A. Križić: Je li nam stvarno potrebna Heideggerova filozofija?
HEIDEGGER I NACIZAM
Na dnevno.hr je 30.04.2014 objavljen jedan članak pod naslovom: Je li Martin Heidegger zaista bio nacist? Pošto smatram da je za tu temu potrebno rasvijetliti genezu Heideggerovog filozofiranja, a pošto internetski portali ne pružaju mnogo prostora, pokušat ću biti što sažetiji, ali ću za gotovo svaku novu informaciju interesiranog čitatelja uputiti na specijalnu literaturu.
Mladi Heidegger započinje svoj filozofski sustav ne u razračunavanju sa grčkom ili kartezijanskom filozofijom, nego se on obračunava sa filozofskim stremljenjima, koja su vladala na njemačkim sveučilištima početkom 20. stoljeća. Ta stremljenja su bila vrlo različita, od ezoterike platonskog tipa, pa sve do neokantijanizma Badenske i Marburgske škole, koje su se bavile manje više znanstvenim pitanjima (vidi Paul Natorp: Die logischen Grundlagen der exakten Wissenschaften, Leipzig/Berlin 1910.) a posebno Marburgska škola je obrađivala temu kako spoznaju u Kantovoj Kritici osloboditi od njenog receptivnog momenta, da bi se tako brže kroz kognitivne procese prodrlo u srž jednog predmeta.
Jer po njihovom mišljenju ne postoji nijedna stvar, koju ljudski um ne bi mogao shvatiti. Metafizička pitanja nisu igrala nikakvu ulogu, a H. Cohen u svojoj knjizi: Logik der reinen Erkenntnis, Berlin 1914 piše: „Samo mišljenje može proizvesti ono, što se smije zvati bitak “.
Međutim javio se je uskoro i otpor protiv subjektiviranja mišljenja kao posljedica Kantove filozofije s tvrdnjom da u čovjeku postoji i „mistička žeđ” za metafizikom koja daje odgovor na pitanje, što je to bitak, ljudsko bivovanje i uopće smisao života. Peter Wust je 1920. objavio svoju knjigu: Die Auferstehung der Metaphysik (Uskrsnuće metafizike) u kojoj pokušava objasniti pojam klasničnog razumijevanja bitka, bilo u antičkom, skolastičkom, tomističkom ili neotomističkom smislu. Na ovom mjestu je potrebno barem u grubim crtama okarakterizirati dva glavna pravca u zapadnjoj filozofiji koji su, što se tiče interpretacije bitka, prožimali cijelu filozofsku tradiciju.
Prvi klasični pravac
Prvi klasični pravac polazi od toga da je bitak punina stvarnosti od neizrecive dubine i bezkonačnosti. On je vječan, prožima sve i predstavlja čistu pozitivnost i odbacuje i isključuje od sebe svako Ništa. Ta stvarnost znači vječnu aktivnost, u Aristotelovom smislu to je čista i vječna energija. Taj bitak doduše egzistira samo u stvarima, ali on je njihova aktualnost, bez njega ni jedna stvar ne bi mogla egzistirati: Ono što je jednom svijetlećem predmetu svijetlo, to je svakome biću bitak.
U jednom neoplatonskom spisu o bitku zvanom Liber de causis, pisanom vjerojatno u 8. stoljeću u Bagdadu stoji, da je bitak realnost a ta realnost je svjetlost svakoga bića. Rečenica kao da pisana u 20. stoljeću. Melittos iz Sardesa (2. stoljeće poslije Krista) kaže, da ništa nije realnije i moćnije od bitka.
Konačni oblik u ovom pravcu daje Toma Akvinski u 13. stoljeću, po kojemu je taj bitak kako kreacija tako i emanacija te time i slika Božja. On je posrednik, on je most između Boga i svega onoga što je Bog stvorio u vremensko-prostornom svijetu. Dok je Bog bitak, koji po sebi egzistira (esse per se subsistens), njegov posrednik je čista stvarnost, koja dolazi do svoje egzistencije tek u bićima. Vrhunac svoje egzistencije postiže bitak u osobi čovjeka, gdje on (t.j. bitak) dolazi do svijesti o samom sebi, a vrhunac te svijesti jeste ljubav i dobrota o kojoj je već Platon pisao i koja predstavlja cilj svega postojanja, ono što bi Aristotel nazvao entelecheia.
