlade Košića, koji je odmah na početku ustvrdio kako govoreći o temi Bleiburga, mora naglasiti da se čini kako je na djelu tzv. negacionizam koji je osudila izjava Komisije “Iustitia et pax” HBK.

– Pod tim nazivom negacionizma treba razumjeti nijekanje istine o tragediji koja se dogodila, njezinim razmjerima, počiniteljima te tragedije i njezinim žrtvama. A ja bih tome dodao da je to i nijekanje jedinstva hrvatskog naroda, budući da to izaziva sve jače podjele. Napokon, to je i nijekanje nužnog jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Pritom, uzmemo li za paralelu Poljsku, i pokolj u Katynskoj šumi 1940. a koji su izvršili Rusi nad 20 tisuća poljskih časnika od kojih je polovica bila intelektualci. Broj žrtava Bleiburga kao prve postaje Križnog puta možda je deset puta veći. No, ako uzmemo da je Poljski nard gotovo deset puta brojniji od Hrvata, onda je za nas Bleiburg gotovo stostruka tragedija. I da se o tome ne možemo složiti, nego stalno vrludamo i niječemo tu tragediju – to ja ne mogu shvatiti. U tom smislu smatram da bi Bleiburg trebao biti ‘condicio sine qua non’, dakle, uvjet bez kojeg se ne može! Tko bi to nijekao trebao bi biti smatran izdajicom vlastitog naroda, i samim time nebi smio imati mjesta niti u javnom životu niti u drugim segmentima javnog djelovanja. Jer, ne radi se samo o brojnim svjedocima istine, nego ako se radi o 200 tisuća žrtava, tu se radi i o barem pet puta toliko involviranih članova njihovih obitelji. Dakle, tu se radi o gotovo milijun ljudi koji su pogođeni stradanjem tih žrtava. I sve to dok se u Hrvatskoj želi ukinuti ured čija je zadaća istraživanje komunističkih zločina. Napokon, govoreći u političkom smislu, treba se upitati i kako bi danas izgledala država da te žrtve među kojima su bili i profesori, i odvjetnici, i svećenici, dakle brojni intelektualci, nisu bili ubijeni.

Nakon biskupa Košića riječ je preuzeo profesor Žarko Puhovski, koji je odmah ustvrdio kako neće govoriti niti o povijesti općenito, niti o starom sustavu.

– Ono o čemu, po mom sudu, treba raspravljati su moralna pitanja vezana uz zajednicu koja se s teškoćom suočava sa svojom prošlošću. I kao što je Jasenovac naša prošlost, tako je i Bleiburg naša prošlost! A Voltaire je rekao ‘samo prostaci raspravljaju o činjenicama, dok pristojni ljudi raspravljaju o interpretacijama’. A mi smo stalno u poziciji ‘prostaka’ koji raspravljaju o elementarnim činjenicama jer one naprosto nisu ustanovljene. Pa onda i ne dolazimo do rasprave o interpretacijama, kad ni elementarne brojke nisu usuglašene. Međutim, ono što se dogodilo pod imenom Bleiburga je težak, masovni i dobro organizirani zločin! I to su učinili ljudi ljudima, zna se koji ljudi i koja organizacija te kojim ljudima i kojim organizacijama. A upravo time se neprekidno manipulira.

I da kažem jednostavno: Hrvatska svakako treba imati dan sjećanja na taj zločin. A moje je mišljenje da to ne treba biti vezano uz Bleiburg. I to iz razloga što je zadnjih 20 godina, Bleiburgom jasno i očito manipulirano. Primjerice, činjenicom da nikad na Bleiburgu nije bilo pripadnika Pravoslavne crkve iako je tamo počelo i ubijanje većeg broja ljudi i pravoslavne vjere. Dakle, kad se govori o Bleiburgu, govori li se o nama ili o žrtvama?

Jer, ako se govori o nama, onda imamo što imamo: pojave se političari, svećenici, održe se govori… No, ako se radi o žrtvama, onda komemoracija mora imati drugačija obilježja neovisno održava li se na Bleiburgu, ili što bi po mom sudu bilo bolje, na nekom drugom mjesto u Hrvatskoj.”.

Iako je već ova izjava izazvala burno negodovanje, Puhovski je nastavio još provokativnije:

– Mislim da bi mjesto sjećanja trebalo biti u Hrvatskoj, Markovo polje u Sesvetama ili negdje drugdje, ali u Hrvatskoj. I samo tamo, na toj komemoraciji ustaške uniforme ne smiju biti zabranjene. Jer samo na tom mjestu, ustaške uniforme predstavljaju simbol žrtve, a ne koljača. Kao što i u Jasenovcu ne smije biti izvođena hrvatska himna, jer su logoraše s tom himnom budili svako jutro!”.

Ovakav nastavak izlaganja naprosto je izazvala erupciju bijesa u publici, koju su uglavnom činili branitelji i stradalnici Domovinskog rata. Uz povike “Ovakvi nam predaju na fakultetima – ovakvi nam truju mladež”, ni napori organizatora Mirka Ljubičića – Švepsa, da primiri atmosferu nisu urodili plodom. Žarko Puhovski pokušao je objasniti da je ovakav njegov prijedlog sličan onom koji je poslije Drugog svjetskog rata donio grad Dachaua odlučivši da na prostoru logora više nikad neće izvjesiti njemačka zastava, “što ne znači da Dachau nije u Njemačkoj nego to znači poštovanje spram žrtava”. No branitelji su uzvicima “Ne možete nas vrijeđati”, naprosto onemogućili Puhovskog da nastavi sa svojim izlaganjem:.

Strasti je pokušao je primiriti ministar branitelja Predrag Matić, koji je rekao da tema Bleiburga teško opterećuje Hrvatsku.

– Problem je u tome što je rasprava o Bleiburgu već 70 godina mjesto za politiziranje i manipuliranje pa smo i danas na tribini čuli podatke koji dosta variraju, od 40.000 do 200.000 žrtava. Ja predstavljam branitelje iz Domovinskog rata i mislim da se događajima otprije Domovinskog rata trebaju baviti isključivo povjesničari. No, s obilježavanjem Bleiburga dogodila se jedna, rekao bih, u najmanju ruku nespretnost. Povjesničari će reći da su se stradanja dogodila tijekom Križnog puta, ali po meni je Bleiburg simbol i ne treba ga ukidati. Stoga će moj prijedlog kao ministra branitelja ići prema Vladi u smislu da Ministarstvo branitelja preuzme pokroviteljstvo nad Bleiburgom, kao i financiranje počasnog bleiburškog voda. Mislim da bismo na taj način mogli amortizirati sve naboje, a povjesničari neka rade svoje – zaključio je ministar.

Čedomir Bužančić| dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save