Mons. dr. M. Bogović: Doživio sam da me udbaš goni pred sud u hrvatskoj državi
Kako to da i nakon pada komunizma udbaš može tužiti biskupa zato što ga je nazvao udbašem?
Biskup gospićko-senjski mons. Mile Bogović poznat je po tome da govori ono što misli, bilo vrijeme ili nevrijeme, svidjelo se to njegovim sugovornicima ili ne.
Tako je bilo i prije nekoliko mjeseci kad je bila riječ o iskapanju žrtava komunističkih zločina u Tupalama, zbog čega ga uskoro očekuje i sudski postupak.
Ivan Grujić tužio vas je za sramoćenje jer ste rekli da je pukovnik Udbe?
Na dan otkrivanja spomenika ubijenim u Tupalama kraj Sinca (Otočac) 30. prosinca 2013. dao sam izjavu za Dnevnik HRT u 19,30 u kojoj sam među ostalim rekao: „Cijelom akcijom upravlja bivši pukovnik Udbe Ivan Grujić pa se ljudi pribojavaju da Udba još nije bivša.” O tome su idućih dana pisali hrvatski dnevnici. U Večernjem listu 3. siječnja javio se i Grujić i najavio tužbu jer da on nije pukovnik Udbe nego pukovnik Hrvatske vojske.
Tada je rekao da će vas tužiti?
Na najavu tužbe poslao sam HINA-i 3. siječnja 2014. sljedeći odgovor: Budući da je i za gospodina Grujića biti udbaš nešto nečasno i uvredljivo, čak ću mu pomoći da to i sud potvrdi. Rado ću se tada ispričati gospodinu Grujiću ako nije imao veze s tim nečasnim poslom i neće mi biti žao platiti i veliku kaznu za nanesenu uvredu. U tom slučaju će valjda i država povući potrebne konsekvence da pri kadroviranju svojih službi vodi računa o tome tko je bio udbaš, tko se bavio tim nečasnim poslom. Vjerujem da ćemo se na sudu gospodin Grujić i ja također složiti da su mnogi bivši udbaši stekli zasluge za obranu domovine. HINA-inu vijest djelomično su prenijeli i dnevni listovi.
Dakle, vi tvrdite da je Grujić pukovnik Udbe?
Da je Ivan Grujić bio suradnik Udbe, u to se svatko može uvjeriti preko interneta. Mislim da to ne treba dokazivati. Da je on bio njezin visoki dužnosnik, to možemo pročitati iz transkripta njegova svjedočenja na sudu u Haagu, objavljenog na internetskoj stranici toga Suda. Na upite odvjetnika optuženog Mile Mrkšića, Miroslava Vasića, Grujić sam kaže da je od 1972. do 1990. bio zaposlen u Službi državne bezbednosti (a to je nasljednica Udbe) i da je u toj Službi „imao razvojni put od najniže stepenice pa možemo reći do najviše stepenice”, a jedno vrijeme je radio „na poslovima protuterorizma”. (Vidi Večernji list od 7. ožujka, 2014., str. 22)
Iz toga bi se moglo prije zaključiti da on sada tuži samoga sebe, a ne mene koji sam to ponovio. On dakle kaže da je za Udbu radio 18 godina. Mislim također kako je neosporno da se Služba državne bezbednosti (sigurnosti) kolokvijalno nazivala i naziva Udbe. Ona je mijenjala imena, ali ne i način rada.
Zašto ste se uopće osjećali pozvanim da intervenirate u slučaju Tupale?
Tupale se nalaze na području moje biskupije. O radu Grujićeva povjerenstva na Tupalama izvijestio sam na sjednici Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij i tada je zaključeno da treba postaviti pitanje o načinu iskapanja žrtava u Tupalama. Inače sam predsjednik te Komisije. Bio sam također član saborske komisije za žrtve (1992. – 1999.) i Upravnog vijeća Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata (2011. – 2012.).
Da bi se stvari razumjele, potrebno je reći što se dogodilo na Tupalama.
Što se dogodilo?
Riječ je o grobištu nedaleko od mjesta Sinac gdje je strijeljano 12. rujna 1946. godine (podosta nakon rata!) dvadesetak civila, nekoliko iz samoga Sinca te iz okolnih sela. Bilo nam je svima drago kada smo čuli da će Ministarstvo branitelja, Uprava za zatočene i nestale, na čijem je čelu Ivan Grujić, krenuti s iskapanjem i obilježavanjem tog grobišta.