Put tog bezkonačnog bitka u konačni vremensko- prostorni svijet (Verendlichungsbewegung) prolazi razne stadije od esencije, t.j. bitnosti do konačne egzistencije svakog pojedinog bića. Esencija ili bitnost predstavlja onda umanjeni bitak (esse deminutum), t.j. čistu mogućnost da nešto egzistira. Npr. esencija čovjeka, izražena općim predikatom „čovjek” jeste mogućnost da pojedini ljudi dobiju status egzistencije. Ali zato su potrebni određeni uvjeti. Ovaj se je prvi pravac, nazovimo ga realističko- tomističkim, održao samo manje više na katoličkim sveučilištima.
Drugi pravac
Drugi pravac o interpretaciji bitka je imao svoju probojnu snagu u zapadnoj filozofiji. Taj pravac je također u potpunosti nastao i obdržavao se u katoličkim samostanima. Najutjecajniji u tom smjeru je bio franjevac također u 13. stoljeću, Duns Scotus (†1308). Ovdje je bitak esencija, bitnost (Wesenheit). Scotus polazi od toga, da je Bog stvorio te esencije, da bi ih onda kao mogućnosti upotrebljavao pri stvaranju svijeta. Te esencije su vječne ideje u Božjem umu, koje su s time i vječne istine (aeterne veritates), od kojih je Bog na neki način postao i sam ovisan, premda ih je on stvorio.
To dolazi posebno do izražaja kod Suareza (1548-1617). Scotisti su posebno naglašavali, da pravu realnost posjeduju samo te esencije, dali su im zato jedan izraz, latinsku kovanicu ratitudo ili ens ratum, što bi značilo čvrstoću. Esencije su pravi uzroci stvari a egzistencija je samo postavka izvan tih uzroka (positio extra causas). Kant će kasnije u istom smislu reći, da egzistencija nije realni predikat. Znači glavno obilježje bitka sada više nije punina stvarnosti nego mogućnost. Tu mogućnost u ljudskom umu onda reprezentiraju opći pojmovi. Oni su po Scotistima uvijek istiniti i realni bez obzira na to je li nešto egzistira ili ne.
Tako je nastala filozofija esencijalizma. Bila bi velika nepravda prema Duns Scotusu i Suarezu ne spomenuti, da su oni kao redovnici i vjernici usidrili svoju nauku u troosobnom Bogu, koji garantira taj sustav vrijednosti. Nisu ni slutili, da će ljudi jednoga dana te vječne ideje u Božjem umu, koje predstavljaju mogućnosti za egzistenciju, preseliti u svoj um, a Bog će postati samo postulat za moralno ponašanje, kao kod Kanta, ili će biti stavljen po strani. A upravo se to dogodilo.
Ubuduće odučuje čovjek što je moguće i kojoj mogućnosti se treba dozvoliti egzistencija. To je postalo njegovo „ljudsko pravo”. Znači u ovom pravcu punina stvarnosti gubi svoj primat a na njezino mjesto stupa modus mogućnosti. Taj zaokret je potpuno završen već kod Suareza, a daljnji razvitak filozofije u tom smjeru se nastavlja. Christian Wolff (1679-1754) definira filozofiju, slično kao Kantov učitelj Martin Knutzen (1713-1751) kao znanost svega mogućega. Biće egzistira samo zahvaljujući svojoj mogućnosti, kaže Wolff. Slično tome i Alexander Gottlieb Baumgarten (1714-1762).
Bitak postaje more svih mogućih mogućnosti, a čovjek kao „autonomni subjekt” odlučuje o njima, postavlja ih u egzistenciju, oblikuje, izgrađuje, obrazlaže i egzemplificira ih po vlastitoj volji, često sa dubokoumnim mislima, ali isto tako često stvarajući nepodnošljive utvare. Tako je taj esencijalistički pravac izrodio iz sebe transcendentalnu, t.j. idealističku filozofiju, počevši od Decartesa preko Njemačkog idealizma, Kant, Fichte, Schelling, Hegel… do dana današnjega, koja se manifestira u raznim oblicima radikalnog individualizma.
