DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Treća vazmena nedjelja
TREĆA VAZMENA NEDJELJA
Dj 2, 14.-22-28; 1 Pt 1, 17-21; Lk 24, 13-35
„Uto im se otvoriše oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu
s očiju. Tada rekoše jedan drugome: ‘Nije li gorjelo srce u
nama dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma?’“
(Lk 24, 31-32).
Prošle smo se nedjelje mogli poistovjetiti s apostolom Tomom i njegovom sumnjom u Gospodinovo uskrsnuće, a danas se lako možemo prepoznati u ulozi dvojice učenika na putu u Emaus. Sveti nas Luka izvještava kako su dvojica Isusovih učenika putovala u selo Emaus, koje se nalazi otprilike 11 km od Jeruzalema, te kako su međusobno razgovarali o svemu što se dogodilo u Jeruzalemu proteklih dana. Uskrsli Gospodin im se pridruži, ali ga nisu prepoznali. Na upit o čemu to razgovaraju oni mu puni žalosti pričaju o proteklim događajima, odnosno o Isusovom pogubljenju i smrti, a oni su svu svoju nadu polagali u njega. Osim što su ožalošćeni, što su im nade u otkupljenje Izraela potonule, oni su sada još i zbunjeni jer im neke žene rekoše da su bile na grobu, ali da nađoše grob prazan te da su im se anđeli ukazali i rekli da je Gospodin uskrsnuo. Ni oni ni drugi učenici nisu povjerovali ženama, možda i zato što u to vrijeme žena nije mogla biti svjedok na suđenju ni u javnim raspravama pa se nije ni držalo do njezina svjedočanstva. Uskrsli Gospodin im potom tumači, počevši od Mojsija i proroka, kako se sve to upravo tako trebalo dogoditi, tj. kako je bilo potrebno da Krist prođe kroz muku i smrt kako bi prispio u svoju slavu. Luka naglašava kako dvojica učenika prepoznaše Uskrsloga u lomljenju kruha, što je tehnički izričaj za euharistiju. Puni radosti učenici čine novi napor povratka u Jeruzalem kako bi s ostalim učenicima podijelili radost susreta s uskrslim Gospodinom.
Gospodinovo ukazanje dvojci učenika na putu u Emaus od velike je pouke i za nas suvremene kršćane. Dvojica učenika iz Emausa napuštaju ostatak zajednice u Jeruzalemu. U svome razočarenju odlučiše se vratiti prijašnjem životu, životu kakvog su poznavali i živjeli prije nego su odlučili krenuti za Isusom. Na tom povratku nazad, na povratku koji je obilježen prijelazom od zanosa i oduševljenja Isusom i njegovom porukom do razočarenja zbog njegove smrti i neostvarenih snova, pridružuje im se uskrsli Gospodin. Zanimljivo, ne pokazuje im kao sumnjivom Tomi svoje rane na rukama i boku, nego progovara njihovu srcu i to tako da im tumači Sveto pismo. No, njihovo je srce sporo, srce im je otvrdnulo pa ga ne razumiju. Dvojca učenika na putu u Emaus slika su nas, suvremenih kršćana, koji smo po sakramentu krštenja urasli u Krista, njemu smo sakramentalno, otajstveno, ali i stvarno suobličeni. S Gospodinom smo možda proživjeli određena intenzivna duhovna iskustva poput prve svete pričesti, poput primanja sakramenta svete potvrde ili je nekoga duboko dirnuo obred vjenčanja, možda kumstvo na krštenju ili krizmi, ili neki obred sprovoda, no potom je gotovo uvijek slijedio povratak u rutinu, u svakodnevicu u kojoj kao da nema mjesta za uskrslog Gospodina. Baš poput dvojice učenika iz Emausa i naše su oči previše okrenute prema zemlji, zaslijepljene zemaljskim svjetlilima i našim zemaljskim nadama, a srca su nam otvrdnula te u njih ne prodire sjeme Božje riječi pa ne uspijevamo prepoznati prisutnost uskrslog Gospodina na našim životnim putovima. I mi se prečesto nađemo u sumnjama i pitanjima: „Ako je Boga sa mnom zašto mi se to i to događa? Otkud patnja, bol, bolest? Zašto?