No mještani, a pogotovo rodbina, ostali su zaprepašteni načinom kako je Povjerenstvo taj posao obavilo. Način iskapanja izgledao je nedoličan i brz, pronađene ostatke kamionima su prebacili na groblje u Otočcu, u ondje iskopanu raku na koju su postavili novi drveni križ s natpisom NN. Nisu bili obaviješteni, niti su imali pristup iskapanju ni najbliži rođaci, a neki su mogli tek sa svojih prozora gledati bagere kako raskapaju grobište i kamione kako odvoze ostatke pokojnika.
Poznato je kako se u takvim slučajevima redovito radi. Treba prije premještaja ostataka vidjeti okolnosti i razlog zašto se zločin dogodio i sve ostalo što ukazuje na način stradanja (strijeljanje, vezanje žicom, udaranje tupim predmetima, i sl.). Možda je istraženo, ali nije ništa rečeno kako su ljudi ubijani, pa je razumljivo da i to pogoduje sumnjama ljudi u ispravnost rada. Od svega toga na spomeniku je samo zabilježeno da je od komunističkog terora ondje stradalo 15 osoba (što nije točno!). Tko ih je ubio, zašto ih je ubio, kako ih je ubi(ja)o, o tome ni riječi, pa čak nema ni imena stradalih.
Nije li sve to dosta razloga za uznemirenost i zaprepaštenost? Nije čudno onda da se narod listom pobunio protiv takva načina i svoje neslaganje potvrdio prosvjedom s 986 potpisa.
U redu. ali upravo je Ivan Grujić mnogo napravio na iskapanju žrtava Domovinskog rata?
Takav način pristupa tim više i nas začuđuje što su neki od članova „radne ekipe”, na čelu s Grujićem, korektno obavili više iskapanja grobišta stradalih u Domovinskom ratu, pa čak i onda kada su u organizaciji spomenutog Ureda iskapali žrtve Drugog svjetskog rata. Nije, dakle, riječ o neupućenosti. Bojimo se da je riječ o stvaranju jedne loše prakse po kojoj ne vrijede ista mjerila za sve žrtve. Bojimo se nastavka prakse uništavanja memorije o žrtvama komunizma.
O tome sam poslao obavijest Hrvatskom helsinškom odboru i Davoru Stieru, hrvatskom članu u Europskom parlamentu.
Jeste li već imali posla s Udbom i udbašima?
Moglo bi se pitanje postaviti i drukčije: kako to da toliko godina nakon pada komunističkog sustava udbaš može tužiti biskupa zato što ga je nazvao udbašem? Doista sam sebi ne vjerujem! Udba me je pratila cijeli radni vijek, a eto doživio sam da me udbaš, u Hrvatskoj državi, na kraju toga vijeka goni pred sud kao tužitelj!
Kakvoga smisla ima da se biskup bavi udbaškim temama?
Biskup se ovdje „bavi” udbaškim temama samo usputno, tj. utoliko što se bavi mučenicima i žrtvama, a onda se dotiče i mučitelja. Na čelu sam, naime, Komisije za hrvatski martirologij i naš je interes pronalaženje svjedočenja koja su mučenici dali tijekom mučenja i u času smrti. Želimo popisati sve žrtve Ozne i Udbe, komunističkog terora.
U fokusu su, dakle, mučenici i žrtve, a mučitelji su meni kao biskupu i članovima Komisije „zanimljivi” samo utoliko što se hrvatska država i hrvatsko društvo ni nakon 20 godina demokratskog poretka nisu jasno odredili prema nedjelima koja su činili neki članovi društva. Mi se momentalno bavimo više žrtvama komunističkog režima jer se gotovo pola stoljeća o njima nije smjelo ni govoriti ni pisati. To ne znači da status žrtve priznajemo samo njima.
Među žrtvama ima i Udbinih?
Velik broj hrvatskih žrtava ne/djelo je Ozne i njezine sljednice Udbe. Naravno, oni su bili u službi režima i ideologije Komunističke partije. One koji nisu sljedbenici tog sustava i ideologije trebalo je ukloniti ili onemogućiti njihovo djelovanje javnim sramoćenjem ili proglašavanjem narodnim neprijateljima. Njih se smjelo i neutemeljeno prikazivati kao loše ljude, štetne za društvo. Pri tome je bilo jako korisno otkrivati slabosti tih „štetočina” i plasirati ih u javnost. Jaka je bila glad za slabostima nepoćudnih.
Ako one nisu dovoljno velike, treba ih napuhati. U slučajevima kada ih nema, treba ih izmisliti i svoju izmišljotinu napuhavati. Dobar primjer imamo u slučaju Alojzija Stepinca. Prikazuje se film kako Stepinac krizma, ali režimski tumač u filmu govori da on prekrštava pravoslavce; odmah slijedi kadar s leševima koji plivaju Savom. Tako se od krizme stvara zločin, a od nadbiskupa zločinac. To je metoda koju je često koristila Udba i nije teško naći mnogo sličnih primjera.