Ovdje navodim dva odlična znanstvena rada o ova dva pravca: Rolf Schönberger, Die Transformation des klassischen Seinsverständnisses, Berlin/New York 1986. A posebno o ovom drugom pravcu: Ludger Honnefelder, Scientia transzendens, Meiner Verlag, Hamburg 1990. O transcendentalnoj filozofiji već je i Goethe dao svoj sud u Faustu: … gdje utvare zauzmu svoje mjesto, tamo je također i filozof dobrodošao … On stvara odmah tucet novih … Pošto je stih jako lijep, evo ga i u orginalu:
… wo Gespenster Platz genommen,
Ist auch der Philosoph willkommen.
Damit man seiner Kunst und Gunst sich freue,
Erschafft er gleich ein Dutzend neue.
(Faust 2. Teil, 2.A)
Heidegger je oba ova dva pravca odbacio. On je promovirao o jednom radu od Duns Scotusa, ali se kasnije ispostavilo da je taj rad napisao jedan drugi skolastičar – Thomas von Erfurt. Heidegger je Hegela posprdno nazvao posljednjim Scotistom. Za Heideggera je bitak nešto posve drugo, što ćemo još vidjeti…
Edmund Husserl
Uz ona već spomenuta stremljenja u njemačkoj filozofiji početkom 20. stoljeća, dolazi nešto posve novog u liku jednog strogo mislećeg matematičara i logičara. To je bio Edmund Husserl. On osniva novi filozofski pravac pod imenom Fenomenologija. Ona nema nikakove veze sa fenomenalizmom jednoga Ernsta Macha ili neopozitivizmom 30 tih godina 20. stoljeća, koji se bave samo sa empiričkim stvarima.
Naprotiv, Fenomenologija traži u stvarima, pojavama, događajima i doživljajima ono bitno, t.j. esencijalno, ono što ima za transcendentalnu svijest, za transcendentalni subjekt jednu vječnu vrijednost i nerazorivu strukturu. I kada te pojave prođu, te njihove bitnosti ostaju zauvijek, bez obzira na to da li to ljudi znali ili ne. Te nerazorive strukture i vrijednosti su stoičari nazivali „lekton”, a logičar Bolzano „rečenica po sebi”, a Frege to jednostavno naziva „misao”.
Za Husserla klasična metafizika postavlja pitanje o onome što jeste, a fenomenologija istražuje sve ono što vrijedi za sve moguće svjetove. Fenomenologija je znači isto jedan esencijalizam više Platonovog tipa, sa zadivljujućom dinamikom i sposobnošću da se razvije u raznim pravcima. U Husserlovoj filozofiji ne postavlja se pitanje o bitku kao u klasičnoj ontologiji, ovdje se radi samo o bitnostima, t.j. esencijama.
Zato je Husserl podijelio ontologiju na razna područja, npr. ontologija žive prirode spada u biologiju, nežive prirode u fiziku, povijesna zbivanja spadaju u ontologiju povijesti itd. Upravo u tu prazninu upada Husserlov učenik Heidegger, koji kaže da je bitak kao bitak zaboravljen, te tu razvija svoju teoriju o bitku.
Prije nego što prijeđem na ovu temu moram napomenuti neke stvari. Heidegger je već u svojim ranim predavanjima u Marburgu (1923-1928), a prije svega kasnije u Freiburgu privukao pažnju mnogih studenata s raznih strana. Među njima je bila i jedna velika skupina katoličkih studenata kao npr. Karl Rahner, Gustav Siewerth, Max Müller i dr. Ova dva posljednja su bili Heideggera odani cijeli život, premda s velikom dozom ogorčenosti. Max Müller je bio moj dugogodišnji učitelj, kod kojega sam polagao i ispite, te poznajem mnoge pojedinosti.
Izrugivanje katoličkoj pobožnosti
Kao uvjereni nacist Heidegger je zahtijevao od svojih bližih učenika da se učlane u nacističku partiju NSDAP. Ova dvojica su kao katolici to striktno odbili. Heidegger im se zbog toga gorko osvećivao svojim intervencijama kod tadašnjih vlasti, sprečavajući da dobiju bilo kakvo zaposlenje. Siewerth je prehranjivao svoju obitelj milostinjom od drugih. Prvo zaposljenje je dobio tek poslije 1945. godine kada je bio već davno prešao 40 godinu. Rođen je 1903. a umro u šezdesetoj godini 1963.