“ Mi i ne primjećujemo kako svoje nade polažemo u prolazno, u ljudsko, u ono maleno. I te naše male ljudske nade po sebi nisu loše, ali ako od njih učinimo cilj svoga života, ako od njih učinimo ono najveće u svom životu tada nam s propašću tih malih nada propada sve. Tako, primjerice, ako smatramo zdravlje kao najveće od svih vrijednosti naravno da će nas bolest dotući, da će ponekoga i u očaj baciti. Tada nam propast naše nade u savršeno dobro zdravlje zamućuje pogled da postoje i više i veće vrijednosti od tjelesnog zdravlja, tada postajemo nesposobni za shvatiti kako netko uistinu može ozdraviti jedino kad se razboli, odnosno kad otvori prostore i prozore svoje nutrine, svoje duše božanskoj prisutnosti uskrslog Krista koji nas nikada ne napušta, koji nikada od nas ne odlazi pa čak ni onda kad mi njega zaboravimo, kad ga čak ne želimo u svome životu. On je ipak tu, on je uz nas, s nama je na našem životnom putu.
Učenici su Uskrslog Gospodina prepoznali u lomljenju kruha, veli sv. Luka. Izraz lomljenje kruha u Novom je zavjetu tehnički izraz za Euharistiju, za svetu Misu, a to je i nama pouka i poruka gdje možemo susresti i prepoznati uskrslog Krista. On je nazočan u lomljenju kruha, nazočan je u zajednici vjernika koja u slavljenju svete Mise, Euharistije prima novi život koji Uskrsli priopćava svojoj braći i sestrama. I nakon što su ga prepoznali dvojca učenika postaju svjesni svoga nutarnjeg iskustva. Rekoše jedan drugome: Nije li u nama gorjelo srce dok nam je tumačio Pisma? To je poruka nama, suvremenim vjernicima, da ustrajno slušamo i čitamo Božju riječ, da otvaramo svoje srce za sjeme Božje riječi kako bi u nama rodila obilnim plodom čestita i sveta života. U svojoj se riječi priopćava i dariva sam uskrsli Gospodin koji reče kako su njegove riječi istina i život. Mi smo, nažalost, postali silno nemarni prema Božjoj riječi. Dogodi nam se da slavimo svetu Misu, ali tek što smo izišli preko izlaznih vrate više ne znamo o čemu je Božje riječ govorila. Mi smo svoje srce ispunili ljudskim riječima, riječima politike, ekonomije, športa, ispraznih razgovora i dogovora, ogovaranja i klevetanja. Božja riječ kao da nema u nama ni mjesta ni počinka. Kako nam je stoga potrebno malo više šutnje, malo više sabranosti i pozornosti prema Božjoj riječi. Možda bismo mi suvremeni kršćani trebali moliti za milost koju je Gospodin udijelio mladom Samuelu, a kojeg je pripremao da bude veliki prorok u Izraelu. O Samuelu je zapisano kako nije dozvolio da nijedna Božja riječ padne na zemlju. Nije mogla pasti na zemlju jer ih je on primao u svoje srce.
Kad u vjeri susretnemo uskrslog Gospodina i nas će naša radost siliti da je podijelimo s drugima. Baš poput dvojice učenika iz Emausa koji su iznova pohrlili u Jeruzalem, u zajednicu Gospodinovih učenika, da s njima podijele radost susreta s uskrslim Kristom. I to je naše poslanje u ovome svijetu, podijeliti radost osobnog susreta s Kristom, s drugom braćom i sestrama.
Don Mladen Parlov