Kakav je bio Udbin modus operandi?
Ulaskom u Udbinu službu, članovi su se uključili u način njezina rada, tj. u činjenje nasilja, mučenja i ubojstva. Iskustvo govori da je tim ljudima teško danas prihvatiti vrijednosti demokratskog sustava i moralnog ponašanja. Istina, poneki može odraditi i častan posao, kao što je i bilo u demokratskom sustavu samostalne hrvatske države. No, ugrađeni kôd ponašanja tim ljudima omogućuje brzo i lako prilagođavanje zahtjevima druge političke garniture, drugoga „gazde”.
Dugogodišnja komunistička praksa ostavila je svoj duboki trag pa su članovi bivše Udbe mogli lako nastaviti prijašnji način rada, kako se i dogodilo svojevrsnom tranzicijom te službe u institucije hrvatske države. O tome je potanko pisao Josip Jurčević u svojoj knjizi: Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti (Zagreb, 2013.). Nije također nepoznato u kakvoj su vezi bili Josip Perković i Ivan Grujić.
Književnik Ivan Aralica govori o mentalnim komunistima, koji su sačuvali komunistički mentalitet i nakon pada komunizma. Još teže je naslijeđe mentalni udbaš. Naš narod izrazio je to riječima: jednom udbaš, uvijek udbaš. On neko vrijeme može raditi i za Tuđmana i za Hebranga, ali kada se pruži stara prilika, ode on među svoje.
Mislite da to nisu profesionalci koji su se kadri promijeniti?
Gledao sam dokumentarac kako je neki čovjek u Velebitu pripitomio vuka. Kada ga je pustio u šumu, vratio se vuk i uništio mu cijelo stado. To je vuku u naravi, a okolina je probudila urođenu ćud. Znademo da je stara Udba bila veliki protivnik i same ideje hrvatske države i da je nemilosrdno progonila one koji su tu ideju nosili. Teško je vjerovati da će ta ćud skroz nestati promjenom političkog sustava države. Zato nije dobro da danas nekadašnji pripadnici Udbe obnašaju važne društvene funkcije. Nije nemoguće ukloniti „udbaški kvasac” iz pojedinca, ali je to jako teško. Ipak mi kršćani trebamo voditi računa da zlo treba uvijek osuditi, ali grješnike treba uvijek spašavati.
Mislim da se ta urođena ćud odrazila i u nedavnim događajima u Tupalama. Želi se prikriti nalogodavce i neposredne izvršitelje, a time i ideologiju koja je stajala iza svega. Pogotovo se izbjegava tumačenje zločina, nego se nastoji sve svesti na statistiku. Nije li opravdana sumnja u ispravnost rada ako taj rad promiče i usmjeruju bivši pripadnik Udbe. A doista se bojimo da on nije sam i da „Udba još nije bivša”.
Ne samo ja nego i mnogi drugi tragove toga udbaškog mentaliteta vide danas u slučaju Brotnje kraj Srba. Ondje su se pokazali plodovi „prve puške” u Srbu od 27. srpnja 1941. Sve hrvatsko i katoličko stanovništvo je pobijeno i bačeno u jamu, a otvor poslije zazidan. Nedavno – nakon više od 70 godina, maknut je zid, ali je zaustavljeno daljnje istraživanje.
Što drugo misliti nego da ima mnogo onih koji i dalje žele gajiti oslobodilački a sakriti zločinački cilj spomenute „puške”. Znamo da je izdano još poprilično sudskih naloga za istraživanje, kao npr. za Jadovno, ali se ne radi. A svjedoci umiru! Oko lokacija uz koje su vezana brojna udbaška podmetanja drži se podaleko.
Govori se da će vas papa umiroviti.
Jutarnji list me je još prije Uskrsa umirovio. 7. kolovoza službeno navršavam 75 godina kada ću podnijeti molbu za umirovljenje. Ne znam koliko će Svetoj Stolici trebati vremena da nađe nasljednika. Što to bude prije, bit će bolje i za mene i za Biskupiju jer mi je teret godina već sada pretežak za službu upravitelja biskupije.
Darko Pavičić
Večernji list, prilog Obzor, 3. svibnja 2014., str. 12.-13.
(oprema hkv.hr, u tekst su uvrštene korekcije koje se nisu stigle uvrstiti u tiskano izdanje VL-a)