Njegova monumentalna djela su: Das Schicksal der Metaphysik von Thomas zu Heidegger, Bd 4, Patmos Verlag 1987, te drugo vrlo važno djelo: Der Thomismus als Identitätssystem, Patmos Verlag 1979. Slične manipulacije je Heidegger radio i sa Max Müllerom. To su sve činjenice. Za vrijeme Trećeg Reicha je bilo, kao uostalom i danas, popularno pisati protukatoličke članke. To je Heidegger, kao bivši isusovački đak, rado radio. To se sve može pročitati u njegovoj knjizi Martin Heidegger, Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges, Frankfurt/M 2000.
Čudnovatno je da se Heidegger izruguje katoličkoj pobožnosti, a sam je redovno pohađao kultne rituale koje bi nacisti priređivali u čast starogermanskih božanstava, kao npr. Sonnenwendfeiern itd. Kao i Hegel i on je vjerovao u superiornost germanske rase, te je cijeli život smatrao da se filozofirati može samo unatar njemačkog jezika. On se do kraja života nije distancirao od svog voljenog Führera.
Vratimo se ponovno Heideggerovom pojmu bitka. Vidjeli smo da je bitak u onom prvom realističko-tomističkom pravcu vječan, beskonačan, on je slika Božja i ujedno posrednik, t.j. most između Boga i stvorenja. Ovdje kod Heideggera bitak stoji u okviru Husserlove fenomenologije u znaku konačnosti i smrtnosti ljudske egzistencije (Dasein). Samo čovjek u svom postojanju (Dasein) ima pristup k tome bitku, ostaloj se stvarnosti pripisuje samo stanje nazočnosti (Zuhandenheit, Vorhandenheit) u svijetu.
Heideggerov bitak je ime za otvorenost (Offenheit), u kojemu čovjekova egzistencija (Dasein) i sve ono što čovjek smatra bićem već stoje. Dok je kod Husserla barem transcendentalna svijest besmrtna, kod Heideggera je bitak prikačen na prolazni vremensko-prostorni svijet. Ali isto tako dolazi do izražaja, da je taj bitak netko, koji ima neka svojstva i karakteristike jednog božanstva. To je istaknuto pisanjem bitka sa y, znači umjesto Sein stoji Seyn. Premda se on toga ne pridržava uvijek mi ćemo isto umjesto bitak pisati jednostavno bytak. Možda će nam to nešto pomoći.
Taj bytak ima svoja svojstva da se čovjeku i u njegovoj povijesti očituje i da se opet sakrije, da se preda čovjeku u posjed a isto tako da mu se uskrati. Ti pojmovi Entborgenheit und Verborgenheit, Übereignung und Verweigerung, koje Heideggerovci kao u pobožnoj groznici ponavljaju, zvuče za jednog mediteranskog čovjeka kao maljevi u glavu. Zabluda (Irre) je također jedno svojstvo toga bytka.
Posebni događaj bytka
Postavlja si čovjek pitanje tko je taj vražji dečko, da ljude tako zeza (da ne bi upotrijebio neki drugi izraz) i da se s njima poigrava i zavitlava kako hoće. „… bitnosti bytka pripada i uskraćivanje” (Zum Wesen des Seyns gehört die Verweigerung, M.Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) Frankfurt/M 1994). Naši bi rekli, eto sakrija se, kud ga je đava opet odnija. Očitovanje bytka Heidegger naziva događaj bitka (Seinsereignis). Kada je Hitler došao na vlast, on je rekao, da je to posebni događaj bytka.
Zaboravnost bitka kod Heideggera nije nešto što su filozofi sami zaboravili, nego je to primarno svojstvo samoga bytka koji se čovjekovom mišljenju u modusu uskraćivanja daje u posjed. Sam je Heidegger u jednom pismu Ernstu Jüngeru 1955 napisao, da ga drugi krivo razumiju, jer misle da je zaboravljenost bitka nešto kao kada neki profesor zaboravi svoj kišobran. Toj zabludi je podlegao i sam Siewerth misleći, da Heidegger smatra, da je onaj klasični bitak u realno-tomističkom smislu kroz povijest filozofije zaboravljen. Tu zabludu je Siewerth uvidio i sam.
Taj zaborav se po Heideggeru može okončati time, da se opet vratimo tome bytku, da prihvatimo sve ono što nam taj bytak pruža i uskraćuje, to znači da svaki događaj bytka, a isto tako i uskraćivanje u obliku nihilizma primimo kao dar. Postavlja se pitanje odakle mu ta nauka. Sam se je, odbacujući Platona i Aristotela, pozivao na predsokratičare. Ali tamo tako nešto nema. Meni se čini, da on svoju mudrost crpi iz mračnih dubina starogermanske mitologije. Tamo germanski bogovi vitlaju sa svojim podanicima kao Hitler sa svojim vojnicima. Ne, Heidegger nije bio sljedbenik (Mitläufer) nacizma, on je bio metafizički nacist.
Još nekoliko riječi o daljnjem razvitku Husserlove Fenomenologije. Dok je Husserl sve više išao u pravcu transcendentalne filozofije u obliku ekstremnog idealizma, te na koncu više nije ni vjerovao da postoji ovaj svijet, razvio se u njegovom krugu jedan pokret sastavljen prije svega od židovskih studenata (Husserl je bio također Židov), koji su kroz svoja dubokoumna fenomenološka istraživanja došli do spoznaje bitka kao punine stvarnosti, što smo opisali u prvom pravcu.
Taj pokret je sebi dao ime Realistička Fenomenologija. Vođa te grupe je bio Adolf Reinach a među njima je bila i Edith Stein, koja je put te skupine vrlo suptilno opisala (vidi Edith Stein, Aus dem Leben einer jüdischen Familie, Herder Verlag 2010). Adolf Reinach i njegova supruga su postali evangelički kršćani, a Edith Stein je konvertirala na katoličanstvo, otišla je u Karmel i kasnije postala katolička svetica i zaštitnica Europe.
Ujedno su oni uvijek naglašavali svoje židovstvo, a posebno Edith Stein. Husserl nije dobro gledao na svoje „heretičare”, ali je ipak Reinachu održao pogrebni govor. Ovaj je naime poginuo krajem 1917. u Prvom svjetskom ratu. Imao je svega 35 godina.
U ovom krugu je bio i jedan poljak, Roman Ingarden (1893-1970), koji je između ostalog napisao jedno djelo u tri sveska pod naslovom „Svađa oko egzistencije svijeta” (Der Streit um die Existenz der Welt, Tübingen, Max Niemayer 1969,1974) u kojem je pokušao svom ljubljenom učitelju Husserlu dokazati da ovaj svijet ipak postoji. Svašta!
Adolf Reinach
Adolf Reinach je ostavio jedan opsežan opus na gotovo svim područjima filozofije, a imao je i ogroman utjecaj na mnoge filozofe. Jedan od njih je bio i katolički filozof Dietrich von Hildebrand (1889-1977), koji se je već u dvadesetim godinama prošloga stoljeća borio protiv Hitlera, protiv antisemitizma, a isto tako protiv antisemitizma u crkvenim redovima. Kada su nacisti došli na vlast osudili su ga odmah na smrt, ali je on pobjegao u Austriju, a kasnije je morao bježati u druge zemlje. Veliku slavu je stekao u Americi, gdje je 1977 i umro. Papa Pio XII. je za njega rekao, da je on „crkveni otac 20.tog stoljeća”.
Ovo sve pišem u kontekstu pitanja, je li nama Hrvatima Heideggerova filozofija potrebna. Drugi se mogu kočoperiti njegovom filozofijom iz bilo kojih razloga, prije svega zbog njegovog šamansko-mističnog načina izražavanja, koje više zamagljuje nego objašnjava, ali samo će se Hrvatima predbaciti da se oduševljavaju Heideggerom, jer je bio nacist. Ta njegova narav izlazi sve više na vidjelo.
Možda će i praunuci današnjih udbaša i „antifašista” jednog dana s time dokazivati, da su Hrvati uvijek bili simpatizeri nacizma. Hrvati su izmučen i ponižen, ali jako vitalan narod. Narod bez filozofije pada u primitivizam, ili u najboljem slučaju ostaje na razini predlogičko-epskog lupetanja. Odlučiti se za filozofiju bitka kao puninu stvarnosti ne znači davati prednost ovome ili onome filozofskom pravcu. Jer takav bitak jednako vrednuje sve dimezije i aspekte bivovanja, te time odstranjuje sve jednostranosti materijalizma (danas se to zove fizikalizam), idealizma i radikalnog individualizma.
Ovaj članak je ispao duži nego što sam očekivao, te ako ga neki portal objavi, nadam se, da će barem za nekolicinu čitatelja imati određenu informativnu vrijednost.
Dr. Anto Križić/hkv.hr
